Političari i novinari prije svega partneri

20.06.2012.

Prilično skromno u medijima, a onda i na rubu čitateljskog interesa, prolaze svjedočenja mnogih zanimljivih ljudi, od britanskog premijera Davida Camerona naniže, u istrazi Leveson u vezi s aferom prisluškivanja slavnih osoba u Britaniji. Ukratko, sve je krenulo od Ruperta Murdocha i njegova News Corpa, njegovih nezajažljivih urednika i novinara koji su pošto-poto htjeli imati ekskluzivu, što je pak završilo gašenjem lista News of the World. Sam Camerom imenovao je sudsko vijeće koje vodi lord Brian Leveson, pa je istraga nazvana po njemu. Cilj je ispitati etičnost poslovanja medija i njihovu povezanost s političarima.
Naoko nema veze s nama, ali ipak. Cameron je u istrazi Leveson, među ostalim, svjedočio da su odnosi mediji – političari trenutačno “jako loši”, da su mediji u neprestanoj potrazi za vijestima iz kojih se političari moraju pokušati izvući ili će biti “pokopani”. “Odnosi između medija i političara su, s jedne strane prebliski i nezdravi, a s druge među njima nema povjerenja...”, kaže Cameron.

Sudeći po onome što kod nas čitamo i slušamo, nema razlike između britanskih i hrvatskih političarsko-novinarskih odnosa. Posljednjih dvadesetak godina naši političari i novinari žive u čistoj simbiotičnoj vezi u punom smislu te riječi. Osuđeni su na život u paru, i ovisno o trenutku, njihov se odnos mijenja od onog da je štetan za jednu stranu, preko onoga da jedna strana ima korist, a druga ni štetu ni korist, do koristi za obje strane.   

Takav bi suživot bio prirodan da je transparentan.
Nije tajna da političari i kod nas i vani znaju izraziti želju da im mediji pruže veću potporu, a na medijima je da im želju ispune ili ne. Sve ovisi o svijesti i savjesti urednika i novinara. Sigurno je da neke političke ideje treba podržati, a neke ne. Što će se podržati, a što ne, trebalo bi ovisiti o trećem igraču u ovoj igri – građanima.

Nesumnjivo je da sve tri strane imaju svoje individualne interese i ciljeve, ali je važno da u ostvarivanju svojih ciljeva uzmu u obzir ponašanje drugih igrača, jer su osuđeni na interakciju. Takvo razmišljanje trebalo bi biti suštinsko u strategiji medijske politike, usprkos tome što će se poneki posve racionalni izbor na prvi pogled činiti kontroverznim samo zato što je zagazio na novi teren. U svakom slučaju sporazuma između medija i političara ne bi smjelo biti.

Vratimo se odnosu političar – novinar. Sudeći po istupima naših političara i novinarskim napisima, taj je odnos pokvaren. Političari ili misle da nisu dobro shvaćeni ili su opterećeni teorijom zavjere, a novinari misle da političari sve što rade, rade u vlastitom ili interesu svojih prijatelja pa u svakom političarevom potezu traže pogrešku. Zato se iz medija danas jasno može vidjeti da su novinari i političari ili prijatelji ili neprijatelji. Teoretski gledano to je pogrešno, oni ne bi smjeli biti ni prijatelji ni neprijatelji. Novinari ne bi smjeli za političare biti piranje, ali ni njihova stočna hrana. Zdravije bi bilo da su partneri, jer prijateljstvo otupljuje oprez, a partnerstvo jamči pošten odnos i korist njima, ali i trećima – građanima.

Ružica Cigler

Povratak