Uloga i doprinos medija i hrvatskog novinstva u Hrvatskom proljeæu

01.02.2002.

1. Jugoslavenske okolnosti i položaj Hrvatske. Od 1963. poèinje razdoblje reformi u Jugoslaviji. Titov politièki sustav sve slabije funkcionira. Pravi pokazatelj bilo je posustalo gospodarstvo. Pomanjkanje motivacije i rezignacija u zemlji. Izlaz u orijentaciju prema tržišnom privreðivanju nije išao bez liberalizacije društva i izmjena u centralistièkom modelu Jugoslavije. U obamrli politièki mehanizam trebalo je unijeti veæi dinamizam. Naðen je u tri segmenta politike. U poticanju tržišne orijentacije gospodarstva i stvaranju boljeg okoliša za gospodarsku inicijativu. Zatim u veæoj ulozi republika i tzv. "federiranju federacije". Sve je pretpostavljalo veæu i slobodniju ulogu medija. Na zakonodavnom i politièkom podruèju to se odrazilo: u donošenju novog Ustava 1963; u odlukama VIII. kongresa SKJ 1964, koji je priznao da u Jugoslaviji nije potpuno riješeno nacionalno pitanje", u radikalnoj tržišnoj reformi 1965. i u obraèunu s Aleksandrom Rankoviæem 1966, najveæem zagovorniku centralizma i svevlasti UDB-e. Ovaj politièki smjer otvorio je i nova pitanja u vanjskopolitièkoj orijentaciji Jugoslavije. Tržišnom orijentacijom i liberalizacijom unutarnjeg života oslobaðalo se novinstvo politièkog tutorstva i sve više usmjeravalo zemlju prema Zapadu. U tijeku je oštro razdoblje hladnog rata, a u Jugoslaviji su se remetili odnosi uspostavljeni u Jalti o podjeli sfera utjecaja na Jugoslaviju. Reforme su uvjetovale gubitak nekih pozicija starih partijskih i partizanskih struktura, koje su sve više u SSSR-u vidjeli oslonac u oèuvanju svojih steèenih pozicija i povlastica. U zemlji su te strukture vidjele zaštitu svojih interesa u prijašnjem centralizmu, partijskom monopolu koji je štitila autoritarna država. Bio je uznemiren i SSSR, koji je demokratizaciju u Jugoslaviji promatrao kao antikomunizam i antisovjetizam. Budno je promatrao decentraliziran politièki život i liberalizaciju u pojedinim republikama, nalazeæi npr. u Hrvatskoj najviše antisovjetskih i prozapadnih usmjerenja. Na drugoj strani SAD su bile upletene u vijetnamski rat, Europa se suoèila 1968. sa studentskim buntom, Grèka s pukovnièkim puèem, a susjedna Italija s moguænošæu desnog udara. Na Bliskom istoku bilo je trajno ratno stanje. U SAD 1968. ubijeni su borac za crnaèka prava M. L. King i demokrat Robert Kennedy. Brežnjev je 1968. vojnom intervencijom ugušio Praško proljeæe i proglasio teoriju "ogranièenog suvereniteta za sve socijalistièke zemlje", ukljuèujuæi i Jugoslaviju. Stari svijet se radikalno mijenjao. 2. HRVATSKI MEDIJI I POLITIÈKE REFORME Hrvatsko novinstvo do maksimuma je iskoristilo povoljnije unutarnje politièke okolnosti u tada nemirnom svijetu. Stvorena je u Hrvatskoj velika medijska snaga. Prednjaèila je kuæa Vjesnik i Radiotelevizija Zagreb, a slijedile su ih novinske kuæe oko dnevnika Slobodna Dalmacija, Novi list- Glas Istre i Glas Slavonije. U tom razdoblju Društvo novinara Hrvatske iniciralo je izmjenu nekih odnosa politike prema novinstvu. Putem novinarske organizacije Jugoslavije razbilo je dotadašnju podjelu medija na savezne, republièke i lokalne, što je funkcioniralo od 1945. godine, i stvorila neravnopravan odnos republièkih medija u podjeli papira, sredstava za investicije i deviza za dopisnièku mrežu u inozemstvu. Pobunom republièkih udruženja svi su listovi izjednaèeni i dobili približno ravnopravnu moguænost za razvitak. Ta pobjeda izvojevana je na Prištinskom plenumu SNJ 1962. Od tada teèe sve veæe osamostaljivanje novinstva od utjecaja partijskih struktura. Završeno je razdoblje agitpropovskog novinarstva. Na razini elektronièkih medija vodila se oštra borba protiv unitarizacije programa radija i televizije. Politièki vrh u Beogradu ustrajao je na jedinstvenim jugoslavenskim programima, poglavito informativnim za tzv. srpsko-hrvatsko jezièno podruèje. Takve su se emisije ureðivale i emitirale iz Beograda. Prava unitarizacija nastupila je razvitkom televizije. Politièki vrh zemlje, ukljuèujuæi Tita, èvrsto je stajao na naèelu zajednièkog TV informativnog programa. Razbijanje unitarizacije poèeo je RTV Zagreb krajem 1963, a završio 1968. otkazavši zajednièke TV vijesti u 20 sati i tada je uveo svoj neovisni informativni program. Radio-televizija Zagreb snažno se tehnološki razvijala izgradnjom repetitora koji su signalima ne samo pokrivali podruèje Hrvatske. Radio program pokrivao je i Jugoslaviju i svijet. U vrijeme Hrvatskog proljeæa Hrvatska ima 800.000 radio- i 700.000 TV prijemnika. Dominacija kuæe Vjesnik Novinska kuæa Vjesnik postaje dominantna ne samo u Hrvatskoj veæ i u cijeloj zemlji. Izgradnjom pak solidne vanjskopolitièke dopisne mreže stjeèe samostalnost i ugled u svijetu. Stajališta Vjesnikovih listova u svijetu pomno se prate i citiraju. U Vjesnikovoj kuæi dominira dnevnik Vjesnik sa oko 100.000 primjeraka. Veèernji list sa oko 150.000 raspaèava se i na podruèje Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Vjesnik u srijedu - VUS s više od 300.000 primjeraka pokriva Jugoslaviju, a posebnim izdanjem slijedi naše radnike na privremenom radu u inozemstvu. U Vjesnikovoj kuæi tiskaju se dnevnik Sportske novosti koje pokrivaju i Sloveniju, te petnaestak tjednika s velikim nakladama i utjecajem kao: Arena, Svijet, Start, Vikend, Plavi Vjesnik i dr. Vjesnikova kuæa promotor je najnovije grafièke tehnologije i kompjutorizacije. Meðu prvima u Europi 1969. uvodi višebojni novinski offset. Prodaju Vjesnikovih izdanja prati najveæa distributivna mreža i Agencija za marketing. Matica hrvatska izdaje mnogobrojne èasopise. Tiskaju se: Kritika, Forum, Hrvatsko kolo, Dometi, Dubrovnik, Moguænosti, Telegram i dr. Godine 1968. pojavljuje se Hrvatski književni list. Èasopise Matice financijski pomaže hrvatska vlada, premda su veoma kritièki intonirani prema politici SKH. Hrvatska politika ih tolerira smatrajuæi da pluralizam mišljenja samo pomaže novoj hrvatskoj politici. Razdoblje je to bujanja i omladinskog tiska. Veæ postojeæa glasila omladine hrvatske Tlo i Studentski list, dobivaju pojaèanje u zagrebaèkom Omladinskom tjedniku. Tiskaju se èasopisi Pitanja, Zoraniæ, Vidik, magazin Pop express, Naše staze i dr. Povoljnije uvjete ima i vjerski tisak. Uz Glas Koncila koji poèinje izlaziti 1962, a u grafièkoj tehnici se tiska od sredine 1963, tiska se i Mali Koncil od 1966. te sredinom 1970. ilustrirana kršæanska revija KANA. Ovi se listovi tiskaju u nakladama oko 100.000 primjeraka i više. Izlazi i Bilten AKSA i mnogi listovi na razini biskupija. Naklada vjerskog tiska od 228.000 primjeraka u 1965. raste na 406.000 primjeraka 1967. god. 3. SLOBODA MISLI I NOVINSTVA UGROŽAVA JEDNOSTRANAÈKI AUTORITATIVNI SUSTAV Reformsko razdoblje otvara nove prostore slobode, poglavito slobode izražavanja i novinstva do razmjera tada neviðenih u Jugoslaviji i socijalistièkom bloku. Sve neovisniji mediji postaju znatan doprinos pluralizaciji društva i u neku ruku nadomjestak za jednostranaèki autoritativni sustav koji je postojao u Jugoslaviji i pomoæu kojeg se ostvarivala apsolutna vladavina KP. Hrvatska politika i mediji postupno otvaraju mnoga pitanja o kojima se 25 godina šutjelo ili govorilo i pisalo na naèin kako je odreðivala partijska propaganda. Liberalizacija i veæa sloboda misli dobivala je sve veæu podršku u hrvatskoj javnosti, posebice meðu inteligencijom i mlaðim naraštajem. Ali te slobode izazivaju zabrinutost kod mnogih starijih partijskih i boraèkih slojeva. Društvo se sve više cijepalo na pristaše i protivnike reformi, dijelilo se na pristaše federalnog centralizma i one koji su bili za veæu samostalnost republika, na one koji su se bojali slobodne misli i one koji su u graðanskim pravima vidjeli napredak pojedinca i zajednice. Hrvatska se najviše liberalizirala, otvarala prema inozemnim, zapadnim tržištima i zapadnom utjecaju, a slobodniji mediji i novinarstvo postali su motorna snaga za napredak Hrvatske i graðanina. Nove teme Hrvatskog novinstva i publicistike bile su: demontaža ovlasti federacije poglavito u gospodarskim pitanjima, veæa republièka samostalnost i raspolaganje novèanim posebice deviznim sredstvima i utjecaj republike na odluèivanje u svim oblastima života u zemlji. Rasprava o funkcioniranju federacije, npr. u aferi "bilance federacije", otkrila je Hrvatskoj javnosti nesposobnost i neodgovornost federacije u rukovanju zajednièkim financijskim sredstvima. Otkrila se neravnopravnost u raspodjeli zajednièkih sredstava i sve moguæe povlastice kojima su se obilno koristili: JNA, diplomacija, obavještajne službe, savezni funkcionari i Beograd kao federalni centar. Uspostavilo se da nitko nije znao koliki je deficit federacije. Poèelo se s brojkom o 120 milijardi dinara i uskoro došlo na 700 milijardi. A tada je rasprava nasilno prekinuta. Simptomatièno je koliko je sve i po metodi oduzimanja i trošenju sredstava u privilegiji Srbije u trošenju nalikovalo na pojave na koje je upozoravao hrvatski tisak uoèi stvaranja Banovine Hrvatske, posebice dr. Rudolf Bièaniæ u djelu "Ekonomska podloga Hrvatskog pitanja." No, otvarala su se i mnoga bolna pitanja najnovije hrvatske povijesti te druga pitanja kao: srbizacije JNA i diplomacije, pitanje prisluškivanja i dosjea, naèin kako su Hrvati postajali politièki "nepoæudni", srbizacija saveznih fondova i banaka i sl. Otvorila su se neka bolna pitanja iz hrvatske najnovije povijesti kao: broj žrtava u II. svjetskom ratu, sluèaj Hebrang, naèin kako se pisala hrvatska povijest, razlièiti tretman èetnièke od ustaške emigracije i sl. vraæalo se na izvorni hrvatski antifašizam, posebice na hrvatsku državnost. Postavilo se pitanje gospodarskog zaostajanja Hrvatske, prevelikih davanja za potrebe federacije i nerazvijenih, odlazak velikog broja radnika na rad u inozemstvo, razvitak prometnih pravaca koji su pretežito išli linijom istok-zapad, a ne sjever-jug, što je onemoguæavalo gospodarsku homogenizaciju Hrvatske i sl., devastacija jadranske obale i dr. Kad je dio politièkog vrha Jugoslavije poèeo odustajati od reformi, Hrvatska je uz svestranu podršku novinstva i publicistike inicirala amandmane na Ustav SFRJ, zaèetak konfederacijskog ustava 1974, koji je bio temelj za osamostaljivanje Hrvatske 1991. Hrvatski mediji i èasopisi uz svestrano zalaganje hrvatskog novinstva postali su svojevrsni narodni forum na kojem se razmišljalo, predlagalo, suèeljavalo, svaðalo, ispravljalo mnoge povijesne ocjene i sugeriralo znanstvene. Sve te rasprave bile su svojoj glavnoj matici tolerantne i premda ponekad nervozne i naglašene u svojoj argumentaciji. Politizacija Hrvatske urodila je snažnim razvitkom životnog standarda i gospodarskim dinamizmom. Hrvatska se poèela znatno razlikovati od ostalih krajeva Jugoslavije. Hrvatska više nije šutjela, a Jugoslavija se bila na to naviknula. Uzrok tome nalazili su u "hrvatskom nacionalizmu". 4. OSAMOSTALJIVANJE NOVINSTVA OD PARTIJSKIH STRUKTURA Koristeæi se povoljnijom, reformskom atmosferom, posebice u pogledu ustavnih odredbi o javnosti rada i pozivanjem na Deklaraciju UN o ljudskim pravima, novinarska organizacija Hrvatske poticala je osamostaljivanje i profesionalizaciju profesije. Uz razbijanje unitarnoga informativnog sustava od 1962, na kongresu u Mostaru 1965. novinarska organizacija odbacila je Kardeljev prijedlog Kodeksa èasti za novinarsku organizaciju, kojim je politièki vrh želio ukrotiti novinarstvo svojom vizijom novinarske odgovornosti. Uz to Kongres je odbacio ideju o novinaru kao društveno- politièkom radniku i pritisak savezne vlade na tisak uskraæujuæi kontingente za uvoz papira. Drugi veæi korak osamostaljivanju profesije bio je VII. kongres u Splitu 1967, zalaganjem za koncept otvorenog društva i o ustrojavanju organizacije na konfederacijskom naèelu. Prvi je to pokušaj u zemlji. Sljedeæi korak bio je otpor Edvardu Kardelju, koji je bio predsjednik Savezne narodne skupštine, da se donese Novi zakon o informiranju s mnogim restrikcijama slobode medija i izražavanja. Odbijajuæi taj zakonski nacrt, novinarska organizacija ponudila je svoj, koji je medijske slobode dalje proširivao. Zakon tada nije bio donesen. Suprotstavilo se i pokušaju vrha SKJ da se "Tezama o informiranju" ponovo stave mediji pod nove oblike partijske kontrole. Borbu za svoju neovisnost novinstvo je pokazalo i na sastanku s Titom 16. lipnja 1969. Tito je pozvao Predsjedništvo SNJ, koje je kasnije proširio i vodeæim medijskim liènostima iz saveznih listova kako bi nam sugerirao da prihvatimo Kardeljev zakon i partijske teze o informiranju i upozoravajuæi na kompliciranu meðunarodnu situaciju, naglašavajuæi da stanje u zemlji uvjetuje "odgovornije ponašanje štampe". Odbili smo njegove sugestije i insistirali na svojima. Sastanak je prošao u pat poziciji. U osamostaljivanju novinstva od dominacije politièkih struktura glavnu ulogu imalo je hrvatsko novinarstvo. Ono se bilo najviše okrenulo zapadnim standardima, tržišnom gospodarstvu i služenju interesima svojih graðana i svojoj republici. Pokazalo je svoju neovisnost. U Vjesniku smo odbili tiskati dijelove Kopiniæeve knjige o "izdaji Hebranga" bez obzira na Titovo pismo u kojem preporuèuje tiskanje. Odbili smo s napomenom da "izdaja Hebranga nije dokazana", te da stari naèin pisanja o Hebrangu više ne prolazi. Ponudili smo da æemo sami istražiti sluèaj. Bilo je to prvi put da je to netko o sluèaju Hebranga Titu tako odgovorio. Za vrijeme boravka predsjednika SAD Nixona u Zagrebu u lipnju 1970. savezni vrh je naredio da se na TV posjet Nixona ne prezentira, "jer je to privatni boravak". Zagrebaèka televizija dala je tom posjetu publicitet i tako izazvala Nixona da uzvikne: "Živjela slobodna Hrvatska"! ili kako su to protumaèili iz sigurnosnih službi, "Nixon se izjasnio za X. sjednicu" a Bakariæevi kadrovi ocijenili da se Nixon "miješao u unutarnja pitanja Hrvatske". Isto se dogodilo s prikazivanjem filma "Priznanje" o staljinistièkim procesima u tadašnjoj Èehoslovaèkoj 1952. Po knjizi Artura Londona, film je režirao Costa Gavras, a glumili su u njemu vodeæi francuski glumci Simone Signoret i Yyes Montand po scenariju Jorgea Sempruna. Tito je na zahtjev Brežnjeva zabranio prikazivanje filma u Jugoslaviji. U Vjesnikovoj kuæi odluèili smo da VUS organizira prikazivanje filma na nekoliko zatvorenih projekcija uz raspravu o opasnostima od totalitarizma. U Zagreb su došli svi protagonisti filma. VUS je opširno izvješæivao o raspravama, a one su govorile prvi put u Jugoslaviji i o Crvenom fašizmu i o opasnostima koje predstavlja sprega obavještajnih službi s politièkim i vojnim strukturama neke zemlje. Bile su svima jasne aluzije na postojeæi sustav u Jugoslaviji i na sve veæe opasnosti za demokratske reforme u nas. U travnju 1971. nakon Berlinske špijunske afere, Tito je branio ulogu naših i sovjetskih obavještajnih službi u uroti protiv hrvatskog politièkog rukovodstva optužujuæi ih za "suradnju" s ustaškim centrom Branka Jeliæa u Berlinu. Na kraju je sve trebao platiti glavni urednik Vjesnika, koji je prvi upozorio na urotu. Odbijao sam Titovu sugestiju da se smijeni glavni urednik, poruèivši da politièari ni Tito ne mogu više smjenjivati Vjesnikove urednike. Istupali smo sa svojim stajalištima u vanjskoj politici suprotstavljajuæi se izravno Titovim idejama. Osudili smo bivanje sovjetske ratne flote na Mediteranu i time došli na crnu listu Brežnjeva kao najgori "antisovjeti i antikomunisti". Zalagali smo se za Mediteransku orijentaciju Hrvatske, pisali da naša nesvrstana politika ne znaèi napuštanje europske i mediteranske orijentacije, i zalagali se za razvijanje kulturnih i znanstvenih veza sa Zapadom. 5. UDAR NA SLOBODU MISLI I NOVINARSTVA – NA EUROPSKU DIMENZIJU HRVATSKOG PROLJEÆA Ovakav razvitak slobode izražavanja i novinarstva uplašio je savezni politièki vrh i proboljševistièke strukture u Hrvatskoj. Raðala se jedna nova Hrvatska. Na politièku, društvenu i gospodarsku pozornicu dolazile su nove sposobne generacije otporne na jednoumlje i okrenute prema buduænosti. Taj unutarnji hrvatski razvitak poticalo je novo hrvatsko politièko rukovodstvo od dolaska Mike Tripala na èelo zagrebaèkih komunista 1962. njegovim usponom za sekretara Izvršnog komiteta SKH, dolaskom dr. Savke Dabèeviæ Kuèar kao predsjednice Izvršnog vijeæa Hrvatske 1967. i kad je Tito 1969. povukao Bakariæa i Tripala u savezni politièki vrh, ona je postala predsjednica Saveza komunista Hrvatske. Predsjednik Izvršnog vijeæa postaje Dragutin Haramije, sekretar CK SKH Pero Pirker, Sreæko Bijeliæ dolazi na èelo zagrebaèkih komunista, a bilo je i mnogih drugih koji æe kasnije postati žrtve èistki i progona nakon udara u Karaðorðevu, 1. prosinca 1971. Hrvatski narodni preporod ima svoju prvu javnu demonstraciju 15. ožujka 1967. donošenjem Deklaracije o položaju hrvatskoga književnog jezika. Nakon oštre reakcije na Deklaraciju od poèetka 1969. jugoslavenski politièki izlazi s cijelim sustavom mjera za ogranièavanje slobode izražavanja i novinstva. Žele zaustaviti reforme i politièki život staviti pod strogu kontrolu. Hrvatska je najviše na udaru. Nezadovoljstvo stanjem u medijima izrazio je IX. kongres SKJ u ožujku 1969. Formulirana je nova partijska politika stavljanjem medija pod kontrolu politikom "podruštvljavanja medija" da bi se sprijeèio "truli liberalizam " i pisanje s "antisocijalistièkih pozicija". Slijedi Kardeljev prijedlog novog zakona o informiranju, koji je trebao zakonski ogranièiti steèene slobode izražavanja i novinstva. Tito nakon toga 11. svibnja 1969. oštro napada Maticu hrvatsku s upozorenjem: "Neæemo biti tolerantni prema onima koji narušavaju bratstvo i jedinstvo." Umiješalo se i državno i partijsko rukovodstvo SSSR-a. U noti Brežnjeva u ime CK KP SS i vlade SSSR-a od 18. svibnja 1969. od Tita se kao uvjet za normalizaciju odnosa izravno zahtijeva discipliniranje jugoslavenskog novinstva, koje se optužuje za "antisovjetizam" i "antikomunizam" uz napomenu da se slažu s Titom da "sloboda štampe ne može biti bezgranièna i ne treba dozvoliti štampi da besni". U nastupu Brežnjeva nazire se da je smatrao da razvitak slobode misli u Jugoslaviji ruši položaj Jugoslavije dogovoren u Jalti i vesternizira je. Tito u praktiènoj politici ovo uzima na znanje, premda u noti odbacuje "miješanje" u naša unutarnja pitanja. Napadi na slobodu izražavanja i novinstva postaju sve oštriji i sve obuhvatniji. Nakon nekoliko sastanaka Miloša Žanka s Titom, na kojima procjenjuju porast nacionalizma, separatizma i liberalizma u Hrvatskoj, slijedi serija Žankovih èlanaka u Borbi od 17. do 21. studenoga 1969. Èlanci imaju karakteristièan zajednièki naslov: "U toj (nacionalistièkoj) ludosti ima sistema". Vjesnik je ove èlanke odbio tiskati. Ti su èlanci sveobuhvatni i radikalni su napad na slobodu izražavanja i na gotovo sve èasopise i medije u Hrvatskoj. Optuženi su za vezu sa stranim obavještajnim službama i ustaškom emigracijom, za nacionalizam, separatizam i liberalizam èasopisi: Kritika, Kolo, Dubrovnik, Telegram i Hrvatski književni list, Dometi, Jezik, Glas Koncila, Maruliæ, Sveske, Kršæanska sadašnjost, Vjesnik, VUS i RTV Zagreb. Te ustanove kao: Matica hrvatska, Društvo sv. Æirila i Metoda, Nakladni zavod M. H., Zajednica samostalnih pisaca TIN i dr. Poimenièno su optuženi: Vlado Gotovac, Petar Šegedin, Branimir Donat, Trpimir Macan, Grgo Gamulin, Vlatko Pavletiæ, Tomislav Ladan, Bruno Bušiæ, Marko i Vlado Veselica, Šime Ðodan, Hrvoje Šošiæ, Krešimir Džeba, Neda Krmpotiæ, don Živko Kustiæ, Igor Mandiæ i dr. Meðutim, u ovim èlancima s optužbama išlo se i dalje. Prozvano je i politièko rukovodstvo Hrvatske jer financira navedene èasopise i liberalno se odnosi prema njihovu pisanju, a trebalo bi, po Žankovu mišljenju i onih koji su iza njega stajali poduzeti oštre mjere i prema medijima i pojedincima koji ih ureðuju i u njima pišu. O Žankovim optužbama na inicijativu Bakariæa raspravljao je tzv. Republièki politièki aktiv 13. prosinca 1969. Bakariæ se i sam našao prozvanim u napadu na hrvatsko politièko rukovodstvo. Njega su neki krugovi u Beogradu smatrali odgovornim što obraèun s nositeljima Deklaracije nije imao i zakonsku dimenziju i što je od 1968. došlo do nastavka pisanja kao da osude Deklaracije nije ni bilo. Napad je bio i na dr. Savku Dabèeviæ Kuèar, predsjednicu hrvatske vlade od 1967. do 1969, koja je financirala te èasopise, a nakon nje je na udaru i Dragutin Haramija. Hrvatski politièki vrh našao se na prekretnici. Trebao je prihvatiti politiku ogranièavanja slobode misli i medijskih sloboda, napustiti hrvatsku nacionalnu politiku ili se oduprijeti. Izabrao je uza sve rizike ovaj drugi put. Na toj odluci rodilo se Hrvatsko proljeæe. 6. DESETA SJEDNICA CK SKH – ODLUÈNA OBRANA SLOBODE IZRAŽAVANJA I HRVATSKOG NOVINSTVA I PUBLICISTIKE Nakon sastanka politièkog aktiva Hrvatske 13. prosinca 1969. Bakariæ je sugerirao održavanje sjednice CK SKH upozoravajuæi na reperkusiju Žankovih èlanaka, ali "bez velikih dramatiziranja". Zabrinjavalo ga je to što Žankovi èlanci sugeriraju da je "hrvatsko rukovodstvo pod uplivom nacionalizma". Hrvatski politièki vrh postupio je drugaèije od Bakariæevih i Titovih oèekivanja. Tito je zapravo želio da politièki vrh Hrvatske preuzme zastavu borbe "protiv nacionalizma", no rukovodstvo je postupilo upravo suprotno. Nekoliko dana nakon toga sastali smo se u Vili Weis i donijeli platformu sjednice. Ni mi se nismo željeli baviti Žankom niti se braniti. Zakljuèili smo da moramo istaæi svoje poglede na položaj Hrvatske u Jugoslaviji, založiti se za nastavak reformi i istaæi naš pozitivni program za ostvarenje hrvatskih interesa. U svezi Žankovih optužbi na hrvatske èasopise, medije i prozvane liènosti, Savka je u svom referatu trebala odluèno braniti pravo onih koji su drugaèije mislili i onda kad se vrh SKH s njima nije slagao. Dosegnuti stupanj slobode izražavanja i novinstva politièki vrh Hrvatske nije želio ogranièavati, nego te slobode i dalje promicati. Na te slobode nije se gledalo kao na opasnosti za socijalizam veæ kao rezultat pozitivne politizacije Hrvatske. Odbijala se svaka represija prema neistomišljenicima. Plenum se trebao ograditi od svakoga agresivnog nacionalizma, separatizma i netolerancije koristeæi se tada uobièajenom retorikom i vodeæi raèuna i o postojeæem Kaznenom zakonodavstvu, koje nam je svima stajalo iznad glave kao Damoklov maè. Deseta sjednica, koju su nazivali povijesnom, održana je u Zagrebu 16. i 17. sijeènja 1970. i prenosila ju je Zagrebaèka televizija. Prvi put u nas Savkina politièka platforma prihvaæena je uz maksimalnu jednodušnost. Odluènost CK bila je takva da se Tito odrekao bilo kakva udjela u poticanju pisanja Žankovih èlanaka. To nije bilo toèno, jer se Tito sastao sa Žankom i 8. prosinca 1969. i sugerirao mu da više ne polemizira s Vjesnikom i Vjesnikom u srijedu. Na sastanku s hrvatskim politièkim vrhom 12. prosinca Tito je tvrdio da Žankove èlanke "nije proèitao, jer su preopširni", da "nacionalizma u Hrvatskoj ima, ali ga ne treba dramatizirati". Ali zato je zahtijevao discipliniranje štampe. Po Titovu mišljenju rukovodstvo "treba imati uvid u pisanje štampe", "novinari se moraju konzultirati s rukovodstvom" i "štampa treba biti socijalistièka u svakom pogledu". Tito je želio da hrvatsko rukovodstvo po staroj praksi sredi one koji misle drugaèije i uspostavi potpunu kontrolu nad medijima i publicistikom. Hrvatsko rukovodstvo to nije prihvatilo. Tu poèinje razlaz s Titovom politikom i èvrsta orijentacija hrvatskoga politièkog vrha za primjenu europskih standarda umjesto boljševistièkih. Sve to pobija nedavno iznesena stajališta akademika Dušana Bilandžiæa o Titu "kao ocu X. sjednice i inicijatoru Hrvatskog proljeæa". Sve je upravo suprotno. Deseta sjednica bila je poticaj za veliko narodno buðenje, za afirmaciju pluralistièke Hrvatske u jednostranaèkom autoritativnom sustavu. Sve dinamièniji nastup hrvatske politike izazvao je otpore u cijeloj Jugoslaviji. Mnogi su bili ugroženi, posebice oni koji su obilato uživali u hrvatskim velikim materijalnim doprinosima za federalne fondove, nerazvijeni, posebice savezne državne strukture, osobito do tada nedodirljiva JNA. Hrvatska publicistika i mediji pratili su ovu politiku, ali su išli i dalje od nužnoga politièkog pragmatizma politièkog vrha Hrvatske zbog odnosa snaga u Jugoslaviji, te od raspoloženja Tita na kojeg su stare politièke strukture, a i sam Brežnjev, vršili sve veæi pritisak da se odrekne liberalnoga politièkoga kursa. Pritisak na Hrvatsko novinstvo i publicistiku bio je sve jaèi i jaèi. Napadi su stizali sa svih strana, posebice od saveznih listova. Ozbiljno upozorenje stiglo je na jednoj od prvih sjednica tzv. Koordinacionog tijela hrvatskog politièkog vrha u rujnu 1970. kad je Bakariæ, izražavajuæi negodovanje zbog politièkog stanja u Hrvatskoj rekao: "Bolje Brežnjevljev socijalizam, bolje Rankoviæev socijalizam, nego da socijalizam propadne." Edvard Kardelj æe upozoriti na opasnost od "formiranje stranke VUSOVACA". Bila je to najbolja potvrda o ugledu koje je pisanje VUS-a imalo u Jugoslaviji. U prosincu 1970. Bakariæ æe na proslavi 30. obljetnice Vjesnika nekolicini urednika i direktora kuæe reæi: "Nastavite li tako doživjet æete sudbinu Hebranga. Uz dodatak: "Strijeljat æe Vas i za tri godine æemo vas rehabilitirati." Upozorenje na sudbinu Hebranga bila je dio kampanje protivnika Hrvatskog proljeæa protiv isticanja odluka III. zasjedanja ZAVNOH-a o hrvatskoj državnosti i Federalnoj državi Hrvatskoj u Federalnoj, ali demokratskoj Jugoslaviji. Pozivali smo se na te odluke, a Bakariæ i njegovi sljedbenici su tvrdili da su bile "nacionalistièke". Potkraj 1970. uza sve pritiske jaèa hrvatski pluralizam. Uz hrvatske reformske komuniste, Maticu hrvatsku, hrvatske antifašiste, gospodarstvenike, sveuèilište i novinstvo bude se hrvatski sveuèilištarci, najprije izborom Ivana Zvonimira Èièka za sveuèilišnog prorektora te najšireg pokreta sveuèilištaraca Hrvatske i Zagreba od travnja 1971. Hrvatska više nije ista. 7. HRVATSKA BURNA 1971. Razdoblje do 1. prosinca i boljševièkog udara na Hrvatski narodni preporod i gušenje Hrvatskog proljeæa nosi nekoliko obilježja. Prvo je sve veæe uplitanje Brežnjeva radi zaustavljanja i gušenja Hrvatskog proljeæa. Brežnjev intervenira telefonom Titu za vrijeme Berlinskog plenuma potkraj travnja 1971. o Berlinskoj aferi koja je izazvana komplotom jugoslavenskih i ruskih tajnih službi u pokušaju kompromitiranja hrvatskoga politièkog vrha zbog "suradnje s ustaškim centrom Branka Jeliæa i Berlinu". Brežnjev nudi izravnu pomoæ Titu ako ne može sam srediti stanje u zemlji. Tito s ove sjednice poruèuje svima: "Potrebite su nam odluène mjere prema raznim žarištima, da ih poènemo sjeæi, neæemo više dozvoliti eskalaciju raznih dezinformacija. Moramo biti oštriji prema štampi." Kardelj æe biti još rezolutniji: "Bolje ruski tenkovi u Zagrebu nego vaša dubèekovština". U toj zloslutnoj atmosferi medijska Hrvatska se ne da zastrašiti. Naprotiv, jaèa medijska pozornica. Na prijetnje i širenje atmosfere kaosa na koje treba reagirati tenkovima u pomoæ hrvatskoj politici pristižu novi listovi. Dana 18. ožujka 1971. izlazi Hrvatsko sveuèilište. Slijedi ga nezaboravni Hrvatski tjednik 16. travnja, koji æe s Vladom Gotovcem kao glavnim urednikom doseæi nakladu veæu od 100.000 primjeraka. Slijedi Nedjeljna Dalmacija 16. svibnja (glavni urednik Joško Kulušiæ), dana 24. svibnja izlazi Hrvatski gospodarski glasnik – HGG (glavni urednik Vlado Veselica). Na sjednicama hrvatskoga politièkog vrha 22. i 26. lipnja 1971. hrvatski politièki vrh se poimenièno podijelio. Na udaru protivnika hrvatskog proljeæa su svi èasopisi, Hrvatski tjednik, omladinski tisak i dvije velike medijske kuæe Vjesnik i RTV Zagreb, koje su optužene da su postala glasilima masovnog pokreta. Bakariæ je optužio Vjesnikova izdanja da pišu u stilu "vjera u boga i seljaèka sloga", te da se stvara "stranka VUS-ovaca". Tom prigodom direktori RTV Zagreb i Vjesnika èvrsto su stali na liniji Hrvatskog proljeæa braneæi slobodu novinstva i izražavanja. Tito saziva presudni sastanak s hrvatskim politièkim vrhom u Vili Zagorje 4. srpnja 1971. Prema Titovim rijeèima sada je rijeè o tome hoæe li u Jugoslaviji pobijediti socijalizam ili nacionalizam. A oko nacionalizma okuplja se sva kontrarevolucija. Zaprijetio je armijom i meðu ostalim zahtijevao da se onemoguæe oni koji misle drukèije i uhapsi desetak vodeæih intelektualaca i novinara. Hrvatsko proljeæarsko rukovodstvo odbilo je hapsiti one koji su pisali i govorili kako se Titu nije svidjelo i dosljedno je branilo ne samo hrvatske nacionalne interese veæ i europske standarde slobode misli i neovisnog novinstva. Od toga nije odustajalo do kraja svog djelovanja. Za vrijeme Hrvatskog proljeæa nitko u Hrvatskoj nije bio osuðen zbog delikta mišljenja. Nije bilo politièkih procesa za neistomišljenike koji su bili uobièajeni za Hrvate do 1969., posebice od 1972. do 1989. 8. BOLJŠEVISTIÈKI UDAR NA SLOBODU MISLI I NOVINSTVA 1. PROSINCA 1971. Uoèi završnog udara u Karaðorðevu stupili su u akciju svi mehanizmi totalitaristièkog sustava koji su bili u tajnosti pripremani na akciju. Sprega tajnih službi i politièkog vrha bila je savršeno sinkronizirana. Tajne službe izazivali su ekstremne tzv. nacionalistièke sluèajeve, poticali kaos i zastrašivanje javnosti od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Naglašavan je hrvatski nacionalizam, separatizam, ustaštvo, uznemirenje srpskog puèanstva, anarholiberalizam, služenje stranim obavještajnim službama i ekstremnoj emigraciji, negiranje samoupravljanja i tehnomenadžerstvo. Sve je nalikovalo na stanje uoèi pukovnièkog puèa u Grèkoj 1967. ili prije vojne intervencije snaga Varšavskog ugovora koju sam uoèio u Pragu i Èehoslovaèkoj uoèi invazije na tu zemlju. Neposredno prije sastanka s hrvatskim politièkim vrhom 30. studenoga u Karaðorðevu Tito na sjednici Predsjedništva SFRJ 19. rujna 1971. osniva Savjet za sigurnost i Savjet za narodnu obranu i stavlja im se na èelo. Istog mjeseca boravi u Jugoslaviji sovjetska delegacija na èelu s Brežnjevom, koji Tita napada oštro, obraæajuæi mu se s ti i bez titule, zbog jugoslavenskog odnosa prema SSSR. Pita Tita na èijoj je on strani te tvrdi da se "izolira od socijalistièke zajednice". Nakon toga slijedi razgovor Tita s Brežnjevim "u èetiri oka", koji sreðuje odnose. Uoèi Karaðorðeva, prema objavljenim podacima Gošnjaka i Draže Markoviæa, Gošnjak oštro zamjera Titu smjenjivanje Rankoviæa, jer otada "antikomunistièki elementi ugrožavaju socijalizam". Tito se žali na liberalizaciju nakon VI. kongresa SKJ u Zagrebu 1952. "Da dam ostavku - obraæa se Tito Gošnjaku - ili da pozovem Ruse?" Gošnjak odgovara: "Sad si stari Tito, Rusi nam ne trebaju. Rašèistit æemo s nacionalistima u hrvatskom rukovodstvu." Na sastanku s hrvatskim vrhom u Karaðorðevu 30. studenoga, Tito i njegovi pristaše napadaju slobodu izražavanja i slobodu novinstva koje ugrožavaju socijalizam. Tito æe prijetiti: "Èim netko nešto napiše u štampi, to je dovoljan materijal da ga se može uhapsiti i dovesti pred sud. Svi su zreli da im se sudi, a vi niste ništa uèinili"…"financirate novine i štampu Matice". "Bit æe ocijenjeno da se "Vjesnikova kuæa ponaša odvratno". To treba tuæi, "novine treba zabranjivati, jer nema ni jednog broja koji nije kontrarevolucionaran". Tito æe još reæi: "Uvijek stavljate u prvi plan hrvatsku naciju"… "u vas je previše demokracije." Sutradan, 1. prosinca, otvarajuæi 21. sjednicu Predsjedništva SKJ, Tito æe izreæi presudu: "U štampi, naroèito Matice hrvatske, a i u Vjesniku i drugim listovima, u nekim više u nekima manje, ti razni antisocijalistièki, antisamoupravljaèki elementi daju takve izjave koje su apsolutno protuustavne, koje su kažnjive i traže gonjenje." Naglasivši da u Hrvatskoj postoji Komitet pedesetorice koji on naziva kontrarevolucionarnim i koji rukovodi svim tim akcijama, Tito je pozvao na opæu represiju prema prozvanim naglasivši kasnije da se "ne treba držati zakona kao pijan plota". Poèela je velika represija i brežnjevizacija Hrvatske. Krug je bio zatvoren. Èlan novoga hrvatskoga politièkog vodstva poslan je u Moskvu. Sekretara CK KPSS za ideologiju M. Suslova informira o obavljenom obraèunu s antisovjetskim snagama i liberalizmom u Hrvatskoj. Suslov æe ih pohvaliti što su se "jugoslavenski drugovi obraèunali s hrvatskim nacionalistima i njihovim liderima i što su ponovo afirmirali ulogu partije u sredstvima javnog komuniciranja". Tito æe 21. sjednicom u Karaðorðevu uèiniti ono za što je Brežnjevu trebala u Èehoslovaèkoj vojna intervencija. Nastupaju hrvatske olovne godine i olovne godine za hrvatsko novinarstvo. Od progona 1972-1976. hrvatsko novinarstvo nije se oporavilo sljedeæih deset godina. Društvo novinara Hrvatske, uz progon u redakcijama i smjenjivanje mnogih urednika, odmah otvara istragu nad pedesetak novinara. Mnogima od njih bila je zabranjena "trajno novinarska profesija". Obraèun je bio drastièniji nego s èlanovima Društva novinara Banovine Hrvatske koji su suraðivali s ustaškim režimom. Društvo novinara 1945. otvorilo je i sugeriralo kaznenu istragu i kaznilo raznim kaznama 25 novinara èlanova novinarske organizacije Banovine Hrvatske. Na crnoj listi bit æe 170 novinara i publicista do pada Berlinskog zida 1989. Nitko od progonjenih proljeæara nije prihvatio suradnju s režimom represije niti je tražio milost od njega. Hrvatsko proljeæe pokazalo je da se sloboda medija ne stjeèe olako. Da se za nju treba zalagati i žrtvovati. Da pluralistièka Hrvatska podrazumijeva borbu i neslaganje u mišljenjima, pri èemu je neophodna snošljivost prema onima koji drugaèije misle. Iz hrvatskog proljeæa baštinili smo još dvije pouke za sva vremena. Prvo, da je Hrvatska najbrže napredovala kada je imala punu slobodu javne rijeèi. I drugo, kad je ta sloboda ugušena spregom politièara, državnih i paradržavnih centara moæi i tajnih službi - nauèila nas je promišljati totalitarizam. Analitièari kolapsa boljševizma u Srednjoj Europi postavili su 1989. pitanje: Ako je 1989. znaèila konaèni kraj boljševizma, gdje je poèetak toga kraja? I ustvrdili su da je to bilo u Istoènoj Njemaèkoj pobunom 1953, u Maðarskoj 1956, u Poljskoj 1956. i 1980, u Èehoslovaèkoj 1968.. A u Hrvatskoj je to bilo Hrvatsko proljeæe. Tada je postalo svima jasno da jugoboljševizam neæe preživjeti. Tome je uvelike pridonijelo hrvatsko novinstvo i publicistika. Sjetva 1971. dala je žetvu 1991. Božidar Novak * u razdoblju koje razmatra èlanak (od 1955. do kraja 1971.) glavni urednik i direktor Vjesnika ; èlan komisije za meðunarodne odnose CK SKJ. Adresa: Dobri dol 56, Zagreb. Tel. i faks 01/ 2348 050 LITERATURA: Miko Tripalo: Hrvatsko proljeæe Zgb., 1989; Savka Dabèeviæ Kuèar: Hrvatski snovi i stvarnost I.- II, Zgb., 1997: Originalni zapisnik sastanka u Karaðorðevu s hrvatskim rukovodstvom, u arhivi Božidara Novaka; Geneza Maspoka, Književne novine, Bgd. 1990; X. sjednica CK SKH, Zgb. 1970; Izvještaj SK SKH o stanju u SKH u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove, Zgb. 1972; Jure Biliæ: 71, koja je to godina?, Zgb. 1990; Dušan Dragosavac: Zbivanja i svjedoèenja, Zgb. 1985; Milovan Baletiæ: Ljudi iz 1971. Prekinuta šutnja, Zgb. 1990; Mirko Tepavac: Seæanja i komentari; Bgd. 1998. Naša štampa SNJ; M. Bleèiæ i I. Dolenc: Sluèaj Žanka, Bgd. 1986; Krešimir Džeba: Sudbina novinara: Zgb. 1997; Dr. Hrvoje Šošiæ: Slom hrvatskog komunistièkog proljeæa 1971, Zgb. 1997; Hrvatsko proljeæe: Hrvatska obzorja, Split 1997; Diplomatska i politièka arhiva u vlasništvu Božidara Novaka; Božidar Novak: Doprinos medija Hrvatskom proljeæu: HAZU 1996; Božidar Novak: Pregled povijesti novinstva Hrvatske 1771-1996, Almanah 1996; Božidar Novak: Hrvatsko proljeæe i propast Jugoslavije, feljtoni Slobodna Hrvatska 1991; Dušan Bilandžiæ: Intervjui u Veèernjem listu 15.IX.1996. i Novom listu 4.X.1999; Ivo Horvat: Osuðeni na šutnju, Zgb. 1991.

Povratak