Kome je potreban Vjesnik?

19.06.2010.

Dobro je što danas kad razmišljamo o izgradnji društvenih institucija, promišljamo i o tome kakva je uloga tih institucija u kontekstu skoroga hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Ovaj je pristup plauzibilan i prilikom rasprave o medijskom reljefu Hrvatske, pa i o tome što ključni akteri koji se brinu o stanju društvenih institucija namjeravaju učiniti s Vjesnikom, dnevnim novinama koje predstavljaju svojevrstan institucionalni stup slobodne, demokratske i odgovorne medijske scene u Hrvatskoj.
Europski odgovor na to pitanje, međutim, nije jednostavan. Isto tako nije jednostavan i kad je riječ o uređivanju institucionalne uloge elektroničkih medija, i to prije svega javnih radio-televizijskih servisa čija je zakonska uloga definirana u svakoj uređenoj demokraciji. Ipak, dokumentima Vijeća Europe, koje je i inače stvaralo okvir za uspostavljanje međusobno kompatibilnih europskih demokratskih sustava, uspostavljeni su temeljni kriteriji za definiranje zakonodavstva vezanoga uz elektroničke medije i javne radio-televizijske servise.

U odnosu na tiskane medije formalni zakonodavni okvir regulira ravnopravnost aktera na medijskom tržištu, sprječavanje monopolskog ponašanja i uspostavljanja barijera za pristup tržištu. Nema sumnje u to da ozbiljni tiskani mediji za svaku državu, svaku nacionalnu kulturu i nacionalnu političku javnost imaju daleko veće značenje nego što je njihova puka pozicija na tržištu.

Često se apostrofiraju samo jedna uloga medija i samo jedan oblik medijskoga djelovanja. O medijima se govori kao o svojevrsnoj »kontrolnoj vlasti«, a pritom se misli, prije svega na »istraživačko novinarstvo« kojemu je cilj prodrijeti u prikrivena središta stvarne društvene moći i donošenja ključnih društvenih odluka, iznijeti na površinu nepoznate detalje o procesu odlučivanja i eventualnoj korupciji ili skrivenim namjerama u tom procesu. Takva medijska scena u svojevrsnom je antagonističkom odnosu prema nositeljima izvršne i zakonodavne vlasti i nositeljima ili dijelom nositeljima stvarne društvene moći.

Tanka linija između istraživačkoga i senzacionalističkog novinarstva lako se prelazi, a pri navodnom razotkrivanju pozadine donesenih važnih društvenih odluka često se događa da mediji, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u manipulacijama i skretanju pozornosti javnosti s realnih na imaginarne ili manje važne probleme. Kao što je tanka linija između istraživačkoga i senzacionalističkog pristupa, između uloge kontrolne vlasti i sudionika u manipulaciji kojom se zastire stvarna interesna struktura kreiranja politika, tako je tanka i linija koja dijeli relevantno od trivijalnog novinarstva.
Trivijalizacija novina, nametanje efemernih tema i otvaranje vrata populizmu ponekad idu ruku pod ruku s površnim poimanjem »istraživačkoga novinarstva« i otvaranjem prostora »žutilu«.
Svaka je suvremena vlast nezamisliva bez medija, a to kakav je karakter vlasti lako se može utvrditi i na osnovi toga kakve medije neka vlast potiče, štiti ili podnosi. Medijski pluralizam i mogućnost ravnopravnog pristupa medijima elementi su koje analiziraju sva istraživanja medijskih sloboda ili otvorenosti nekog društva, ali i pritom, u takvim istraživanjima, fokusu interesa izmiče važna uloga medija, pogotovo tiskanih, u artikuliranju nacionalne političke i socijalne kulture. U ozbiljnom demokratskom društvu medijski reljef mora biti tako definiran da jedan njegov dio osigurava prostor za racionalni društveni dijalog, smanjivanje tenzija u tom dijalogu, poopćavanje posebnih interesa i kreiranje socijalnih strategija vrijednosti, ideologija i policy-paketa.

Društveni dijalog ne smije biti »rat svih protiv sviju«, a samo poopćavanje interesa i definiranje univerzalnih stavova i strategija omogućuju društvu stabilnost i, što je jednako važno, predvidljivost ponašanja ključnih aktera u novim i neočekivanim situacijama. U europskim se državama, bez obzira na to što je golem dio novina »tabloidiziran«, vodi računa o tome da se kao kulturne i društvene institucije i vrijednosti zaštite analitički mediji koji osiguravaju uglađen društveni dijalog i razvoj nacionalne političke kulture.

Kad govorimo o masovnim medijima, kao što sugerira i sam taj pojam koji se rabio šezdesetih, a danas se izbjegava, na terenu smo koji može pogodovati populizmu. Prije masovnih medija nije bilo ni masovnog društva, ni totalitarizma kakav smo upoznali u 20. stoljeću. Upravo je stoga medijskom reljefu svake države, nasuprot elektroničkim medijima koji su po karakteru izloženi trivijalnostima i zapadanju u populizam, važno njegovanje medijskih institucija među tiskanim medijima, koji su neskloni populizmu i zagovaraju autorstvo, dakle, i individualizam i racionalizam i svojevrstan konzervativizam, ukratko, zaštitu tradicionalnih vrijednosti neke kulture i društva.
Postojanje takva medija, naravno, nije definirano kao benchmark, kao kriterij za otvaranje ili zatvaranje pristupnih pregovora s EU-om. O stanju u medijima u Hrvatskoj govorit će se u izvješću pučkog pravobranitelja, međunarodnih nevladinih organizacija ili godišnjem izvješću State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu, ali ne u kontekstu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Međutim, bez postojanja tiskanog medija zaštićenog od populizma i trivijalnosti, kao svojevrsnoga katalizatora društvenih vrijednosti u Hrvatskoj, naša domovina ne bi mogla biti punopravna europska država, oslonjena na demokratsku političku kulturu i tradiciju, sposobna javno zagovarati temeljne društvene vrijednosti i za njih stjecati potporu nacionalnih društvenih elita, ali i široke javnosti.
Ekonomska recesija postavlja oštre granice javnoj potrošnji i jasno je da ni jedna institucija ne može trošiti javna dobra nerazmjerno svojoj društvenoj ulozi. Ali i u vremenima najvećega društvenog pomanjkanja valja čuvati društvene institucije. Uostalom, još nas je Descartes, u svom slavnom zagovoru društvenoga konzervativizma, podučio da je efikasnije kuću održavati i obnavljati, nego li je srušiti i nakon toga ponovo pokušati izgraditi.

Davor Gjenero

Povratak