Što je zapravo htio i zašto je smijenjen Milan F. Živković

10.12.2012.

21. stoljeće

Milan F. Živković, dojučerašnji savjetnik za medije u Ministarstvu kulture, zasjao je i ugasio se na nebu hrvatske politike kao kometa – javnost je za njega saznala u času kad je sagorio. Izašao je s prijedlogom za uvođenje 'medijskog poreza' umjesto tv-pristojbe i trenutak kasnije već ga nije bilo. Otkazan mu je ugovor u Ministarstvu kulture, što znači da se vraća sigurnom, doživotnom namještenju u centrali SDP-a na Iblerovu trgu. F. Živković je, naime, karijerni stranački činovnik, diplomirani režiser zagrebačke Akademije za kazalište i film koji je s filmom u pedeset godina života imao veze samo utoliko što je supotpisao Matanićev scenarij za osrednje djelce 'Kino Lika', snimljeno prema fenomenalnom literarnom predlošku Damira Karakaša.
Sve ove godine do dolaska SDP-a na vlast, Živković je kao tajnik služio dr. Antunu Vujiću, predsjedniku Središnjeg savjeta stranke. To je nadodbor savjetodavnih odbora za pojedine resore, što u doba opozicije okuplja ljude koje se kasnije kadrovira za slučaj dolaska na vlast. Savjetu za kulturu i medije predsjedavao je pak sam Živković, koji je u tom svojstvu sudjelovao u nekim raspravama oko donošenja važećeg Zakona o HRT-u. Pritom se deklarirao protivnikom osnovnog načela koje je u tom rješenju pobijedilo – da se jasan mandat stavi u ruke jednog, odgovornog čovjeka. Umjesto toga, predlagao je neobičan, dosada čak teoretski neistražen modalitet – da se na HRT-u dopusti «konkurencija upravljačkih modela». To dobro ocrtava njegov pristup politici i životu u Hrvatskoj. Čovjek se inficirao floskulama radikalne filozofije. U jednom međunardnom web-časopisu publicirao je esej u kojem kaže da 'neoliberalnog uljeza treba izbaciti s pozicije utjecaja u zapadnjačkoj državi blagostanja'. Naravno, da bi se ta ezoterična promišljanja nadobudnog esdepeovskog režisera s neobičnom frizurom (na političkoj sceni takvu njeguju još samo Jakovčić, Jovanović i Dorica Nikolić) mogla realizirati prvo bismo od tranzicijske zemlje siromaštva trebali postati zapadnjačka država blagostanja, iako se i one koje to već jesu teško nose s ponekim izdacima socijalne države.
Nakon dolaska SDP-a na vlast Živković je lansiran u smjeru Ministarstva kulture, isprva nominiran za savjetnika za međunarodne odnose. Iako je i sama ministrica kulture, Andrea Zlatar Violić, zapravo imenovana u vladu iz kvote SDP-a (HNS je htio ugurati Ivana Vrdoljaka, dok nije postigao da mu se otvori poseban resor), ulazak Živkovića, kojim im je zapravo idejno vrlo blizak, ondje su uspješno odbijali. No, nekoliko neznatnih skandalčića koji su malko oslabili Ministarstvo (rat s glumcima oko sapunica, svađa sa Splićanima oko Rive, veliko zakašnjenje u donošenju Zakona o HRT) naveli su ih da ga ipak prime - zadužili su ga da mirno, u pozadini, smišlja ideje i strategije o razvoju medija.
No, Živković je zaključio da nije stvar u tome da se stanje opiše, nego da se promijeni u skladu s najnaprednijim idejama nove ljevice u zemlji na rubu bankrota. Formirao je nekoliko komisija napučenih raznim alternativcima i aktivistima civilnog društva zaobišavši Hrvatsko novinarsko društvo. Počeo je kuhati sveobuhvatnu zamisao o stvaranju cijelog novog «javnog sektora» u informiranju, u kojemu se neće robovati profitu nego djelovati u skladu s «javnim interesom», kako ga god vidjeli oni koji se zateknu na mjestima zaposlenika u tim novim državnim glasilima. Tu se Živković zapravo nadovezao na ideologiju 'prisavskog talibanizma', skupine novinara koji su na HTV-u zavladali u razdoblju intrerregnuma, uživajući pritom određenu podršku Ministarstva kulture.
Da bi pokrenuo nove, neporočne, nimalo žute 'javne medije', trebao mu je novac. Stoga je sa svojim krugom aktivista, koji ga i sad, nakon smjene gorljivo podržavaju, izumio 'medijski parafiskalni namet', koji bi se razrezivao zaposlenicima, kao još jedan namet na plaće, umjesto da ide, kao dosad, po domaćinstvu, među gledateljstvom državnog, javnog tv-programa. Tako bi se, dakle, stvorila masa novca iz kojega bi nešto išlo televiziji, nešto za novi vladin dnevni list, 'Vjesnik Next Generation', a nešto za ova i ona nastojanja raznih boraca protiv neoliberalne nemeze... Nastala bi političko-budžetska kaljuža prema kojoj bi ona 'konkurencija uprvljačkih modela' na HRT-u izgledala kao dječja igra.
Čim je tu inicijativu objavio bez konzultacije s minitricom kulture pa je stvar izgledala kao da dolazi iz samog središta, Središnjeg savjeta i središnjice SDP-a, Milanović je bijesno nazvao Zlatarovu, koja je nediscipliniranog činovnika smjesta otpustila. Novine su, naime, tu aferu silno potpalile kao skandal, novi sukob SDP-a i HNS-a, iako su i jedna i druga stranka taj resor prepustile građanskim alternativcima. No, ideja da se još jedan državni medij koji objavljuje oglase (kao HRT) umiješa u tržišnu utakmicu bila je nepodnošljiva čak i za ovako etatističko društvo, gdje svi žele povećati javni sektor da se u njega uvale, umjesto da ga se skreše jer i sad teško opterećuje nejaku ekonomiju.

Denis Kuljiš

Povratak