Novinari još bolji kad im odozgo prijete

21.09.2011.

Jalovog se posla prihvatio USKOK pozivajući novinara Josipa Bohutinskog (i još jednog kolegu iz druge redakcije) na razgovor ne bi li istražiteljima odao tko mu je dao podatke za temu kako se trošio novac iz HDZ-ova crnog fonda. Tema, koju uz Bohutinskog potpisuju Petra Maretić Žonja i Ivanka Toma, ali (još) nisu pozvane na razgovor, odjeknula je poput sirene za opću opasnost, prije svega u samom HDZ-u (čitaj: Vladi), a onda i u Državnom odvjetništvu, USKOK-u i javnosti.
Jalov je to posao zato što su USKOK-ovi istražitelji unaprijed znali da od novinara neće čuti bogznašto, a ponajmanje ime onoga tko im je dao dokaze crno na bijelo. Znali su u USKOK-u i da pozivanje novinara na razgovor neće ostati priča unutar četiri zida, nego će zatalasati medije. Sve im to nije trebalo, no taj su posao očito morali odraditi.
Pozivanje novinara da otkrije svoj izvor informacija je poput prijestupne godine, rijetko je, ali se ponavlja. Za neke je javnost čula, za neke nije, a rezultat je, koliko se zna, uvijek isti. Novinar se pozove na Zakon o medijima, ne odaje svog informatora, obrazloži svoju temu interesom javnosti i – vraća se na posao. Riječju, gubljenje vremena za obje strane. Osim ako se netko izvan USKOK-a ne nada da će se novinar zabuniti (neiskustvo) ili prestrašiti (egzistencija) ili je pak spreman otići iz novinarstva (tko bi mu ikad više dao povjerljivu informaciju).

Upravo prestrašenost prepoznala je čitateljica na licu novinara Bohutinskog vidjevši ga na televiziji i u Večernjaku. Dodala je da je njegov strah opravdan jer, čim se otkrije iz kojeg ureda cure informacije, Večernjak će ga se odreći. Ona kaže da je Bohutinski trebao otkriti svog informatora, a bolje bi bilo da ništa nije ni pisao jer takve teme samo uznemiravaju javnost. I na kraju mantra: “Sve su novinari krivi!”

S njom se slaže drugi čitatelj i objašnjava da, istina, novinar nije kriv, ali mora biti odgovoran. Čitatelj tvrdi da su posljedice takvih novinarskih otkrića kaos i nepotrebno nepovjerenje u institucije sustava. “Pred zakonom svi trebaju biti isti, pa i novinari”, kaže čitatelj. Vidi se da je izborna kampanja počela.   

Mogu posvjedočiti da Bohutinski nije bio prestrašen ni uoči, a ni poslije razgovora. Dapače, njemu i cijeloj Večernjakovoj redakciji bio je to povod za mnoge duhovitosti, padali su kojekakvi savjeti što reći i prognoze kako će sve završiti. Nigdje ni zabrinutosti, a kamoli straha.

Ne ismijavaju se novinari USKOK-ovu pozivu, znaju da je to legitimno, ali svaki takav ili sličan potez državnih institucija kod novinara, po prirodi stvari, izaziva inat. To znači da sljedećih dana možemo očekivati nove dokaze u ovoj aferi, ali i nove afere. Njima nikad kraja. I zato mediji trebaju talasati i ne izazivati tsunami jer u ovom slučaju nisu u glavnoj ulozi. Više od njih vladajuća elita pritišće i zastrašuje tužitelje, policiju, odvjetnike, okrivljenike... Neki od njih imaju što izgubiti.

Čitam jučer da ni Guardianovim novinarima ne pada na pamet londonskoj policiji prokazati svoje izvore u aferi telefonskog prisluškivanja. Svugdje ista novinarska priča.

Povratak