Okrugli stol o Danasu u povodu 20. obljetnice izlaska prvog broja

Danas: Medijski izazovi preobrazbe u tranzicijsko vrijeme

27.03.2002.

Dr. Danko Plevnik Tržište koje su prireðivali politokrati gotovo da i nije ostavljalo mjesta za one novinare koji su htjeli izvještavati o tome što se doista dogaðalo veæ je instant afirmiralo one reportere iliti raport-ere koji su nudili ono što su željele èitati, èuti ili vidjeti politièke klase.
Neuspješno izmicanje politièkom nadzoru
Miloševiæev udar na srbijanska sredstva priopæavanja potkraj osamdesetih oznaèio je poèetak medijskog obraèuna na podruèju bivše Jugoslavije. Taj je predrat potaknut u cilju homogenizacije njegove partijske frakcije a služio je za pilotiranje javnog mnijenja, èiji je notorni primjer bio dnevnik Politika i rubrika Odjeci i reagovanja. Takvi su mediji izvršili propagandistièku pripremu stvarnih ratnih pohoda: od Slovenije i Hrvatske 1991., preko Bosne i Hercegovine 1992. do Kosova 1999. Ža(n)r medijske fronte proširio se i na ratom zahvaæenu Makedoniju 2001. a dominirao je i u Crnoj Gori od 1998. do 2000. kada je meðunarodna zajednica podupirala crnogorsku vlast u borbi protiv Miloševiæa. Poslušna uloga medija u ratu dodatno je okrijepila monopol državnih medija èime se komunistièki monopol rutinski zamijenio nacionalistièkim a kasnije i korporativistièkim monopolom. Profesionalizam je bio dopuštenen jedino kao etno-lojalnost. Projekti poput televizije YUTEL koji su nastojali zadržati dotadašnji zajednièki medijski prostor bili su bez matiène nacije i države te stoga osuðeni na propast. To je uz velike pritiske i žrtve dijelom uspjelo jedino Feral Tribunu. Nacionalni govor mržnje nije funkcionirao samo kao oruðe kontrapropagande veæ i sredstvo za unutarnjopolitièko glajhšaltovanje. Meðunarodna je zajednica pritiskala sa ciljem poveæavanja medijskih sloboda, ali su politièari èinili sve da se domognu najveæeg dijela ureðivaèkih sloboda, posebice na nacionalnim televizijskim postajama. Odstupanje od službenih novogovora i novomisli imalo je za posljedicu prisluškivanje i uhoðenje novinara, a u najtežim sluèajevima njihovo traženje azila (Roman Latkoviæ) ili umorstva (Slavko Æuruvija). Od Beograda, Prištine do Zagreba rastjerivane su èitave redakcije u tisku i na televiziji. U posljednje dvije godine u BiH je prema Free Media Report Line OESS-a bilo 240 kršenja novinarskih prava. Urednik beogradskog Danasa Radomir Lièina upozorava da se u Srbiji i nakon pobjede DOS-a novinari i dalje privode na "informativne razgovore". Dok je u Srbiji cijena slobode medija poskupila za 66 posto koliko je nova vlada podigla poreze, u Sloveniji se ti problemi manifestirali na suptilniji naèin – odbijanjem države da svoju medijsku politiku uèini transparentnijom ili odlaganjem usklaðivanja slovenskog pravnog reda sa suvremenim poimanjem novinarske slobode.
Izgledi ratnih privatizacija
Isto kao što je ratno izvještavanje bilo u službi politièkog establishmenta, takvo je bilo i ratno privatiziranje. Generalna tajnica Vijeæa Europe Chaterine Lalumiére veæ je u listopadu 1992. primijetila da "medije kupuju prijatelji vladinih dužnosnika" (Veèernji list,23.10.1992.). U Glasu Slavonije bio je izvršen uistinu hostile take over iliti oružano preuzimanje redakcije. Slobodna Dalmaciju - majku svih hrvatskih lažnih pretvorbi i privatizacija – prisvojio je hadezeovski broker Miroslav Kutle u jednoj visokopolitièko-tajnopolicijsko-stranaèko-sudbeno-bankovnoj zavjeri. U ožujku 2000. Kutle je iz zatvora prozvao Dragu Krpinu "politkomesarem" koji je po zadatku likvidirao tadašnju upravu i uredništvo Slobodne Dalmacije. Inicijalni kapitali za osnivanje novih tiskovina poput Globusa i Nacionala još su obavijeni relativnim misterijem, dok se za utjecajne sarajevske Dane ili zagrebaèki Slobodni tjednik zna da su bili osnovani sredstvima tajne službe, odnosno ministarstva unutarnjih poslova. Naèin privatizacije odreðivao je i kredibilnost medijske i profesionalne orijentacije. Novom listu je omoguæena "novinarska privatizacija" i on je uspio saèuvati profesionalnu vjerodostojnost. Nakon završetka medijskih ratova sa Srbijom i BiH, novinski su se ratovi u Hrvatskoj poèeli voditi izmeðu razlièitih tajnih službi ili stranaèkih frakcija, a iz takvog je novinarstva proizašlo i medijsko reketarenje i ucjenjivanje usmjeravanim publicitetom. Ono što je najviše podrezalo korijene dobrog novinarstva bila potpuna marginalizacija omladinske i studentske štampe, koja je desetljeæima predstavljala rasadnik novinarskih talenata te neprofesionalno raubanje mladih naroèito televizijskih novinara u partijskom lovu na biraèe. Novonovinarima je otuda profesionalni ideal i ostalo tabloidno novinarstvo – bilo tiskovno (Jutarnji list) ili elektronsko poput teletabloidnog slovenskog POP TV-a. Na takva tržišta na kojem se sloboda tražila izmeðu cenzure na nacionalnim televizijama i anarhiji "revolverblata", dolazak stranog kapitala uglavnom je protjecao bez ikakvih strukovnih ili sindikalnih "smetnji". Njemaèki je WAZ politikom Dranga ili toènije reèeno Kaufa nach Osten osvojio medijska tržišta Bugarske, Srbije, Hrvatske... U Makedoniji, u koju je najveæim dijelom ušao grèki kapital, stimulirala se medijska konkurencija koja je bila uspješna na elektronskom planu, osobito u sluèaju A1 Neovisne televizije. Ali, u sluèajevima izvanrednog stanja, kao što je rat, i od privatnih se medija tražilo odstupanje od profesionalnih navika pa se recimo vlasniku i glavnom uredniku dnevnika Vest Goranu Mihajlovskom zamjeravalo što je porijeklom ipak Vlah a ne pravi Makedonac. Razmatrati takve predrasude ili ciljeve pretvorbe Vjesnika – svojedobno jedne od najveæih novinskih kuæa jugoistoène Europe, pa i šire, odnosno svrhu prodaje Veèernjeg lista austrijskoj Styriji jednako je besmisleno. Kao i u drugim djelatnostima i procese privatizacije u medijima pratilo je otpuštanje, neplaæanje ili zakidanje prava novinara. Novine su dobile više slobode – doduše ne i veæu kvalitetu - ali ne i novinari.
Fatamorgana zakonske regulative
Sindikalne organizacije novinara zapravo su postale glavni pregovaraèi s vlasnicima, no opæe stanje u gospodarstvu, društvu i pravosuðu napose - èine da se odredbe iz kolektivnih ugovora nikako ili nedovoljno poštuju. Obeæani "mediji i mlijeko" nisu utažili žeð novinara za relevantnim novinarstvom. Sa smanjivanjem kupovne moæi opada i razina kvalitete medija pa na tržišni uspjeh izglede imaju najèešæe senzacionalistièko prireðivani sadržaji. Zakonitosti tako dirigiranog tržišta nadreðuju se uzusima struke koja jedini teoretski spas vidi u prihvaæanju medijske legislative Europske unije. Njeno se implementiranje stalno odgaða posebice u odnosu na državne elektronske medije koje politièka vlast ne želi pretvoriti u javne i uèiniti neovisnima o diktatu svojeg viðenja zajednice. U tom smislu tranzicija u kljuènim medijima još nije dovršena. Njemaèka èlanica europskog parlamenta Doris Pack koja je godinama u hrvatskoj javnosti nedavno je zakljuèila da se mediji "nisu promijenili u smjeru koji smo tražili" ( Novi list, 17.3.2002.). Tako je bilo i u Èeškoj i Rusiji a ovih se dana dogaða i u Moldaviji gdje neokomunistièka vlast cenzurira TeleRadio-Moldovu. Ako su hrvatski elektronski mediji zapoèeli tranziciju iz socijalizma u kapitalizam kroz procese dejugoslavizacije, oni se na njenom oèekivanom isteku još nisu strukturalno europeizirali. Nastavi li se tranzicija iz kapitalima u turbo-kapitalizam odnosno medijska koncentracija i monopolizacija, neæemo li tu tranziciju na kraju umjesto državnim monopolom završiti privatnim monopolom odnosno berluskonistièkom telekracijom? Bude li tako, onda æe komunistièka medijska gusjenica, koja je nakratko postala tranzicijskim leptirom, regresirati u kapitalistièku gusjenicu a slobodno "tržište" kompetitivno racionalizirati razliku izmeðu puzanja pred komitetom i puzanja pred kapitalom?

Povratak