VLASNICI MEDIJA NEOMETANO PROVODE POLITIKU RADA NA CRNO Novinar obrtnik varka je za radnika i državu

26.03.2011.

Najveća prevara domaćeg novinarstva su tzv. freelanceri, jer istinskih, možda, ima desetak, svi su ostali prisiljeni biti u
RPO sustavu, drugog izbora nisu niti imali.

Može li u nekom poduzeću za proizvodnim strojem sjediti radnik koji nije zaposlenik tog poduzeća? Ne može. Može li kupcu u
trgovini kupljeni kruh ili novine naplatiti trgovkinja koja zapravo nije zaposlena u toj trgovini? Ne može. Ili, može li to
imaginarno poduzeće i imaginarnu trgovinu voditi uprava koja nije zaposlena u tom poduzeću ili toj trgovini već, recimo, ima
vlastitu tvrtku koja se bavi istom djelatnošću? Ne može. I to iz vrlo jednostavnih razloga koji se mogu svesti pod nazivnike
– rad na crno i zabrana natjecanja.
   
Međutim, sve ono što se ne može događati u cijelom spektru djelatnosti, dopušteno je u novinarstvu. Djelatnosti u kojoj
vlada neviđeni nered. Tu pravila postoje da se krše. A da ironija bude veća, nerijetko upravo novinari koji rade na crno
gorljivo ukazuju na probleme sivog tržišta u drugim djelatnostima. U novinarstvu je sve moguće. I klasičan radni odnos, i
ugovori na određeno koji se produžuju mjesec za mjesec, i rad preko autorskog ili ugovora o djelu, i studentski rad, i rad
bez ikakvog ugovora, i sveprisutnija novotarija pretvaranja novinara u obrtnike.
   
Povratak u prošlost

Ne sjećam se kad mi je teže bilo napisati tekst. Novinar sam i koliko god se trudila objektivan tekst o stanju u novinarstvu
ne mogu napisati i ovo je prije svega, ne tekst novinarke Novoga lista, već predsjednice Sindikata novinara Hrvatske. Bilo
bi krajnje nepristojno da s te pozicije tvrdim kako pišem hladan prikaz stanja u medijima.
   
Nikada nije bilo gore. Najkraći je to mogući opis stanja na medijskoj sceni u Hrvatskoj. Nema te redakcije koja se danas
može pohvaliti da je dobro i u kojoj novinari i ostali medijski radnici neće zakukati zbog uvjeta u kojima svakodnevno
proizvode vijesti i programe. Štrajk kolega u Večernjem listu najzornije oslikava ekonomsko-socijalnu sliku današnjeg
novinarstva. Danas se novinari bore za nešto što su prije desetak-petnaestak godina imali, za nešto što u svakom uređenom
društvu ne bi trebalo biti upitno. Umjesto da smo s godinama krenuli naprijed, vraćamo se unazad i dovodimo u poziciju da
se borimo za osnove: slobodu pregovaranja i dogovaranja uvjeta rada kroz kolektivne ugovore. Borimo se za isplatu plaća,
honorara, uplatu doprinosa, uređene radne odnose... Jer bez socijalne i ekonomske sigurnosti nema ni slobode novinarstva.
   
U mnogim medijima, posebno malim lokalnim redakcijama, naše kolege sa strahom i nerijetko poskrivećki ulaze u sindikat.
   
Kratkoročna korist

U velikim redakcijama privatni vlasnici svojski se trude uništiti sindikalnu solidarnost. To se upravo sada zbiva i u
Večernjem listu, prvom dnevniku u Hrvatskoj koji je još prije 15 godina prava i obaveze regulirao kolektivnim ugovorom.
Svi, takozvani kućni kolektivni ugovori nastali su poslije na temeljima rada "večernjakovaca". No, tendencija je medijskih
poslodavaca, već godinama, odnose u poduzećima regulirati na osobnoj razini – jedan na jedan. U mnogome su im u provođenju
te ideje pomogli i sami novinari pa danas, prije svega u privatnim medijima, prevladava obrtnički rad.

Iz klasičnog radnog odnosa, zbog kratkoročne materijalne koristi, novinari i ostali medijski radnici pristajali su postajati
kvazi slobodni novinari (kvazi freelanceri), mali obrtnici koje kolokvijalno nazivamo RPO novinari. Svoje obrtničke usluge,
međutim, mogu nuditi samo jednom poslodavcu. Pravih freelancera u Hrvatskoj, možda, ima šaka. Svi ostali su lažni. Dio je
prisilno u tom odnosu, jer drugog izbora nisu imali. Dio je sam pristajao na takav odnos zbog financijske koristi.
   
No, kratkotrajna je ta financijska korist RPO sustava koji vara i radnika i državu. Doprinosi se plaćaju na minimalne iznose,
porezi nastoje izbjeći... Na dobitku je jedino poslodavac koji takvog radnika može otpustiti kad hoće i bez ikakvih obaveza. I osim toga, može ga koristiti i koristi ga protiv stalno zaposlenih jer njega ne štiti ni kolektivni ugovor, ni Zakon o radu. Njegove radne obaveze jednake su radnim obavezama stalno zaposlenog radnika, ali prava nikakvih nema.
   
Rezanje troškova

U utrci vlasnika za profitom, kojeg je u ovim kriznim godinama sve manje, prvi stradaju radnici. Pa kad nema profita, što od
prodaje, što od marketinga – režu se troškovi, smanjuje se broj zaposlenih i suradnika u medijima, smanjuju plaće i honorari.
Poslodavci nam govore kako bismo trebali dijeliti sudbinu s njima. No, u godinama kad im je dobro išlo i kad su od marketinga
zarađivali goleme profite nisu nas pozivali da im budemo partneri i dijelimo profit. Tada smo se, baš kao i danas, borili za
uređene uvjete rada, za kolektivne ugovore.
   
Na medijskoj sceni danas, dakle, egzistiraju najmanje četiri oblika zapošljavanja. Zakonski, rad na neodređeno vrijeme i rad
na određeno vrijeme (koji se u medijima iskorištava do krajnosti, pa novinarima nerijetko ugovori godinama produžuju mjesec
za mjesecom). Tu je i paleta neformalnih odnosa, one sive zone. Klasičnih honoraraca više gotovo nigdje nema. No, zato imamo
ugovore o djelu, autorske ugovore, student servise i obrtnike.

Sve je veća nesigurnost rada u medijima čiji vlasnici, koliko god na tržištu bili konkurencija, međusobno surađuju i
diktiraju uvjete rada. Situacije se prelijevaju iz redakcije u redakciju. Zato je i važno ono što se ovih dana događa u
Večernjem, jer će se to sutra prekopirati u ostale medijske kuće. Tim više, jer poslodavci deklarativno izražavaju želju za
uređenjem odnosa u branši, ali u praksi ne pokazuju ni malo dobre volje. Njih ne zanima urediti prava i obaveze Nacionalnim
kolektivnim ugovorom, njih očito zanima da i u svim redakcijama u kojima postoje kućni kolektivni ugovori taj dokument
pošalju u prošlost pa da uvjete rada diktiraju jednostrano i od novinara i medijskih radnika naprave ovisne robove. Ne traže
novinari kruha preko pogače i svih su ovih godina pokazali da su s poslodavcima spremni razgovarati i o smanjenju prava
zbog teških tržišnih uvjeta.
   
Borba za prava

U svim redakcijama su sindikati odstupili od nekih ranije ugovorenih prava. Naše kolegice i kolege u Glasu Slavonije gotovo
da žive na minimalnoj plaći, u Glasu Istre poslodavac koji je jednostrano raskinuo kolektivni ugovor i nakon štrajka novinara
ne pokazuje spremnost na stvaran dogovor, ali pokazuje spremnost jednostrano korigirati plaće na niže. Jutarnji, Slobodna,
HRT... u svim su redakcijama sindikati pregovarali i modificirali kolektivne ugovore zbog ekonomske krize.
   
No, to poslodavcima nije dosta. Oni bi najsretniji bili kada bi u redakcijama imali novinare sindikalno neorganizirane i
bez kolektivnih ugovora. Po mogućnosti sve prisilne honorarce kojima će honorare isplaćivati kada se sjete, kao što radi i
moj poslodavac onom malom broju preostalih honoraraca. Ali to tako ne ide. I stoga je štrajk novinara Večernjeg lista test
svim novinarima i medijskim radnicima.
   
Naime, samo organizirani možemo zaštititi temeljna radna i profesionalna prava. Jedini način da se novinari i drugi radnici
izbore barem za minimum svojih prava je organiziranje u sindikat i solidarnost u zajedničkom nastupu. Jedino tako možemo
zaštititi svoja prava, jer nitko drugi to neće učiniti umjesto nas.

Piše: Gabrijela Galić

Povratak