TELEVIZIJA I DUH INKVIZICIJE

19.05.2013.

Usporedo s iluzijama koje su procvale i još brže uvenule, s propašću komunizma i uspostavljanjem novog poretka procvale su i još brže uvenule iluzije o slobodi medija. Tako bi mogao glasiti rezime izveden iz uvjerenja da će kraj jednog ideologiziranog svijeta istodobno signalizirati početak medijskog osviještenja proizašlog iz izvornog smisla demokracije. Kakva zabluda!
    Ako su do pada Berlinskog zida bili pod diktatom ideologije, nakon sloma komunizma mediji su se našli pod diktatom novca. Što je, dakako, opet ideologija s drugim predznakom i rafiniranijim mehanizmima uspostavljenih zabrana. Osim što je kapitalizam kao društveni poredak definiran profitom, pitanje je koliko pojedinac sa svojim željama, suprotstavljenim najezdi digitalne tehnike, može (ili hoće) biti slobodan. U množini događaja koji se prelijevaju jedan preko drugoga, kao što se pivska pjena prelijeva preko ruba ispunjene čaše, ljudski stvor sveden je na pasivnog promatrača, povijest na pseudopovijest, a stvarnost na privid. Nema sumnje da u tom kreiranju privida, u forsiranju slike koja je isto tako privid, kapitalnu ulogu imaju mediji. Pitanje njihove slobode pitanje je konteksta i individualne sposobnosti da se vlastite želje sinkroniziraju s vladajućim normama. Ako je Feuerbach još sredinom 19. stoljeća napisao da naše doba daje primat »slici nad stvari, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću«, onda rezignaciji nad medijima i svijetom koji nas okružuje u krajnjoj liniji nema mjesta.
   
Mjehur od sapunice

Sve je kako jest i kako je moralo biti. Utonulo u ideal visokorazvijenog kapitalizma, građansko društvo iscrpilo je rezervoare svojih inventivnih mogućnosti. Između prošlosti koja je prezrena i budućnosti koja se ne sluti, uspostavljeno je carstvo sadašnjosti s medijima kao njegovim najvažnijim pokroviteljem. U trivijalizaciji kulture, slabljenu stručnosti, banaliziranju intimnih odnosa i svega postojećega, uloga medija sve je prije nego nedužna. Istina, nisu samo novine i tv-programi minimalizirali kriterije, tretirajući svoje konzumente kao ignorante i pretvarajući ih u kretene, a da oni toga nisu ni svjesni. Pad intelektualnih sposobnosti sinkroniziran je s krizom obrazovnog sustava, neadekvatnim udžbenicima i novom vrstom nepismenosti koja je u kontradikciji s digitalnom tehnikom i sve većom dostupnošću najrazličitijih izvora znanja.
    Svakom poretku, pa tako i novom/starom kapitalizmu, stalo je do toga da producira mediokritete, uvjerene da žive u najboljem od svih mogućih svjetova i spremne da rade čim više, kako bi bili plaćeni čim manje. Istina je odstupila pred agresijom, činjenice pred spektakularnošću. Zatekli smo se u svijetu tobožnjih događaja, inficirani informacijama koje nisu ni istinite ni lažne nego (samo) agresivne i nametljive.
    Opčinjenost trenutkom, hedonizmom i samim sobom dobila je svojevrsni produžetak u gubljenju bilo kakvog osjećaja za povijesni kontinuitet, u self-help literaturi, arhaičnom uzdizanju prirode, šamanističkim učenjima, kultu mladosti i koječemu drugome. U svemu tome pasivni nisu ni mediji; štoviše, uz neke druge sastavnice, oni su jedan od glavnih čuvara globalizacije i postojećeg kapitalističkog poretka. Vjerovanje da će novi poredak rezultirati novim i vjerodostojnijim medijima, ishlapjelo je kao mjehur od sapunice. Doduše, u okolnostima digitalne revolucije i ideologijske involucije mediji su se pokazali kao novi, a koliko su pritom bolji, pitanje je na koje nema jednoznačnih odgovora.
    Upravo zato što je razočaranje neoliberalnim konceptom na neki način sukladno razočaranju s novim medijima, Dražen Katunarić priredio je zbornik radova istaknutih filozofa, sociologa, sveučilišnih profesora, pisaca, antropologa i publicista i objedinjujući ih pod zajedničkim naslovom »Carstvo medija« (nakladnik Litteris, Zagreb, 2012). U rasponu od etabliranih imena kao što su Marshall McLuhan, Umberto Eco, Jean Baudrillard, Noam Chomsky, Günther Anders, Pier Paolo Pasolini, Denis de Rougemont i Pierre Bourdieu, do net-kritičara Geert Lovinka, francuskog istraživača Phillipea Bretona, francuskog esejista Régisa Debraya, španjolskog publicista Ignacija Ramoneza, poljskog novinara Ryszarda Kapuscinskog, ali isto tako hrvatskih (Žarko Paić, Zoran Roško, Dražen Katunarić) i drugih autora, zbornik prezentira širok raspon kontroverzi vezanih za tu u svakom pogledu atraktivnu i nezaobilaznu temu.
   
Trgovački aspekt

Da smo kao korisnici masovnih medija istodobno u poziciji onog koji je privilegiran i koji je žrtva, o tome poslije svega ne bi trebalo gajiti nikakve dvojbe. McLuhanova tvrdnja da je korištenje tehnologije gurnulo pojedinca u poziciju neosjetljivosti i nesvjesnosti, postala je jednim od temelja opće kulture. Davno je tome kako je konstatirano da je Berlusconi došao na vlast zahvaljujući televiziji (toj pretpostavci priklanja se i Jean-Pierre le Goff), a sada je kucnuo čas da taj isti bonvivan i fićfirić definitivno nestane s javne scene. Među ostalim, zahvaljujući i televiziji. Specifičan tip tv-emisije bez dvojbe je »Big Brother«, nazvane prema vođi diktatorskog režima iz Orwellove »1984«, a u kojoj je Jérome Clément, predsjednik programa Arte France, prepoznao elemente puzajućeg fašizma.
    U svom ogledu poljski novinar i pisac Ryszard Kapuscinski upozorava na opasnost konzumacije televizije, tim više što nudi »telefalsificiranu« povijest, a taj zaključak potkrepljuje Arnheimovom tvrdnjom da televizija obogaćuje ljudski duh tako što ga eutanazira. Budući da obitavamo u svijetu u kojem je sve roba, naivno bi bilo vjerovati da su na takvu (dis)kvalifikaciju imuni masovni mediji. Ako je to tako, onda nije važna istinitost informacije – kao što nije važna validnost robe – nego je važan profit.
    S očitim znakovima nostalgije Kapuscinski se prisjeća 1963. godine, kada je u Adis Abebi održan prvi summit šefova afričkih zemalja. U glavni grad Etiopije sjatili su se izvjestitelji iz najzvučnijih medijskih kuća, agencija i radio-stanica, ali nije bilo ni jedne televizijske ekipe. Premda ne vjeruje da je zlatno doba ikad postojalo, poljski autor piše kako su se ondje okupili istinski majstori pera, kako su se svi međusobno poznavali, zaključujući da je to bio kraj jedne junačke epohe u kojoj je novinarstvo bilo više od karijere i u kojoj se tretiralo kao uzvišen, svih žrtava vrijedan poziv. Otkad je u prvi plan izbio trgovački aspekt informacije, ona se više ne podređuje uobičajenim kriterijima, a kamoli da se podvrgava provjeri autentičnosti.
    U knjizi »Iz jednog rata u drugi«, Kapuscinski objašnjava kako se stvara cover story. Kada su u Iranu oteti američki državljani (1979), novinarska svita koncentrirala se u Teheranu i događaji vezani za otmicu danima su punili naslovnice planetarnih medija. Nakon toga, poput kakve turističke družine, ista grupa izvjestitelja premjestila se u Zaljev, iako od toga nisu imali nikakve koristi jer su Amerikanci blokirali prilaz fronti. Istodobno, Mozambik i Sudan bili su poprište najvećih užasa. To nikoga nije zanimalo ili se za to takoreći nije ni znalo. Uostalom, novinari su se nalazili u Zaljevu. A koliko god bilo važno, ili katastrofalno, ono čega nema u medijima kao da se nije ni dogodilo.
   
Cenzura i senzura

Primjere koji dokazuju da se publiku izigrava različitim, pa i sofisticiranim metodama, a ne samo iskrivljavanjem ili ignoriranjem informacija, nije teško naći. U tekstu u kojem se bavi degradacijom medijske zbilje, Dražen Katunarić evocira 1. rujna 2005. godine. Toga dana New Orleans je pogodio ubitačni uragan Katrin, izazivajući nemjerljive štete i ljudske žrtve, dok je u Bagdadu, na mostu preko rijeke Tigris, u panici provociranoj viješću o bombašu samoubojici, poginulo oko tisuću šijita. Unatoč tim događajima, istodobno planetarnim i katastrofalnim, udarna vijest na naslovnim stranicama većine hrvatskih dnevnika odnosila se na hapšenje Hrvoja Petrača. Taj podatak svjedoči o uredničkoj politici, ali isto tako o nacionalnom autizmu, skrivenom u uvjerenju da ništa ne može toliko fascinirati čitača kao događaji iz vlastitog dvorišta.
    Drukčiji, ali jednako znakovit primjer medijske degradacije 28. rujna 2008. registrirao je potpisnik ovih redaka. U povodu smrti Vice Vukova, urednici »Slobodne Dalmacije« reagirali su upravo skandalozno. Umjesto da su logotip toga dana označili crnim florom, umjesto da je u cijeloj regiji proglašen dan žalosti, na naslovnoj stranici tiskana je jedva vidljiva vijest o odlasku Vice Vukova, dok je njen najveći dio okupirao golemi portret Mirka Norca, uz trijumfalnu informaciju da se osuđeni general ženi!
    No, svako moraliziranje nad takvim primjerima, koji nisu iznimka nego pravilo, bilo bi suvišno. Tamo gdje je jedini kriterij novac, tamo gdje je stvarnost zamijenjena reklamiranjem stvarnosti, lažna svijest dobila je ispunjenje u isto takvim medijima. Stoga valja podsjetiti da je francuski autor Bernard Noël lansirao dosjetku, objašnjavajući da medijima više ne vlada cenzura nego sensura (odsustvo smisla).
    Činjenica da je možda najveći dio tekstova posvećen fenomenu televizije, svjedoči o prevlasti civilizacije slike koja je pisanu ili tiskanu riječ potisnula u drugi plan. Pasolinijev rukopis iz 1966. godine, u kojem komentira film »Sveti Franjo« Liliane Cavani, potvrđuje njegovu nepokolebljivost u izricanju najoštrijih i konformiranom uhu neugodnih ili nepriličnih sudova. Objašnjavajući da je osnovna odlika televizije vulgarnost, slavni redatelj poentira: »Iz televizije izvire nešto užasno. Nešto gore od strave kakvu je u davnim stoljećima trebala buditi i sama pomisao na specijalizirane sudove inkvizicije. U dubini telke postoji nešto slično upravo duhu inkvizicije: jasna, radikalna, britvom odsječena podjela na one koji mogu biti na televiziji i one koji ne mogu biti na televiziji: na televiziji može biti samo onaj tko je imbecilan, licemjeran, sposoban govoriti rečenice i riječi koje nisu drugo nego zvuk; ili pak onaj tko zna šutjeti – ili ušutjeti u svakom trenutku svojega govora – ili pak ušutjeti u prikladnom trenutku, kao što čini i Moravia, u intervjuima, ili kad sudjeluje u uvijek petparačkim i, dakako, pedantnim okruglim stolovima.“
   
Pokusni kunići

U tekstu »Zvuci i slike«, prevedenom iz knjige »Apokaliptičari i integrirani« (1964), Umberto Eco podsjeća da televizija sa svojim mehanizmima podilazi prosječnom ukusu, dokazujući se kao efikasno sredstvo za uspostavljanje kontrole. Konzument vizualne ere gubi osjećaj za povijesnost, čemu uvelike kumuje televizija, sugerirajući mu ono što želi, umjesto da mu ponudi što uistinu želi. Kakva je moć slike, talijanski semiotičar ilustrira slučajem svoje dvorkinje koja je bila uvjerena da se Mike Buongiorno s ekrana obraća upravo njoj. Eco je u pravu kad piše da u simuliranju dijaloga između voditelja i publike ima nešto onanističko, iako nisam siguran da je u pravu kad tvrdi »kako televiziju ne treba gledati više nego što je potrebno«. Kako bi gledatelj mogao fiksirati mjeru svog prekoračenja? To asocira na priču o narkomanskom ovisniku koji uspijeva uživati u opijatima, ali ne »više nego što je potrebno«. Kad bi to mogao, ovisnik ne bi ni bio!
    Komentirajući emisije tipa Big Brother, Ignacio Ramonez tvrdi da se njihovi akteri tretiraju kao pokusni kunići, zdvajajući nad »uspjehom takvog tipa mulja« koji nije ništa drugo nego telesmeće. Očita popularnost emisija u kojima se afirmiraju voajerizam i ekshibicionizam, potaknuti podjednako uzajamno uvjetovanom potrebom za dominacijom i potrebom za degradacijom, dovoljan su dokaz za to. Klasični primjer takvog programa je »Jerry Springer Show«, u kojem bračni drugovi ili ljubavni partneri iznose najdelikatnije detalje iz svoje privatnosti, ponižavajući se i pretvarajući se u klaunove, kako bi za minutu tobožnje slave uspaljenu masu doveli do ludila.
    To se zove magija ekrana, ili narcistička potreba za vlastitom slikom, kakva god ona bila! A kakva je u principu slika, otkriva Marc Augé; ni manje ni više nego varljiva; jer »kako ne pokazuje sve, ona ne kazuje ništa«, čemu se na neki način priklanja i Dieter Mersch, upozoravajući da sjaj vazda sa sobom nosi nešto mistifikacijsko i zaključujući da vizualni mediji u svojoj »litanijskoj samoreferencijalnosti« podrazumijevaju »sablasnu silu«. U vrlo poticajnom ogledu u kojem se bavi filmskim medijem (polazeći od Wellesovog »Građanina Kanea« i »Matrixa« Andyja i Lane Wachowski), Žarko Paić piše da »kinematička energija slike odgovara novome dobu apsolutne brzine i relativnosti istine samoga događaja«.
    Posebno su provokativni prilozi posvećeni reklami, koja je mnogo više oružje prinude nego oblik informacije, kako konstatira François Brune. Takvom stajalištu blizak je i Jean-Pierre le Goff koji piše o reklamnom totalitarizmu, pozivajući se na propagandna pravila nacističke ere. Ako ćemo pravo, sve je to smišljeno zato da bi se bogata manjina zaštitila od siromašne većine. S očitim znakovima cinizma, Noam Chomsky upozorava na jednu vrstu davno raširene dogmatike prema kojoj ljudi ne znaju što je za njih najbolje. Ničega novog pod suncem nebeskim. Ako je to »vrlo slično lenjinizmu«, po čemu se obmanjivači iz kapitalističke ere razlikuju od nekadašnjih kolega iz Kremlja?

Zdravko Zima

Povratak