POLITIČARI I MOĆNICI ne žele istraživačko novinarstvo

13.04.2013.

Ulaskom Hrvatske u EU brojne će profesije biti stavljene u poziciju da unutar struke naprave »malo reda« i/li da naprosto svoje djelovanje korektivno usklade s nešto izmijenjenim okolnostima »poslovanja«. Možda će netko u tome ostati i pošteđen, ali novinari i novinarstvo sigurno ne. U nastojanju da očuva svoj dignitet to je zvanje u zadnjih dvadesetak godina u nas preživjelo jedan turbulentan period, s više minusa nego pluseva.
    Što mu u predstojećem periodu kao (ne)mogućnosti donose izmijenjene okolnosti pokušali smo doznati u razgovoru s austrijskim novinarom Zoranom Dobrićem. Nakon preseljenja iz Srbije u Austriju 1991. godine zapošljava se na austrijskoj državnoj televiziji (ORF) gdje je, s prekidom od tri godine, u kojem radi na privatnoj televizijskoj postaji, zaposlen i danas. Njegova dvadesetogodišnja karijera televizijskog novinara u ovoj medijskoj kući skrojena je kroz emisije »Dobrodošla Austrijo!«, »X-Large«, »Vjesnik panorama« te ORF-ove i tjedne kronike »Theme«, a pri tome su ga stigle i brojne nagrade kao što je primjerice nagrada Robert Hochner, koju dodjeljuje Austrijska unija novinara, za koju je neposredan povod bio »slučaj Vollrath Raven«, no zapažene odjeke imale su i brojne teme kao primjerice »Crkva i žrtve« za koju je također nagrađen, potom afera s prodajom austrijskih viza, malverzacije vezane za Hypo banku na relaciji Austrija - Hrvatska…
   
Pritisak na državnu televiziju

Što u austrijskim prilikama, koje ovdje uzimamo kao prototip EU prilika općenito, nudi rad na državnoj televiziji i kakva je nasuprot tome situacija na privatnim televizijskim postajama te što s sve može naći na austrijskim kioscima prvo je pitanje koje postavljamo našem sugovorniku.
    – Ponajprije moram reći da onoliko koliko se Austrija Hrvatima čini Europom, toliko se ta ista Austrija samokritičnim Austrijancima zapravo čini - Balkanom. Po jednima Beč je Europa, po drugima Balkan završava upravo u Beču. U njemu živim više od dva desetljeća i mogu »braniti« oba ta stava, ili pak o njima raspravljati no ako se u potrazi za odgovorom vratimo nazad stići ćemo do slijedeće činjenice: dok je na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina radilo na desetine privatnih televizijskih stanica u Austriji nije bilo ni jedne jedine. Tek 1997. je osnovana prva privatna televizija u Austriji. Slično je bilo i s tiskom. Na kioscima u Hrvatskoj i Srbiji se mogao naći mnogo veći broj kako dnevnog tako i tjednog tiska nego što je to bio slučaj u Austriji. U međuvremenu Austrija dobiva četiri privatne televizijske stanice koje su vrijedne spominjanja. Ove četiri televizije niti pojedinačno a ni ukupno ne predstavljaju državnoj televiziji ORF nekakvu ozbiljniju konkurenciju. To se nikako ne može reći za njemačke privatne televizijske stanice, koje u svojoj ponudi ima kablovska televizija širom Austrije. Nekoliko njih ima svoje ispostave u Beču, gdje se svakodnevno proizvodi i emitira informativni Program, koji u kombinaciji sa zabavnim programom iz matičnih kuća u Njemačkoj privlači veliki broj austrijskih gledatelja. Kada se na to doda da ove njemačke privatne televizije emitraju poseban i za korisnike jeftiniji reklamni program nego što to nudi državna austrijska televizija, onda je jasno da je pritisak privatnih elektronskih medija na državnu televiziju iz dana u dan sve veći. Sve su ovo razlozi zašto je novinarski rad na državnoj televiziji sve naporniji i istovremeno novinarske plaće sve manje. Nije tajna da vlasnici velikih europskih koncerna, ali i političari rade ogroman pritisak i pokušavaju iz dana u dan preuzeti potpunu kontrolu nad medijima. Koliko je ovaj pritisak žestok najbolje se vidi po tome da je ORF, državna austrijska televizija, samo za posljednjih pet godina otpustila blizu 600 svojih djelatnika, što čini više od petnaest posto ukupno zaposlenih na ovoj televiziji. Pod posebnim udarom se nalazi istraživačko novinarstvo. Prije svega zato što je skuplje nego bilo koje drugo i teško ćete naći glavnog i odgovornog urednika bilo kojeg medija, koji će bez velikih razmišljanja i računanja odobriti da se jedan novinar upusti u ozbiljniji istrađivački rad. Jednostavno zato što nema dovoljno zaposlenih novinara na raspolaganju. Ili drugim riječima rečeno za takav posao nema novca, a sve govori u prilog tome da ni političari a ni moćni biznismeni ne žele da ga za ovakav posao ima.
   
Novinarska sloboda

Je li situacija na privatnim televizijama ista odnosno je li i tamo istraživačko novinarstvo skupo i nepoželjno ili je novinar tamo u boljoj poziciji nego na državnoj televiziji? S obzirom na to da ste se u jednom trenutku s državne televizije prešli na privatnu pa se potom vratili nazad na ORF znači li to da su uvjeti tu bolji, sigurnost veća?
    – Na privatnoj televiziji je stanje veoma slično. Program je sveden isključivo na zabavu. Uređivačka politka je što više studijske priče i mlaćenja prazne slame, jer je to najjeftinije. Najbitnije je da se gledanost podigne na što višu razinu, jer što je veća gledanost veća je potražnja za reklamnim prostorom i viša cijena po reklami. Na privatnoj televiziji ne možemo uopće govoriti o novinarskoj slobodi. Istini za volju to nitko ni ne pokušava jer je potpuno jasno tko plaća i čije se želje ispunjavaju. Dobro su mi poznati uvjeti pod kojima rade »novinari« na nekim privatnim televizijama. Jednom riječju katastrofalno Velik broj mladih ljudi koji su studirali novinarstvo ili imaju solidnu novinarsku naobrazbu, jednostavno žele da se u tom poslu isprobaju. Poznato mi je dosta slučajeva, gdje ovi mladi ljudi, prvo mjesecima rade besplatno, a ako i dođe do sklapanja ugovora, a vrlo rijetko bivaju zaposleni za stalno, onda su to često cifre i uvjeti kakvih bi se ljudi u Hrvatskoj postidjeli, kad bi im neko takvo što ponudio. Na državnoj televiziji potpuno je drugačije. Najveći broj novinara je zaposlen za stalno. Što znači da imate zdravstveno, mirovinsko i socijalno osiguranje, četrnaest plaća godišnje, dvadesetpet do 33 radna dana godišnjeg odmora i prije svega možete podignuti glas, kritizirati, pozvati se na svoju novinarsku slobodu i nezavisnost, bez bojazni da ćete zbog toga biti otpušteni.
    Što će ulazak Hrvatske u EU iz vaše vizure nekoga tko redovito prati novinarske (ne)prilike u regiji donijeti hrvatskom novinarstvu?
    – Ne znam koliko je to hrvatskoj javnosti poznato, a mislim da je bitno da se to zna, s izuzećem HRT-a, svi su ozbiljniji hrvatski mediji već u rukama stranih vlasnika, Austrijanaca i Nijemaca pa se već i stoga u Hrvatskoj teško može govoriti o nezavisnom novinarskom radu. Po tom pitanju se neće dogoditi nikakve promjene. Ono gdje hrvatski novinari mogu očekivati minimalna poboljšanja je reguliranje radnog odnosa i bolja zaštita prava zaposlenih, kako socijalnih tako i ugovornih. Istini za volju ni ovdje ne treba očekivati previše. Najveće promjene u hrvatskom novinarstvu bit će po pitanjima zaštite prava ličnosti, namjerne ili slučajne klevete i diskriminacije. Ovo mogu sa sigurnošću tvrditi, zato što svakodnevno čitam portale više hrvatskih dnevnih novina. Neki od vaših najtiražnijih dnevnih listova obiluju jeftinim i često primitivnim senzacionalizmima, bez iole odgovornosti. Javne ili anonimne osobe, s punim identitetom, dovode se u vezu s kriminalnim radnjama, bez da se navode dokazi i bez da iza toga stoji redakcijski istraživački rad.
    Primjerice, kada se prije nekoliko tjedana hrvatski premijer Zoran Milanović svojim jasnim i više nego opravdanim kritikama zbog diskriminacije, nacionalizma i šovinizma obrušio na neke hrvatske medije, oni su se zdušno pozvali na medijsku slobodu i samostalnost, što je bilo više nego licemjerno. Ako jedan medij donosi isključivo jednostrane, primjerice negativne, nacionalističke i šovinističke komentare na jedan određen slučaj, onda ne možemo govoriti o slobodi mišljenja, jer dotični medij drugo mišljenje i tuđe pravo na slobodu u datom trenutku negira. Ovakvi slučajevi će od 1. srpnja srpnja ove godine, kada Hrvatska bude pristupila EU, definitivno završavati na sudu. Nisam pristalica represija i kazni, ali se zalažem za to da svi ovakvi ispadi budu najrigoroznije sankcionirani. Siguran sam da će upravo visoke novčane kazne natjerati neke hrvatske medije da poštuju osnovna ljudska prava zajamčena hrvatskim Ustavom.
   
Hypo banka

Vratimo se među običan svijet, kako prosječni Austrijanac, pa i Nijemac, percipira dolazak prvog susjeda u »svoju obitelj«?
    – Austrijski mediji se prije svega bave Austrijom i Austrijancima, jer im to obećava veću čitanost, odnosno gledanost i istovremeno je jeftinije napraviti vijesti iz zemlje nego iz inozemstva. O Hrvatskoj se u Austriji uglavnom govori ljeti u vrijeme godišnjih odmora, zimi ako Ivica Kostelić Austrijancima otme po koju medalju i kad hrvatski nogometni navijači naprave neki veći nestašluk. Nije tajna da Austrija i Hrvatska njeguju dobre političke i gospodarske odnose. Vrlo rijetko ćete u austrijskim medijima naći nešto negativno o Hrvatskoj. No, 1. srpnja je za novinare još jako daleko tako da ovdje nema nekih posebnih komentara ili vijesti vezanih za skorašnji pristup Hrvatske EU. Mnogo su pikantnije, zanimljivije i dramatičnije vijesti iz susjedne Slovenije koja se po procjenama svih ozbiljnijih financijskih stručnjaka nalazi pred stečajem. Da podsjetim, Slovenija je u EU tek devet godina, a samo šest ima Euro kao valutu. Što se same Hrvatske tiče ona je među mojim prijateljima i kolegama česta tema. Veliki broj Austrijanaca nosi svoje prve slike i utiske iz Hrvatske sa svojih obiteljskim odmora, na to su često vezane priče o prvim ljubavima, prvom susretu s morem, prvim pijanstvima i sve to je za Hrvatsku i hrvatski turizam naravno veliki bonus. Istovremeno mnogi Austrijanci u Hrvatskoj imaju svoje, stanove, kuće, vile, jedrilice, pa i više od toga. Najveći dio nekada hrvatskih privrednih vrijednosti se sada nalazi u rukama, prije svega, austrijskih biznismena. Svima njima će ulazak Hrvatske u EU umnogome olakšati kontrolu vlastitog kapitala. Jedan od najneugodnijih problema, a to su mučna čekanja na slovensko-hrvatskim graničnim prijelazima, će na žalost morati pričekati ulazak Hrvatske u Schengen zonu.
    Uz nagradu »Claus Gatterer« koja vam je dodijeljena za novinarsko zagovaranje prava manjina u društvu, uz ostalo, dobitnik ste najprestižnije austrijske novinarske nagrade »Robert Hochner« za aferu »Viza«, odnosno za razotkrivanje malverzacija oko dobivanja (prodaje) viza u austrijskim ambasadama. No nezapaženo nije prošlo ni vaše istraživačko bavljenje slučajem Hypo banke. S malim vremenskim odmakom recite nam što se se tu zapravo dogodilo?
    – U prosincu 2009. točnije 21. prosinca na austrijskoj državnoj televiziji u magazinu »Thema« prikazan je duži prilog o malverzacijama Hypo banke u Hrvatskoj koji smo radili moj kolega i ja. Do tada se o prljavim igrama ove austrijske banke i hrvatskih političara malo i nagađajući govorilo kako u Hrvatskoj tako i u Austriji. Bilo mi je jako drago kada sam 22. prosinca, samo jednu noć pošto je moja priča bila emitirana, vidio da se hrvatski mediji, pozivajući se na moju priču, nešto hrabrije, odlučnije i oštrije koncentriraju na slučaj Hypo-banka. Radeći na ovom slučaju u Istri sam sretao izuzetno angažirane novinare, ali i obične ljude koji su se iz sve snage zalagali da se sazna istina o malverzacijama koje su se događale na njihovom tlu. Tada se sve otvorenije počelo progovarati o tome da je s lokalnim vlastima, prije nego je Hypo banka kupovala zemljište po cijeni od pet do sedam eura po kvadratnom metru, dogovoreno da mu namjena bude preinačena u građevinsko, što je istog trenutka cijenu kvadrata podiglo na najmanje stopedeset eura. Promatrajući zemljište na prostoru Barbarige i Dragonere bio sam zaprepašten drškošću i besskrupuloznošću onih koji su taj jedinstven prostor radi nekakve provizije prodali u bescjenje, ali i oduševljen snagom ovakvih posebnih mjesta u prirodi da se - sama sačuvaju. Naime, Hypo banka je na ovom prostoru izgubila velike sume novca samo zato što su pod zemljom čekali ostaci rimskih građevina. Istrijani su se istog trenutka pozvali na zakon o zaštiti kulturnih dobara, pa je na prostoru Barbarige i Dragonere obustavljena svaka gradnja. Navodno su tamo trebali niknuti hoteli za visokoplatežmu klijentelu, koji bi onda bili dalje prodani nekom stranom investitoru. Tragajući za malverzacijama Hypo-banke stigao sam i u Savudriju. Tamo je ne žalost sve završeno. Stoje ogromni hoteli i ogromni kompleksi hotelskih pansiona uglavnom prazni. I ovdje je, uz ostalo, bilo planirano napraviti što više skupih pansiona koji bi se prodali nekom imućnom, po mogućnosti priglupom kupcu, ali se takav na žalost ili na sreću nije našao. I ovdje su se više puta mijenjali vlasnici, suvlasnici i financijeri tako da je stvarno potrebno mnogo vremena i volje da se stvarno vidi što se radilo po zakonu, a što izvan njega. Sa svog rada na aferi Hypo banka zauvijek ću se sjećati i intervjua s ondašnjim predsjedničkim kandidatom Damirom Kajinom, koji mi je pred kamerom u intervjuu ispričao da se nekada mala i neugledna koruška štedionica Hypo banka zapravo obogatila početkom devedesetih ulažući ogromne sume novca u Hrvatskoj za kupovinu oružja. Kada sam ga pitao kako je to moguće kad je u to vrijeme na snazi bio embargo, i da su bili zabranjeni kako prodaja tako i izvoz oružja u Hrvatsku, on mi je odgovorio: »Slušajte, kada govorimo o naoružavanju Republike Hrvatske, sigurno nije bila donesena ni jedna jedina odluka, bez da je o njoj znala ondašnja austrijska vlada. Je li to bio gospodin Mock, vaš predsjednik ili savezni kancelar potpuno je irelevantno.« Ja sam ovaj dio intervjua naravno stavio u svoju priču i najiskrenije mislio da će ova izjava natjerati javno tužilaštvo u Beču bar da me nazovu i pitaju tko je taj gospodin Kajin koji tako žestoko blati austrijsku vladu. Na moje veliko zaprepašćenje nije se ništa dogodilo. Nitko nije nazvao ni mene, a ni gospodina Kajina pretpostavljam.
   
Priča bez kraja

Ulazak Hrvatske u članstvo EU ima svoj utjecaj i na (opće)susjedsku atmosferu u regiji odnosno na Balkanu pa nam malo to raščlanite. I u tom kontekstu potpitanje, smatrate li da bi vaša matična zemlja trebala u prespektivi ući u eurobitelj ili pak suprotno, trebala bi to po svaku cijenu izbjeći?
    – Ulazak Hrvatske u EU će svakako promijeniti općesusjedske odnose u regiji. Prvo, značaj i uloga Slovenije, preko koje su neke bivše jugoslavenske republike lobirale u Bruxellesu zbog raznoraznim pitanja, bit će znatno manji. Ovdje će Hrvatska sigurno tražiti i naći zanimljiv politički ali i privredni prostor u kojem je do sada uživala sama Slovenija. Ulaskom u EU Hrvatska će po prirodi stvari napustiti CEFTA-u, međunarodnu trgovačku asocijaciju čije su članice bivše jugoslovenske republike i Moldavija. Za sada Hrvatska koristi ovaj slobodno-trgovački prostor i izvozi svoje proizvode u susjedne zemlje jer su im cijene povoljne. Onog trenutka kada Hrvatska uđe u EU na cijenu ovih proizvoda će biti dodana carina. S takvim, višim cijenama hrvatski izvoz neće na ovom prostoru više biti konkurentan, a samim tim će Hrvatska morati tražiti novo tržište, što je u ovom trenutku jako naporan posao, koji se ne mora po svaku cijenu i isplatiti. BiH i Srbija već trljaju ruke radujući se što će dobrostojeće hrvatske firme, uskoro napustiti Hrvatsku i preseliti se kod susjeda što zbog zakona, što zbog vlastite produktivnosti. Ovdje se u susjedskim medijima govori o tisućama novih radnih mjesta kako za Srbe tako i za Bosance.
    Ulazak Srbije u EU je priča bez kraja. Ja osobno mislim da Srbija nikada neće ući u EU. Prije svega zato što je srpska vlada stavljena pred nerješivu enigmu. Kako je moguće da se istovremeno prizna Kosovo kao nezavisna država, što većina članica EU Srbiji postavlja kao preduvjet za pristupanje, i da s druge strane Kosovo ostane sastavni dio Republike Srbije, što traži srpski narod. Kosovo, ali isto tako i ulazak Srbije u EU je prije svega ogroman biznis. Tu su se okrenule nevjerovatne sume novca, na žalost ni u korist Srba niti u korist Albanaca sa Kosova, već u džepove korumpiranih srpskih, albanskih i nekih jako poznatih svjetskih političara.

BRUTALNA PLJAČKA AFRIČKOG NARODA
  
    Upravo ste se vratili iz Afrike, točnije iz Ugande, i koliko čujem Afrika spada već niz godina u vaš redoviti radni ranoproljetni reportažni zadatak. U jednoj od zemalja Afrike svoj bruto nacionalni dohodak mjere u - sreći. Dakle, siromašni i/li sretni, recite nam vašu istinu iz prve ruke.
    – Afrika kakvom nam je zapadni mediji uglavnom predstavljaju ne postoji. Afrika nije siromašan kontinent. Afrika je prije svega kontinent na kojem vlada najokrutniji neokolonijalizam, kontinent na kojem nebrojeni američki, europski, indijski, kineski i arapski koncerni bestidno, beskrupulozno i brutalno pljačkaju afričke narode. Nigdje na svijetu nisam sreo tako, gostoljubive, tople, iskrene i kreativne ljude kao što je to slučaj u Africi. To da je Afrika siromašna, da su ljudi neobrazovani, nesposobni da sami uređuju svoj život, svoju budućnost je najobičnija izmišljotina upravo onih, koji Afriku pljačkaju. Zato im je i potrebna ovakva lažna slika o Africi da bi oni pred svijetom imali opravdanje i dobru masku za svoje neljudske i pljačkaške poduhvate na afričkom kontinentu. Na vlast se dovode političari, koji zastupaju interese stranih koncerna i političara, a ne vlastitih ljudi. Ljudi nemaju što jesti, ne zato što ne rade ili ne žele raditi, već zato što im se životni prostor planski i konstantno uništava. U Africi jedan zaposleni ishranjuje još deset ljudi. Možda će zvučati pesimistično, ali kad sve sagledam usuđujem se reći da je Afrika naša budućnost, posebno ako se sami ne angažiramo na svom boljiku. Jer zakon profita nema milosti ni prema kome.
  
ROMANTIČNI ODNOS AUSTRIJANACA PREMA OPATIJI
  
    Veza između Beča i Opatije iznova je sve naglašenija. Austrijanci u Hrvatskoj, posebice na Kvarneru i u Istri jedni su od tradicionalno najbrojnjih gostiju no najčešće »primjedbe« idu na račun toga da stižu iz populacije koja nije baš, ajmo reći, rastrošna. Kamo i koliko putuje prosječan, ali i iznadprosječan Austrijanac? Putuje li se manje zbog krize ili...?
    – Austrija je definitivno bogata država, ali Austrijanci – nisu. Kada je 1. siječnja 1999. EU uvela euro kao zajedničku valutu dogodila se u Austriji žestoka inflacija koju su svi odgovorni, a prije svega političari, marljivo prešutjeli. Prije petnaestak godina je u Beču živjelo oko pet tisuća beskućnika. Danas ih je više od dvanaest tisuća. Imao sam na uvid višegodišnje studije Salzburškog univerziteta koje jasno pokazuju da je srednja klasa pukla točno po sredini. Ovaj jaz se iz godine u godinu proširuje. Slika je slijedeća: oni koji su ispod ove pukotine gube na platežnoj moći iz dana u dan i približavaju se granici siromaštva, ispod koje se nalazi već više od milijun Austrijanaca, oni koji su iznad ovog jaza, a ima ih manje od trideset posto, su zapravo klasična srednja klasa koja se na žalost velikom brzinom osipa. Mnogi koji su ranije dolazili u Hrvatsku na odmor to više sebi ne mogu priušiti. Što zbog svojih smanjenih prihoda, što zbog cijena u Hrvatskoj, koje su već na europskoj razini.
    Što se same Opatije tiče upoznao sam je s osamnaest godina i bila je to ljubav na prvi pogled. Draža mi je zimi nego ljeti. Romaniku koju ona, bez obzira na sve, pruža uvijek i svima, srećem i u pričama svojih austrijskih kolega i prijatelja. U njhovim pričama Opatija nije grad iz nekog tuđeg svijeta jer kada pričaju o Opatiji danas i o svojim ranijim boravcima u njoj jasno stavljaju do znanja da je Opatija u najmanju ruku - i njihova. Nitko od njih Opatiju ne zove Opatija već Abbazia, kako su je zvali u doba Austro-ugarske monarhije, a kao dokazni materijal da je Opatija njihova, pozivaju se na svoje djedove i ostalu rodbinu koja je gradila prugu Beč-Matulji i još štošta po Opatiji i Hrvatskoj. Ovaj romantični odnos Austrijanaca prema Opatiji je jedinstven. Nikada do sada nisam doživio ništa slično prema nekom drugom hrvatskom gradu. Sve to se ljeti jasno vidi na opatijskim ulicama i plažama koje su prepune Austrijanaca. Onih iz onog malog preostalog dijela srednjeg staleža s tendencijom propadanja. Oni bogati ljetuju negdje drugdje. Gdje, ne znam jer sam i ja među onima iz propadajuće srednje klase.

Dolores Juretić

Povratak