Centar za socijalnu skrb Virovitica vs Goran Gazdek

31.08.2015.

Centar za socijalnu skrb Virovitica vs  Goran Gazdek

 Zahtjev Centra za socijalnu skrb Virovitica za pokretanje postupka protiv portala virovitica.net „zbog objavljivanja senzacionalističkih, tabloidnih napisa“ 12., 13., 18. i 23 svibnja 2015. godine, u kojima su povrijeđena prava na privatnost djeteta i otkrivanje identiteta djeteta.

Zaključak

 Novinarsko vijeće časti ocjenjuje većinom glasova da Goran Gazdek nije povrijedio Kodeks časti hrvatskih novinara, identitet djece indirektno otkriven radi njihove dobrobiti.   No izraženo je mišljenje da nije bilo nužno otkriti, makar indirektno,  identitet djece te da se  pažljivijom uredničkom obradom mogao postići isti cilj – upozoriti na obiteljsko nasilje i neučinkovitost virovitičkog Centra za socijalnu skrb.

Izdvojena mišljenja Marinka Jurasića i Miroslava Wranke.

Obrazloženje: Centar za socijalnu skrb Virovitica prijavljuje portal virovitica.net zbog tekstova o Ani Saratliji, majci dvoje djece i njezinom partneru, ocu djece. Centar ocjenjuje napise kao „suvremene, senzacionalističke, tabloidne“, te „profesionalno i moralno primjećuje da je nedopustiva povreda na privatnost djeteta i otkrivanje identiteta djeteta, da je nedopustivo prenošenje informacija bez prethodne provjere, da je nedopustivo prenošenje javne osude i prozivka institucije od građana koji nisu njezini korisnici, da je nedopustivo prenošenje poziva na bojkot obraćanjem institucijama, da je nedopustiva nezaštićenost davateljice informacija …“

U spornim člancima virovitica.net donosi zapravo priču žene koja upozorava na svojega partnera, oca male djece, na njegov postupak prema njima (fizičko i psihičko zlostavljanje), te na Centar za socijalnu skrb koji ne reagira na odgovarajući način, tako da bi zaštitio djecu od zlostavljanja prilikom njihovih susreta s ocem.  Ona smatra kako Centar postupa tako zato jer njezin partner uživa u svojoj sredini moć i ugled, unatoč tome što je, kako tvrdi, nasilnik koji se liječi od psihičkih tegoba. Nakon obaveznih susreta s njim djeca su,  kaže,  prestrašena i u stresu pa se ona boji za njihovo psihičko i fizičko zdravlje.

U tekstovima je citiran i odgovor koji je na upit portala poslao Centar za socijalnu skrb, no on je općenit i ne govori ništa o tome što su poduzeli i kako su djelovali radnici Centra  da bi pomogli djeci. Citiran je i otac djece, no on  je na upit portala odgovorio ironično kako sumnja da je pismo koje mu je upućeno, izašlo iz pera Gorana Gazdeka, urednika portala virovitica.net, s obzirom na to  da se radi „o pitanjima strogo osobne, čak intimne prirode koja se tiču samo moje obitelji – osobno mene i moje djece“.  Kaže dalje   kako je siguran da Gazdekova znatiželja „ne seže tako duboko u naše živote a još sam  sigurniji da guze moje djece ne zanimaju javnost“. Moli da ga se ubuduće „ne uznemirava“, „jer ne samo da su postavljena pitanja neetična i s ljudskog i s profesionalnog aspekta, nego nisam siguran da takvo ponašanje nije kažnjivo  pogotovo zato što su sve iznesene tvrdnje potpuno neistinite, o čemu sam se očitovao i u sudskim postupcima  koji su u tijeku“.

Urednik portala virovitica.net  Goran Gazdek smatra da nije povrijedio pravo djeteta na privatnost jer nije otkrio identitet djece,  na fotografijama su okrenuta leđima, a moglo bi mu se prigovoriti samo to što je otkrio njihove godine, inače važne za razumijevanje priče. Kaže kako su sve objavljene informacije provjerene te da su članci plod višemjesečnoga istraživačkog rada. Proučio je, kaže, cjelokupnu prepisku Ane Saratlije s brojnim institucijama, razgovarao sa svjedocima, ravnateljicom Centra za socijalnu skrb, a pokušao je doći i do partnera Ane Saratlije.  Smatra kako javne osude i prozivke institucija ne mogu biti nedopustive nego da su, štoviše, poželjne,  te da je upravo zadatak novinara da ih istražuju, propituju, analiziraju, komentiraju. Kad se radi o području socijalne skrbi, novinari moraju biti vrlo obazrivi jer se radi o osjetljivim pitanjima iz sfere obiteljskih odnosa,  pa „ne smijemo dozvoliti da se iza paragrafa kriju javašluk, bezosjećajnost, bahatost, korumpiranost i zlouporaba položaja neodgovornih pojedinaca.  Upravo zato sam mišljenja da novinari moraju ići po rubu, a ponekad ga i prijeći. Da toga nema mnoge devijacije i ružne stvari u suvremenom hrvatskom društvu ne bi bile otkrivene.“  Gazdek na kraju kaže kako se odlučio objaviti priču Ane Saratlije kad  se uvjerio da pomoć medija nije tražila zbog hira nego zato što je izgubila povjerenje u  birokratski aparat. Sve što je objavljeno, kaže, autorizirano je, a pročitali su i odvjetnici. Na kraju, kaže kako se uvidom u sadržaj portala koji vodi i uređuje već 14 godina može vidjeti da je koncepcija lišena senzacionalističkog i tabloidnog pristupa temama pa odlučno odbija navode virovitičkog Centra za socijalnu skrb.

U raspravi, članovi Novinarskog vijeća časti složili su se da su tekstovi pisani radi dobrobiti djece, da Centar za socijalnu skrb svojom prijavom i općenitim odgovorom na pitanja portala zapravo skriva svoj nerad kao i   to što ne reagira protiv nasilnika zbog njegova društvenoga utjecaja. Svi su se složili, međutim, da je identitet djece otkriven, makar indirektno, time što su objavljeni ime i fotografija majke. Uz to, izraženo je mišljenje kako se isti cilj – zaštita dobrobiti djece - mogao postići bez otkrivanja identiteta ili, barem, bez iznošenja mnogih detalja koji se tiču obiteljskih odnosa i, posebno, psihičkog statusa partnera  Ane Saratlije odnosno oca njezine djece.

Izdvojeno miljenje Marinka Jurasića:

Sporni tekstovi ispovijest su samohrane majke o raspadu njezinog braka s dvoje djece predškolske dobi i njezinom neslaganju s mišljenjem Centra za socijalnu skrb Virovitica, vezano za susrete djece s ocem, njezinim bivšim partnerom, za kojeg tvrdi da je kao lokalni moćnik, unatoč tomu što ju je zlostavljao, dobio mogućnost da bez nadzora sve češće susreće svoju djecu. Sumnja u profesionalnost rada institucije, osobito kad je povezana s obiteljskim nasiljem i sumnjom u korištenje javnom pozicijom (ravnatelja škole) radi utjecaja na privatni interes, nedvojbeno je tema od javnog interesa. Dakle, u tom dijelu je zahtjev virovitičkog Centra neutemeljen.

Međutim, kako su u središtu zbivanja djeca i njihova dobrobit, novinarski i urednički pristup obradi i, osobito, objavi okolnosti slučaja, mora biti krajnje skrupulozan, vodeći pri tomu računa da se ni na posredan način, ako to nije u interesu djece, ne otkrije njihov identitet, i da se o njima, roditeljima i obitelji ne iznose ne samo intimni ili privatni podaci, već bilo kakve informacije koje nisu relevantne za javni problem kojim se novinar bavi.

Razumljiv je emocionalni revolt majke pa i njezina potreba da javno iznese intimne detalje iz života sa svojim bivšim partnerom, osobito one koji su je povrijedili. Ali, je li to i u interesu djece i koji je interes javnosti da to zna o "lokalnom moćniku", kojeg je, uzgred, lokalni sudac osudio za obiteljsko nasilje, dok je majku, koja tvrdi da je žrtva institucija, oslobodio? Još je samo trebalo da i otac zatraži isti medijski tretman, dakako, i on radi dobrobiti djece, a ne da se osveti partneru!? Dakle, roditelji su nužno subjektivni i novinar je, kad piše o tako osjetljivoj temi, pozvan  oprezno vagati što jest, a što nije za objavu, što javnost mora, a što ne treba znati i ponajviše što jest, a što nije u interesu djeteta. 

Je li bilo nužno objaviti fotografiju i identitet majke, odnosno što bi novinarska tema izgubila na vjerodostojnosti da je i majka, kao što su djeca, snimljena s leđa te da nije otkriven njezin i identitet oca? Datum rođenja djece posve je nepotrebno naveden, već je dovoljno bilo navesti da je riječ o djeci koja imaju tek nekoliko godina, koja su tek prohodala ili slično. Ovako, svatko je u Grubišnom Polju mogao identificirati djecu, a i djeca sama sebe kad budu znala "googlati" i čitati, među ostalim i to, da je ponosni otac namjerno izazivao erekcije kod sinčića. I bez tih suvišnih informacija tekstovi ne bi ništa izgubili na argumentaciji. Ako je javnost morala detaljno znati očevu anamnezu, ili intimnosti iz bračnoga života, te čak i ako je to bitno radi dobrobiti djece, to se opet moglo diskretnije prezentirati, bez suvišnih detalja koji djeci u maloj sredini mogu izazvati neugodne situacije.

Sve je to izneseno nakon nove odluke o susretima djece i oca, zbog koje  majka zaključuje kako otac "ima pravo vidjeti našu djecu, ali smatra da susreti moraju biti ograničeni".  Otac je djecu prije viđao svaki drugi neparni radni dan po tri sata uz nadzor, a sada "puno češće", utorkom i četvrtkom po četiri sata i svaku nedjelju, osim prve, osam sati i to bez nadzora. Je li taj povod, čak i ako su baš sve okolnosti takve kako majka govori, vrijedan objave baš svih objavljenih detalja o djeci i njihovu ocu? Ne, jer to nije bilo u javnom interesu i jer to ugrožava dobrobit djeteta, bez obzira na pristanak jednog roditelja da se to objavi. To predstavlja kršenje članka 20. Kodeksa časti hrvatskih novinara,   premda se treba uzeti u obzir i da je Centar za socijalnu skrb Virovitica birokratskom komunikacijom   pojačao novinarske sumnje u institucionalnu  odgovornost, a time i gubljenje iz fokusa da je dobrobiti djece moguće naštetiti i posredno, iznošenjem pojedinosti o roditeljima.

Izdvojeno mišljenje Miroslava Wranke:

Iako se slažem s procjenom kako je kolega Goran Gazdek tijekom praćenja ovog slučaja posao napravio u skladu s uzusima i dobrim običajima novinarske struke (pa i dobrano nadmašio današnje - na žalost, niske - uvriježene standarde), mišljenja sam kako je mogao i trebao poduzeti još korak-dva prije nego što je posegnuo za objavljivanjem identiteta majke (a posredno time i djece).

Konkretno, smatram kako je trebao krenuti sa člankom u kojem nisu navedena imena roditelja i djece, već samo opisan sporni slučaj uz navođenje imena odgovornih osoba u relevantnim tijelima. Tek ukoliko bi i nakon takvog teksta izostala reakcija bilo bi opravdano otkrivati identitet majke.

Povratak