Joško televizija

18.05.2012.

Čast svim podijeljenim nagradama, čast filmu Denisa Latina o povijesti HRT-a inače prvom njegovom uratku nakon nevjerojatnih godinu i četiri mjeseca »pauze«, čast ambiciozno složenim kanapeićima što su se dijelili prisavskim hodnicima, no od svega toga trnci ne prolaze. Jedini istinski rođendanski trenutak HRT-a, jedino istinsko podsjećanje na to zašto smo voljeli ili zašto još uvijek volimo javni servis, bilo je »Globalno sijelo«, ono svečarsko u kojem se drugu godinu za redom dijelila Nagrada »Joško Martinović« za najbolju reportažu u protekloj godini. Zapravo, potpuno je idiotski pisati ove navodnike povrh imena i prezimena čovjeka kojeg je onaj gore uzeo rano, puno prerano, samo zato da mu reportaže radi. Jer, taj dobri duh još je itekako živahan i za njega se poput očajnika hvatamo, sve u nadi da se takva televizija, takve reportaže, takve velike priče o malim ljudima još uvijek mogu izvesti onako kako je to radio Joško.
   
    ČOVJEK TOLIKO drugačiji od svega što nam se zadnje vrijeme nudi, svega hladnog, svega tehnomenadžerskog, svega odnarođenog, jeftinog i na brzinu sklepanog. Joško televizija! Samo, ima Joško Martinović još svojih poklonika, ima onih koji su zapamtili da je reportaža majka svega. Pa čuvaju spomen na Joška i reportažu kao takvu, s pravom uvjereni da bez dobre reportaže nema ni dobre televizije. I zato je nagrada za najbolju reportažu i opet bio onaj mali svijetli trenutaka rođendanske proslave HRT-a za kojeg je u studiju, rame uz rame, sjedilo sedam dobrih novinara koji su snimili dobre reportaže, čak i onda kad su ih birokrate koje televiziju ne razumiju na put slali bez tona majstora ne bi li uštedjeli malo. U konačnici nagradu je dobila Ivana Dragičević Veličković za reportažu pod nazivom »Antiglobalistički prosvjedi u Francuskoj«, no da su je dobili Nataša Ban Leskovar, Melita Homo, Dražen Ilinčić, Jasna Paro, Tena Perišin ili Hrvoje Matejčić s onim opjevanim prilogom o nebuloznom okretištu za autobuse u Korenici, bilo bi zasluženo.
   
    I KAMO, pri tom sreće, da je itko iz onoga prvog reda rezerviranog za glavešine koji HRT vode, razumio što im to govori slavodobitnica kad kazuje: Č»ast mi je primiti ovu nagradu, čast mi je bila poznavati Joška Martinovića, čast mi je raditi na Hrvatskoj televiziji jer mislim da je i dalje HRT jedini medij koji je medij svih nas te koji je javno dobro za koje se svi mi i gledatelji trebamo boriti u ovo doba u kojem se sve rasprodaje. Nadam se da je poruka o solidarnosti, o javnom interesu, o poštenom iskrenom novinarstvu i borbi za isto u današnjoj Hrvatskoj i u današnjem globalnom svijetu ono što je važno.« A prije i poslije rođendana, život je išao utabanim stazama. HTV se, primjerice, nije libio vratiti nas, recimo, 80 godina unatrag. Tako se junior Sušec u Dnevnik HTV-a javio telefonom iz par kilometara od Prisavlja dalekog Maksimira (!?) s finala kupa između Dinamo i Osijek. Čisti, nepatvoreni radio! Stjepan Balog nije imao tih problema, taj se iz glavnog grada Rumunjske, opet zbog nogometa, javio i slikom i riječju. Bome televizija! Hloverka Novak Srzić je shvatila da je vrag odnio šalu pa se dala u malu promjenu imidža. Eno se sve češće ogrće čudnovatim nekim plaštevima. Aco Stanković nije skrivao fascinaciju činjenicom da razgovara s tako pametnim čovjekom kao što je Slavoj Žižek, baš onako kako Marta Šimić Mrzlečki nije skrivala fascinaciju činjenicom da joj je u goste došla premijerova supruga.
   
    KOLIKO JE, pak, brojka kao takva za izvještaj kao takav periferna stvar, posvjedočili su prilozi o pomoru ribe u Vranskm jezeru. Za Novu TV pomrla tona ribe, a za HTV 300 kila manje. Riba je, pa se neće buniti. A Kosovčev dokumentrac o tajnim službama svakom se igranom scenom sve više približava poetici spota benda »Dječaci« za pjesmu »Lovrinac«, s malom razlikom što su se Dječaci dobro zabavili, a Kosovac je mrtav ozbiljan. U cijelom tom organiziranom ludilu, na HRT-u su se dosjetili jadu pa u osvit novoga zakona o HRT-u na finale showa »Do posljednjeg zbora« (svaka čast "Josipu Kaplanu" na svemu op.a.) pozvali i ministricu kulture što im zakon kroji i gaće para. Da se, pak, osiguraju i s nekih drugih strana pun im je ekran kandidata za predsjednika HDZ-a, Karamarka ponajviše. Da ne bi bilo problema ni sa kim, izravno se prenosila i komemoracija s Bleiburga, a i obraćanje generala Markača i Gotovine Haaškom sudu uredno je prenošeno i s francuskog prevedeno. Trud im evidentan, baš koliko i uzaludan.

Siniša Pavić

Povratak