Mediji i kultura dijaloga Opatija, 27.-29. lipnja 2003.

04.07.2003.

Bettina Burkart

Kultura dijaloga - njemaèki primjeri

Kultura dijaloga - vrlo široka tema, èak i kad je ogranièena nadnaslovom "Demokracija i mediji" i sužena na njemaèka iskustva. Mediji pritom uopæe nisu neki jasno ogranièeni faktor. Oni su, s jedne strane, akteri, a s druge prenositelji društvenih iskustava, no isvremeno su i sami sastavni dio društvenih i znanstvenih refleksija tema za kojima posežu i koje oblikuju u medijima.

"U medijima"... I to je široko polje - od tiska preko radija do televizije (internet, kao relativno novi medij ovdje æu svjesno potpuno izostaviti). Širina se ogleda i u razlici izmeðu takozvanih "ozbiljnih medija" i žutog tiska. Ovdje sa sigurnošæu ne mogu prenijeti cjelovit pregled svih njemaèkih medija. Buduæi da kao novinarka radim u jednoj javnoj medijskoj ustanovi, na Deutsche Welleu, moja se iskustva kao nekoga tko sudjeluje u oblikovanju medija i tko konzumira medije primarno protežu na te ozbiljne (medije). Uz to ne treba zanemariti èinjenicu da sam praktièarka, a ne netko tko se bavi teorijom medija ili komunikacija. Na poèetku želim i naglasiti kako nemam namjeru ustvrditi kako postoji potpuna slika ili samo JEDNA istina. To se i ne može.

Njemaèka je veliko medijsko tržište. S ujedinjenjem se još i poveælo - U Njemaèkoj danas živi više od 80 milijuna ljudi. Za razumijevanje njemaèkih medija - namjerno sad ne govorim o medijskom tržištu, jer je ono zapraavo nastalo tek otvaranjem radijskog i televizijskog segmenta za privatne poduzetnike, možda je bitno sljedeæe: na poèetku je uz novine postojao iskljuèivo javni radio, kojeg je sljedila javna televizija. Nakon Drugog svjetskog rata zapadne pobjednièke sile posebno su se pobrinule za to da u novoj Saveznoj Republici Njemaèkoj nastane pluralistièki, demokratski medijski sustav, koji e kroz svoje strukture odražavati, pratiti i poticati upravo tu demokratizaciju. Uveden je demoratski sustav kontrole, koji je spreèavao da se mediji ikad više zloupotrebe za jednostranu propagandu bilo koje politièke struje. Jedan od tih mehanizama je bio i to da kulturna politika - a tu spadaju i mediji - nije bila u nadležnosti države, veæ u nadležnosti pokrajina, a one do danas strogo paze da tako i ostane.
Tako su javne radijske i televizijske postaje, koje se financiraju iz pretplate, sa svojim programskim zadaæama informiranja, obrazovanja i zabave, desetljeæima bile jedini ponuðaèi informacija u elektronskim medijima. "Naoružane" prilièno jakim budžetima te su zadaæe mogle i ispunjavati, a da se pritom nije moralo stalno zavirivati u postotke gledanosti, koji su opet važni za prihode od reklama.
Za one kojima to nije poznato, evo vrlo kratkog sažetka o strukturi javnih RTV medija. Kod televizije postoje dva stupa - prvi i drugi program. Oni su sasvim razlièito struktuirani i ne ovise jedan o drugome. Štoviše, u fair ozraèju konkuriraju jedan drugome. Pojedine pokrajinske radiostanice (podsjetimo, one su u nadležnosti pokrajinskih vlada) udružile su se 1950. godine u Radnu zajednicu javnih radijskih kuæa u Njemaèkoj - "Arbeitsgemeinschaft öffentlich-rechtlicher Rundfunkanstalten in Deutschland" ili skraæeno ARD. Danas se ARD sastoji od devet pokrajinskih RTV postaja (neke od njih sklopile su posebni državni sporazum i obuhvaæaju nekoliko saveznih zemalja). Te postaje s jedne strane emitiraju radijski program za vlastito podruèje, ali u televizijskom se dijelu sastoje od dvije "šine": U zajednièkom nastupu kao ARD nude Prvi program za podruèje cijele Njemaèke, dok se svojim takozvanim treæim programima, kao i radio, ogranièavaju na vlastito lokalno podruèje.
Godine 1963. nastao je Drugi njemaèki televizijski program - Das Zweite Deutsche Fernsehen - ZDF. Taj se program emitira za cijelu zemlju. I tu su pokrajinske RTV-postaje bile suosnivaèi, ali su ARD i ZDF ostale ustanove potpuno neovisne jedna o drugoj.

Kad je radijski program u pitanju, u Njemaèkoj postoji samo jedna radio-stanica, koja je, kao i Deutsche Welle, osnovana posebnim zakonom: Deutschlandfunk, koji se danas zove DeutschlandRadio. Do ponovnog ujedinjenja Njemaèke Deutschlandfunk je imao poseban položaj, jer je bio osnovan zato da bi program zapadnonjemaèkog javnog radija stigao i na podruèje DDR-a. Kad je ta zadaæa postala suvišna, nestao je zapravo i pravi razlog za postojanje radija koji program emitira na nacionalnoj razini. No ipak je odluèeno da taj radio ostane. Deutschlandfunk je preimenovan u DeutschlandRadio i danas je jedini program koji se emitira u cijeloj zemlji, no sada je namijenjen svima koji žele slušati uglavnom informativne govorne emisije sa svih tematskih podruèja. Može ga se nazvati najinformativnijim, najozbiljnijim ili - kako bi to drugi rekli - najdosadnijim radijskim programom u Njemaèkoj. Ja sam, u svakom sluèaju, sretna što postoji.
Ukidanjem državnoga monopola nad radijskim i televizijskim frekvencijama i dodjelom koncesija privatnim stanicama poèeo je zanimljiv razvoj prilika. Tomu je prethodila duga i oštra rasprava uzduž i poprijeko svih politièkih stranaka, koju su naravno podupirali oni koji su uživali taj monopol. U raspravi se naveliko navodila opasnost od zaglupljivanja, površnosti, nasilnih odnosa u društvu, opasnost od neukusa i manjka informacija... S jedne strane, javne su se RTV kuæe morale suoèiti s prilièno nezgodnom konkurencijom privatnih postaja. Stopa slušanosti i gledanosti postala je novo mjerilo, tako da se moralo promijeniti sve što je bilo zastarjelo, a valjalo se potruditi kako bi se zadržali slušatelji, a prije svega gledatelji. U starim su ustanovama tako zapuhali svježi vjetrovi. S druge pak strane mogli su se vidjeti suprotni trendovi. Nakon što su postaje poput SAT 1, RTL-a ili Voxa isprva vjerovale da samo filmovima, show programima, kvizovima i emisijama s raznim igrama i plitkom zabavom mogu privuæi gledatelje bez veæih potreba za informacijama, shvatile su vrlo brzo da su im bitne i ozbiljne informacije. Uvode emisije vijesti, prijepodnevne ili veèernje politièke magazine, otvaraju prostor reportažama. Nastali su novi oblici suradnje s tiskanim medijima - tako veliki tjednici ulaze u koprodukcije s privatnim TV postajama i nastaju magazini kao što su Spiegel TV, Focus TV ili Stern TV. Danas su ponosni kad ekipa politièkoga programa na SAT 1 u sluèaju velikih izazova, kao što je bio napad 11. rujna, može ad hoc s programa skinuti sve planirane serije i igrane filmove, te aktualno i profesionalno uskoèiti s najnovijim vijestima i izvještajima. Uz to, u meðuvremenu se privatna informativna televizijska postaja n-tv uspjela etablirati i danas je, recimo njemaèki CNN. (a CNN i n-tv danas su  partneri).
Uostalom, s moje toèke gledišta, za sve one koji rade u medijima upravo opisani razvoj ukazuje na jednu bitnu èinjenicu: nemojte pocjenjivati svoje slušatelje, gledatelje i èitatelje.

Ovo je, naravno, prilièno sažet, pomalo i paušalan opis stanja. Tu je na tisuæe detalja o kojima se može naveliko i nadugaèko sporiti. Ne krijem da sam gotovo iskljuèivo korisnik triju javnih televizijskih programa koji mi uz pomoæ današnje tehnike preko kabela stvarno nudi jedanaest paralelnih programa: Prvi, Drugi i devet puta Treæi, regionalno orijentirani program. Jer, i dalje, naravno, prvenstveno ti programi emitiraju emisije za manjinu kao što sam ja, koja privatne programe ukljuèuje samo kada po treæi put želim vidjeti Juliju Roberts u "Pretty Woman" ili, ako, napokon, hoæu pogledati "Piano", jer sam ga propustila u kinu. Zanimljive emisije iz kulture, ali prije svega duže dokumentarce o aktualnim ili povijesno-politièkim temama, reportaže dugoga daha o stranim svjetovima (nedavno sam sa zanosom pogledala jednu takvu reportažu o radu ženske kuæe u Teheranu) - sve to i dalje gotovo iskljuèivo pronalazim kod javnih TV postaja. One, naravno, još uvijek mogu ispuniti svoju programsku zadaæu, koja im je zakonom propisana, a to je: stanovništvo opskrbiti informacijama - u globaliziranom svijetu to je poprilièno veliko podruèje.
Apropos. "Globalizirani svijet": tu je posljednjih godina zabilježen trend koji pogaða sva medijska tržišta, pa i naše. Èinjenica je da su nam u svakom trenutku na svakom mjestu, uz uvjet da raspolažemo tehnièkim moguænostima, dostupne postaje iz cijeloga svijeta. Izvještavanje o ratu u Iraku bio je dobar primjer. Još jednom æu se vratiti na taj primjer, ali u drugom kontekstu. Ovdje želim ukazati samo na jedan odreðeni aspekt: svi se mi sve više gušimo u poplavi informacija koje nas zapljuskuju, a od kojih ne postajemo pametniji. Tu dobro "paše" lijepa uzreèica: "overnewsed but underinformed" ("previše vijesti ali malo informacija"). Time mediji dobijaju novu-staru ulogu, naime - treba pregledati to more informacija, odrediti im važnost i smjestiti ih u kontekst, te ih tako plasirati èitateljima, slušateljima i gledateljima. A neke stvari valja i objasniti. Nažalost - a to nije samo moje mišljenje - mnoge kolege ne udovoljavaju toj zadaæi, koja je, mora se priznati, prilièno teška. I novinari mogu iz tog mnoštva informacija, koje raste iz dana u dan, izvuæi samo djeliæe. Konaèno, radni dan nije duži od deset sati. Tako se dogaða da su upravo bitni meðutonovi, gradacije, složeniji pokušaji analiza i objašnjenja èesto podreðeni izvještavanju koje se na kraju bazira na onome što se naziva mainstream i head-lines i iz èega si svatko brzo uzima stvari koje se uklapaju u njegov okvir znanja i svjetonazora. U svakodnevnom radu èesto nema vremena za pitanje nakon pitanja, za odmak, za èekanje i odmjeravanje. Ovdje svakako - veæ prema prirodi stvari - treba praviti razliku izmeðu tiskanih i elektronskih medija. Novine, èasopisi i magazini, veæ zbog ritma njihova izdavanja, nešto su sporiji mediji s manje adrenalina. U elektronskim se medijima upada u zamku aktualnosti. Sve se mora odmah prezentirati, po moguænosti sa svih strana, brže, bolje i iscrpnije nego konkurencija. Primjer su specijalne emisije o posebnim aktualnim temama: na ARD-u se one nazivaju Brennpunkt - Žarište. U meðuvremenu se ne možemo više spasiti od silnih žarišta - da su postali razlogom zašto iskljuèiti televizor. Ostanimo kod 11. rujna. Naravno da se kod takvog dogaðaja o detaljima ne želi èuti samo u vijestima u osam (naveèer) i onda nonšalantno prijeæi na neki film. Ipak se želi èuti i vidjeti što je moguæe više, tako da su tog dana u cijelom svijetu ljudi ostali prilijepljeni uz ekrane. Ali, ako se jedna od tih "specijalki" bavi jednom doista teškom autobusnom nesreæom u Maðarskoj, u kojoj je poginulo više od dvadeset Nijemaca, i to u trenutku kada autori emisije još ne znaju kako bi sastavili i samu vijest o tome, pa posežu za razgovorima sa susjedima eventualnih žrtava ili sa struènjacima o tome koliko dugo vozaèi autobusa sjede za volanom, onda gledamo emisiju napuhanu na petnaest minuta, bez sadržaja i bez stvarne informacije. Zbog konkurencije ljudi u medijima nemaju više hrabrosti jednostavno zaèepiti i javiti se za rijeè samo onda kada se ima što i kazati. Svakako da i potrošaèi prihvaæaju tu igru time što - ipak? - konzumiraju te proizvode.

S druge strane, naravno da postoje upravo one emisije koje žele biti prava suprotnost. Jedan od važnijih okruglih stolova na televiziji (koji se istodobno emitira i na radiju) ide nedjeljom u podne, a emisija se zove Presseclub. Sudionici tog okruglog stola - koji je nakon nekoliko desetljeæa postao pravom institucijom - uvijek se mijenjaju, a pozivaju se domaæi novinari i strani dopisnici iz cijeloga svijeta akreditirani u Njemaèkoj. Oni u miru nastoje sa svih strana osvijetliti neku od aktualnih tema. Za okruglim su stolom, primjerice, za vrijeme rata u Iraku zajedno s njemaèkim novinarima razlièitih mišljenja sjedili jedan amerièki i jedan britanski novinar, te jedan kolega s Al Jaseere. Pa èak i ako je sadržaj razgovora eksplozivan, naèin ophoðenja i rjeènik ostaju uljudni i uglaðeni. U tom smislu, u njemaèkim medijima i u onih koji medije koriste kao forum postoji jasan konsenzus: uistinu se njeguje dijalog.
Jedan drugi primjer je emisija koja je na rasporedu u nedjelju naveèer, odmah nakon krimiæa. Taj se talkshow zove Christiansen, prema voditeljici emisije, uglednoj njemaèkoj novinarki. Svatko od nas ponedjeljkom zna što se veèer ranije razgovaralo kod Sabine Christiansen. Ona poziva visoko pozicionirane politièare i, veæ prema temi, predstavnike neke društvene skupine i s njima razgovara o najaktualnijim njemaèkim temama. Tu se jedan preko puta drugog naðu savezni ministar financija i voða oporbe, zatim èelni predstavnici poslodavaca i sindikata. I ovdje se žestoko svaða, ali - mogla bih reæi - s poštovanjem. Jedni slušaju druge, uglavnom puštaju jedni druge da izgovore misao do kraja, a dovoljno je da domaæica mirno upozori "Gospodine ministre, idemo ovdje stati i dajmo rijeè gospodinu XY", pa da se uzbuðena atmosfera odmah smiri.
Te dvije talkshow emisije stvarno su dobar primjer za meðusobno ophoðenje i vjerujem da mogu reæi kako se ovdje uistinu njeguje kultura dijaloga.

Sada bih se, kao što sam i najavila, vratila na izvještavanje o ratu u Iraku, te uzela neke druge aspekte koji se pojavljuju u Njemaèkoj. Izvještavanje je bilo drukèije od onog o ratovima na podruèju bivše Jugoslavije ili o prvom Zaljevskom ratu nakon iraèke invazije na Kuvajt. I to iz nekoliko razloga.
Nakon prvog Zaljevskog rata, a zatim i za vrijeme i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, a posebice i nakon NATO-ove akcije protiv Srbije, novinari su si kritièki postavili pitanje o tome koliko su zapravo bili u stanju ispuniti svoju informativnu zadaæu. O toj se temi nadugaèko i naširoko raspravljalo, a raspravlja se i danas. Posebnu je ljutnju meðu novinarima izazvala spoznaja da su saveznici u Zaljevskom ratu sasvim svjesno novinare slali u nepreglednu pustinju. Navodili su im pogrešna mjesta, zavaravali ih pogrešnim informacijama i tako ih bez njihovog znanja i protiv njihove volje uèinili propagandistima koji su širili gledišta po volji saveznika.

Prilike u bivšoj Jugoslaviji bile su, uz sve drugo, velik izazov za reportere. Stanje je bilo složeno, prekomplicirano i još uvijek se vrlo dobro sjeæam brojnih pitanja iz kruga mojih prijatelja i poznanika razumijem li uopæe sve ono što se tamo dogaða. Oni sami postupno su odustajali od toga da bilo što shvate. Jedan primjer, èak grotesknih razmjera, bilo je izvještavanje za vrijeme egzodusa kosovskih Albanaca, koji su završili na graniènom prijelazu Blace u Makedoniji. Cijeli je svijet gledao u taj komadiæ Zemlje, a svaka RTV kuæa, sve novine navrat-nanos poslale su svoje dopisnike. Povremeno se stjecao dojam da je novinara koji su stigli iz cijeloga svijeta bilo jednako koliko i Albanaca izbjeglih s Kosova. Veæina tih dopisnika nikada ranije nije bila u toj regiji, zasigurno se nije posebno (ili nedajbože intenzivno) bavila tom problematikom; nisu razumjeli ni rijeè makedonskog ili albanskog, pa ipak su upravo oni informirali svjetsku javnost i formirali javno mnijenje. Vrhunac su bili svakodnevni nastupi NATO-ovoga glasnogovornika Jamieja Sheae za vrijeme napada na Srbiju u glavnom stožeru vojnog saveza u Bruxellesu, gdje je rat prezentiran stalnim dotokom novih slika snimljenih kamerama postavljenim na glavama bombi. Ne samo njemaèki gledatelji svake su veèeri to mogli pratiti na ekranima - i na kraju nikada nisu mogli biti sigurni nije li možda ipak rijeè o nekoj èisto virtualnoj prièi.

Svi ti èimbenici doveli su do široke rasprave meðu novinarima, koji su si postavljali (a i dalje si postavljaju) pitanje kako u takvoj situaciji s više strana provjeriti informacije, koliko je bilo nužno da se te nevjerojatno složene teme pojednostavljuju i stave u neke jasne konture, a time i pretvore u tendenciozna, ili ponekad naprosto jednostrana gledišta. Puno se razglabalo (i još uvijek se razglaba) oko vlastitoga jezika: kako se brzo naginje tome da se zbog ekonomiènosti (što bolje iskorištenosti dobijenoga prostora u eteru ili u stupcima) i pojednostavljivanja preuzimaju nezgrapni, crno-bijeli ili ublaženi pojmovi. Evo i primjera: takozvana kolateralna šteta. Kao što vidite, taj se pojam èak ni ovdje ne može navesti bez dodatka "takozvana". Jedva da je plasiran na tržište, publika je vrisnula od zgranutosti. Uèinili su to i sami novinari, iako su ga sami stvorili prevodeæi, bez razmišljanja, s engleskog. Nameæe se pitanje: koliko se mora biti cinièan da bi se od civilnih žrtava nekog rata napravila tek uzgred, nažalost nastale šteta. Ugledna institucija Njemaèko društvo za jezik odmah je "Kollateralschaden" - kolateralnu štetu proglasilo najgorom rjeèju 1999. godine. No ta se rijeè, taj se pojam udomaæio u njemaèkom jeziku. Doduše ne koristi se kao što je to èinio Jamie Shea ili amerièka vojska, veæ iskljuèivo ironièno u svakodnevnim životnim situacijama. Civilne se žrtve rata nazivaju svojim pravim imenom.

Vratimo se na Irak: upravo opisana rasprava o tome "kako" prikupljati i opisati informacije imala je izravan utjecaj na izvještavanje o Iraku. Prvenstveno, ponuda tih informacija bila je velika, kao nikada ranije. Kroz embedded journalism - "integrirano novinarstvo" koje je uvela amerièka i britanska vojska bez prestanka je bilo slika i izvještaja "s lica mjesta" Istodobno se u meðuvremenu bar jedna televizijska postaja iz te svjetske regije etablirala i kao meðunarodno priznati izvor: Al Jaseera iz Katara. O faktoru embedded journalism odmah su nastale žestoke debate meðu novinarima. Što na kraju znaèi "slika s mjesta dogaðaja"? Kritièari su navodili kako to ni izdaleka još ne znaèi da doznajemo što se stvarno dogaða samo kilometar dalje od tog mjesta. Osim toga, pribojavali su se mnogi - možda prije svih kolegice - ne navodi li reporter s kacigom i pancirkom na zakljuèak da se previše identificira s "našim deèkima" u uniformi, te da se bavi herojskim ratnim izvještavanjem bez ikakve distance. Drugi su pak primjeæivali da bi stalno prisustvo novinara možda moglo dovesti i do toga da se vojnici uistinu pridržavaju normi i konvencija ratovanja, te da ne doðe do prepada i nedopustivog ponašanja vojnika? Iza svih tih diskusija stajala je konaèno frustrirajuæa spoznaja: uz sav privid aktualne, sveobuhvatne i stalne poplave informacija na kraju ne znamo više nego što smo prije znali o tome što se sve doista dogaðalo. Godinama praæeni nepovjerenjem kako æemo ciljano postati žrtve dezinformacija ili da æe nas netko pokušati instrumentalizirati, s pravom poèinjemo sumnjati u svaku informaciju. U svakom sluèaju, bitno je bilo èuti sve strane; i iraèkog ministra informiranja koji je brzo postao pravi clown,i napadaèe, i glasove iz regije. Moja kuæa, Deutsche Welle, svoj je prinos što je moguæe cjelovitijem izvještavanju dala tako što je svoje specijalizirano znanje dala na raspolaganje postajama iz sastava ARD-a. Èitav niz arapskih kolega slušalo je programe nekoliko postaja na arapskome jeziku, vrednovali ih a relevantne izjave prevodili na njemaèki, tako da su bili dostupni i ostalim kolegama u Njemaèkoj. Osim toga, naša je kuæa svakodnevno donosila pregled arapskoga tiska - preveden na njemaèki, tako da su bili dostupni komentari i mišljenja iz tog dijela svijeta i to onako kako se plasiraju tamošnjoj publici. I naš program na hrvatskom povremeno je emitirao taj pregled umjesto citata iz njemaèkih medija.

Ne znam kako se to radilo u drugim zemljama, ali u Njemaèkoj je ta nesigurnost u svakom sluèaju više nego jasno davana na znanje. Tako su ratnim slikama koje su snimali novinari koji su pratili saveznièke jedinice bile suprotstavljene slike koje je objavila Al Jazeera. Polazilo se, naime, od pretpostavke da æe obje strane staviti akcent na jednu stranu i da bi iz kombinacije razlièitih izvora mogla nastati, uvjetno reèeno, kompletna slika. Ta nesigurnost se prije svega mogla osjetiti u jeziku. Uvijek se jasno upuæivalo na izvor informacije kako bi se ona mogla smjestiti u širi kontekst, imajuæi na umu "tko bi imao interesa da se to objavi i zašto". Reèenica: "Potvrde iz treæih ili neovisnih izvora nema" bila je tako jedna od onih koje su se najèešæe mogle èuti. U jednom empirijskom istraživanju naknadno je izbrojeno da je, na primjer, voditeljica polusatnog politièkog magazina Tagesthemen Anne Will, koji se emitira na Prvom njemaèkom programu svaku veèer u 22.30 i ogledni je primjerak informativnih emisija na njemaèkoj televiziji, u èak 80 posto svojih moderacija koristila takve relativizirajuæe formulacije. Može se, dakle, zakljuèiti kako je samo u 20 posto sluèajeva bila sigurna da je ono što je prenijela javnosti najvjerojatnije èista informacija.

U Njemaèkoj je važnu ulogu u izvještavanju o ratu u Iraku igrao još jedan aspekt. Kao što svi sigurno znate, njemaèki se kancelar još za vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore u rujnu 2002. (dvijetisuæe i druge) zamjerio Georgeu W. Bushu. Njegova tadašnja decidirana izjava da Njemaèka ni u kojem sluèaju neæe sudjelovati u ratu protiv Iraka pretvorila se u jednu od tema koje su mu donijele izbornu pobjedu. Na iznenaðenje nemalog broja Nijemaca, pa i vlastitih biraèa, on nije nakon izbora tu izjavu povukao - daljnji razvoj dogaðaja vam je poznat. Politiku savezne Vlade je, treba ovdje još napomenuti, podržavala veæina Nijemaca koji su iz uvjerenja glasovali protiv vojnog napada bez zelenog svjetla Ujedinjenih naroda. Naravno da je i kod nas bilo, i još uvijek u svim politièkim i društvenim taborima ima, onih koji drugaèije misle i debata o toj temi još traje. No, ona se i u politièkim krugovima i u medijima vodi na vrlo umjeren naèin, iz èega bi se moglo zakljuèiti kako je osjeæaj da se ovdje radi o stvarno ozbiljnoj temi naveo na razložno argumentiranje i sprijeèio emotivno obraèunavanje.

Mislim da se opæenito, meðutim, ipak  može reæi da su mediji u Njemaèkoj bili velikim dijelom "antiamerièki" nastrojeni. Kako se u medijima oèitovalo, i još se uvijek oèituje, to neslaganje s politikom Bushove administracije? Uglavnom izborom odreðenih tema. Tako su novine, radijske i televizijske postaje vrlo brzo posegnule za analizama i background prièama, dijelom i zbog veæ spomenute nesigurnosti u toènost informacija s terena. U njima je pozornost prebaèena s politièkih uzroka rata, koje su Amerikanci vrtili oko takozvane "osovine zla", na druge aspekte sukoba, a ne samo na onaj borbe protiv terorizma - spomenut æu ovdje samo jednu natuknicu: nafta. Nijemci su tako vrlo brzo znali tko je od velikih riba u Bushovoj administraciji na koji naèin bio povezan s amerièkom naftnom industrijom ili to još jest. Istovremeno je istražena èitava pozadina, pravljene su usporedbe amerièke strategije prema Iraku i one koja se primjenjuje prema Sjevernoj Koreji, tematizirala se situacija u kojoj se nalazi iraèki narod, tražilo se mišljenje od iraèkih egzilanata koji žive u Njemaèkoj. Pritom se, treba naglasiti, ni u jednom trenutku nije posumnjalo u opravdanost djelovanja koje bi iraèki narod oslobodilo režima Sadama Husseina. Postavljalo se samo pitanje motivacije Amerikanaca i sredstava koja su korištena za ostvarenje tog cilja. Izvještavalo se, osim toga, intenzivno o samoj Americi. Sjeæam se, na primjer, jednog dugog dokumentarca o "novom konzervativizmu" u SAD-u, u kojem su se mogli vidjeti zastrašujuæi primjeri kršæanskog fundamentalizma. Njima su, meðutim, bili suprotstavljeni glasovi liberala koji se protiv istog tog konzervativizma bore. Istovremeno je jedna druga tema koja je u Njemaèkoj dugo vremena bila tabu dobila ponovni poticaj: bombardiranja koja su saveznici, posebno Amerikanci, vršili na njemaèke gradove u Drugom svjetskom ratu a koja bi, iz današnje perspektive, bila predmet kojim bi se bavio Sud za ratne zloèine u Haagu. Ciljano brisanje s karte jednog èitavog malog grada koji nije imao nikakve znaèajnije industrije niti bilo kakvo drugo strateško znaèenje - njegovo bombardiranje s glavnim i dokazivim ciljem ubijanja što veæeg broja civila bilo bi danas definirano kao ratni zloèin. I ova dokumentacija bila je izložena stilski èisto, struèno i bez moraliziranja. Ipak, je li to èista informacija?

Prenošenje jednog politièkog stava, u ovom sluèaju protivljenje politici amerièkog predsjednika i njegovih "orlova", dakle, nije u našim medijima išlo preko žestokih napada ili jeziènih eskapada, nego sasvim suptilno preko izbora tema u okviru opæenite diskusije o ovoj temi.

Kultura dijaloga - kako njemaèki mediji obraðuju teme, odnosno osobe o kojima izvještavaju? Veæ sam pokušala skicirati neke primjere. Mislim da se može naèelno reæi da bez obzira na sve senzacionalistièke izgrede, kojih i kod nas ima, ipak vlada stvarno "kultivirani" naèin ophoðenja. Naravno, ovdje treba razlikovati problematiziranje politièkih i društvenih tema i traèerske novine "žutog tiska" koje bespoštedno kopaju ne bi li pronašle informacije o vanbraènom djetetu tenisaèa Borisa Beckera ili ljubavnom životu nogometnog vratara Olivera Kahna.

Èitav je spektar podruèja u kojima se vodi dijalog izmeðu društva, politike i medija. Jedan primjer je i zaštita potrošaèa, koja zauzima važno mjesto u našem društvu. Tu se mediji èesto uhvate neke teme i bave se njome tako dugo dok se politièari ne probude i ne poènu reagirati. Takav sluèaj imali smo s kravljim ludilom, BSE-om, kada su mediji bili toliko uporni da je na kraju nadležni ministar morao podnijeti ostavku. Uspjeh nije bio u prvom redu ostavka ministra nego zastupanje interesa potrošaèa.

Dopustite mi da vam dam još jedan primjer: akteri u ovoj medijskoj prièi su Jürgen Möllemann i Michel Friedmann. Möllemann je dugo vremena bio jedan od vodeæih politièara njemaèkih liberala, FDP-a, koji je stalno privlaèio pažnju svojim spektakularnim idejama, akcijama i izjavama. Na poèetku karijere predstavljao je novi tip politièara koji je medije na moderan naèin i vještim insceniranjem svoje osobe znao iskorištavati za vlastite ciljeve. Tako mu nije bilo teško ni skakati padobranom da bi reklamirao svoju stranku, a tako konaèno i sebe. Michel Friedmann je, pak, politièar CDU-a, dopredsjednik Središnjeg vijeæa Židova u Njemaèkoj i agresivni talkmaster na televiziji, slavan i osporavan zbog svog provokativnog stila razgovora s gostima svojih intervjua.
U predizbornoj kampanji 2002. godine liberal Möllemann je izazvao novi skandal. Povezao je oštru kritiku izraelske Vlade s osobnim napadom na Friedmanna. Izjavio je da se ne treba èuditi što antisemitizam jaèa, kada se Friedmann tako arogantno prezentira u javnosti. Javnost u zemlji je bila ogorèena. Möllmannu se predbacivalo da tom izjavom želi privuæi u tabor liberala biraèe s krajnje desnog politièkog spektra. Möllemannu to nije bilo dosta, pa je otišao još dalje: za pokrajinske izbore u saveznoj zemlji Nordrhein-Westfalenu dao je, bez znanja svoje stranke, tiskati letak u kojem je ponovio svoje napade. Nakon toga je razriješen svih dužnosti u stranci, i na pokrajinskoj i na saveznoj razini, te je konaèno i napustio FDP koji je, uzgred reèeno, od Möllemannove akcije imao puno više štete nego koristi. Kako se u medijima postavilo pitanje kojim je sredstvima Möllemann financirao tako skupi letak, izašli su na vidjelo i ilegalni putevi financiranja stranke.

Èitava afera završila je na kraju dramatièno. Jürgen Möllemann je poèetkom ovoga mjeseca poginuo prilikom jednog skoka padobranom i pritom se najvjerojatnije radilo o samoubojstvu. Tog istog dana su policijski istražitelji izvršili pretres nekoliko poduzeæa s kojima je Mölleman bio povezan. U pozadini cijele prièe stoje vjerojatno mutni poslovi trgovine oružjem s Bliskim istokom. Ono što je za našu temu zanimljivo je èinjenica da je Möllemannova udovica optužila njegovu stranku da ga je otjerala u smrt, ali ne i medije. I ima pravo: u svim se medijima doduše nadugo i naširoko izvještavalo o sluèaju ili sluèajevima Möllemann-Friedmann; on sam se dragovoljno pojavljivao u talk showima, ali ni u jednom trenutku nije bio javno vrijeðan.

Tek što je Möllemann bio pokopan, drugi protagonist je stupio na scenu. Prilikom pretresa Friedmannovog ureda pronaðene su, kako je reèeno, pomodne droge, dakle, kokain. Ispostavilo se da se njegovo ime - i ne samo njegovo nego i nekih drugih prominentih osoba iz javnog života - pojavilo u kontekstu jedne sasvim druge policijske akcije, racije protiv jednog ukrajinskog lanca prostitucije. Još se ne zna kako æe ova prièa završiti. Razmišljajuæi o temi ovog predavanja, s posebnom sam pozornošæu pregledala èlanke i naslove u novinama: èak i Bild-Zeitung, naš žuti list broj jedan, poznat po svojim otrovnim naslovima i povredama novinarskog kodeksa, prilièno je umjeren. U svakom sluèaju, umjereniji nego prije više od godinu dana kad je u slièni skandal s kokainom bio upleten tadašnji trener Bayerna iz Leverkusena Christoph Daum. Zašto? Friedmann je, izmeðu ostalog, i dopredsjednik Vijeæa Židova u Njemaèkoj. A u Njemaèkoj nema teme kod koje se više pazi na politièku korektnost nego što je tema Židova. To je, naravno, s obzirom na našu prošlost, razumljivo. Ta tematika odmah pokrene diskusije na drugim kolosijecima.

I time dolazimo do fenomena koji, po mom mišljenju, ima vrlo velik utjecaj na kulturu dijaloga u njemaèkim medijima i koji sam veæ spomenula na poèetku mog izlaganja. A to je naša povijest nakon Treæeg Reicha. Objasnila sam kako je kod nas stvoren sustav javnih medija. Pored toga je vrlo brzo formiran novinarski sustav samokontrole s novinarskim vijeæem i novinarskim kodeksom i društvo koje se zbog trauma iz prošlosti s brojnim temama ophodi kao da hoda po jajima. Pozitivno gledano, može se reæi da mediji kod nas, barem u razmjerima relevantnima za èitavo društvo, imaju kritièno èitateljstvo, slušateljstvo i gledateljstvo. I to se odnosi i na formu i na sadržaj. Odreðene teme poput Židova, manjina, fašizma, nacionalizma i mnogih drugih, optereæene su povijesnim bremenom. To znaèi da je naèin na koji se o njima govori i piše, pa i jezik koji se pritom koristi, pod kritièkim poveæalom. Kao što možda znate, dugo se vremena u Njemaèkoj vodila žestoka debata oko novog zakona o doseljavanju, koji u drugom pokušaju nije uspio proæi kroz Bundesrat. U kratkim crtama taj bi se zakon mogao opisati pokušajem crveno-zelene Vlade da se Savezna Republika Njemaèka konaèno formalno deklarira kao useljenièka zemlja (ona zbog svoje demografske strukture i treba useljenike). Oporbenim kršæanskim demokratima i bavarskim kršæanskim socijalistima  taj zakon ide predaleko, stoga mu se opiru i žele granice još više zatvoriti za strance. Ovo vam navodim samo da biste si mogli predoèiti kako se u raspravama nalaze i tako osjetljive društvene teme, koje vrlo brzo mogu eksplodirati. Jasno je da se ova debata vodi i u medijima. I mora se reæi da i ovdje velika veæina opinion makera, kao i medija koji prenose ovu raspravu, agira vrlo umjereno. Izrazi kao "èaša je puna", "poplava stranaca" i slièno izazivaju prosvjede. Takve izjave ili napisi i stilski i sadržajno negativno upadaju u oèi i bacaju loše svjetlo na medije koji ih donose. Ne pada mi na pamet ovdje tvrditi kako se kod nas može naæi savršeni svijet. Naravno da i u Njemaèkoj ima negativnih primjera i u društvenom, i u politièkom i u medijskom prostoru. Želim samo ukazati na to da kod nas postoji dovoljno kontrolnih institucija i mehanizama koji se brinu da sve ostane u granicama dozvoljenog. Pritom manje mislim na pravne mehanizme, a više na civilno društvo koje reagira. Puno Nijemaca poène se brzo osjeæati neugodno kad se nekoga napada ili razotkriva u preoštrom tonu, prejednostrano, previše voajerski.
Teško da bi jedan medij koji o nekoj društvenoj grupi, bilo da su to Romi, muslimani ili kolekcionari miniželjeznica, izvještava izrazito agresivno, koristeæi hatespeech, mogao s time proæi kod èitatelja, slušatelja ili gedatelja. Društvo i mediji su, tako gledano, ovdje u dijalogu.

Kako ja ovdje ne želim predstaviti uljepšanu sliku njemaèke medijske stvarnosti, neæu vam prešutjeti ni jedan izrazito negativan primjer. Možda se sjeæate da je nakon ponovnog ujedinjenja Njemaèke tema neprijateljstva prema strancima i neonacizma postala izrazito aktualna, potaknuta strašnim napadima na strance u Rostocku, Moellnu i Solingenu. Politièari su tada reagirali, društvo je reagiralo - situacija se u meðuvremenu ponovo smirila. Ono što je na zapadu zemlje ostalo kao posljedica tog vala je osjeæaj da glavni uzrok tih fenomena, a time i krivica, leži u istoènoj Njemaèkoj. U takvom se ozraèju pojavio "sluèaj Josef": u lipnju 2000. utopio se u jednom malom istoènonjemaèkom gradiæu Sebnitzu djeèak èija je majka Njemica, a otac Iraèanin. Poèele su kolati glasine da su djeèaka pred oèima tisuæa kupaèa na bazenu utopili neonacisti. Policija je zapoèela istragu, a u medijima je poèela velika hajka s naslovima tipa: "Neonacisti utopili dijete". Kako su rezultati policijske istrage naknadno pokazali, djeèak bolesnog srca stvarno se nesretnim sluèajem utopio u bazenu. Izvještavanje medija dovelo je oèito do toga da su se istražni organi našli pod takvim pritiskom da se u poèetku nisu mogli oteti osjeæaju da moraju dokazati kako se radi o desnoekstremistièkom zloèinu. Sebnitz, istok Njemaèke, sve je bilo odmah stigmatizirano. Medijski struènjaci su "sluèaj Josef" i takvu vrstu, pored svega ostalog, i lošeg investigativnog novinarstva nazvali "medijskim debaklom". Novinarsko vijeæe izreklo je nekoliko ukora. U studenom 2002. Mitteldeutscher Rundfunk emitirao je jednosatnu reportažu u kojoj je rasvijetljen èitav dogaðaj, ponašanje medija i posljedice te afere.

Prije oko godinu dana ovdje sam u Opatiji predstavila njemaèki novinarski kodeks. Tada sam rekla da su se pravila ponašanja koja si je novinarski ceh odavno sam postavio ipak uvukla u glave naših novinara. Naravno da dolazi do èestih kršenja tog novinarskog kodeksa. No, ono što je važno jest da se o tome stalno razgovara, meðu samim medijskim djelatnicima, u znanstvenim krugovima koji se bave medijima, izmeðu ove dvije strane i u društvu opæenito. Pluralizam u društvu, u kojeg se politièari u svojim sveèanim govorima tako rado zaklinju, u tom smislu stvarno postoji. Èim nešto postane previše jednostrano, nastaje nelagoda. Da spomenem još jedan mali primjer iz tiskanih medija: relativno lijevo orijentirani Spiegel, koji je nedavno slavio 50. roðendan, najpoznatiji je njemaèki tjedni politièki magazin s dugom tradicijom kritièkog novinarstva. Desetljeæima je bio najdraži medijski neprijatelj konzervativaca, biblija lijevo-orijentiranog èitateljstva. Spiegel se može mrziti, Spiegel se može voljeti - on se èita. Prije više godina netko je došao na ideju da bi ono što tako dobro ide na lijevoj "šini", moglo dobro iæi i na desnijoj, konzervativnoj. I osnovan je politièki magazin Focus s podnaslovom koji se u meðuvremenu pretvorio u èesto citiranu uzreèicu: "Fakten, Fakten, Fakten" (Èinjenice, èinjenice, èinjenice). Uredništvo Focusa nije uèinilo pogrešku i profiliralo taj magazin kontrirajuæi Spiegelu, što bi izazvalo dvoboj izmeðu ta dva èasopisa. To bi èitatelje možda kratko vrijeme zabavljalo, onda poèelo ljutiti, a na kraju bi im i dosadilo, pa bi mogli prestati kupovati Focus. Umjesto toga se taj magazin s vlastitim stilom, vlastitim formatom i vlastitim temama etablirao kao drugi najvažniji tjedni politièki magazin na njemaèkom tržištu.

Na to se može nadovezati sljedeæe važno naèelo: i u Njemaèkoj se mediji relativno lako daju svrstati u politièke ladice. To važi za novine, ali i televizijske postaje. Svi znaju da veliki nadregionalni listovi Die Welt i Frankfurter Allgemeine Zeitung spadaju u konzervativniji tabor, dok su Süddeutsche Zeitung ili Frankfurter Rundschau ljevije orijentirani. Isto tako se može reæi da je Drugi program njemaèke televizije konzervativniji. Ali - i tu dolazimo do onog što je u našoj temi vrlo važno - to je uvijek samo lagana tendencija. U svakom listu, u svakom televizijskom programu, prostor dobijaju i zastupnici drugaèijeg politièkog smjera, drugaèijeg mišljenja, rade novinari svih politièkih opredjeljenja, objavljuju se komentari svih politièkih boja. Veæ spomenuti Spiegel u svom èesto bespoštednom stilu napada i ministre SPD-ove Vlade ako misli da su ovi nešto zgriješili - i to je samo po sebi razumljivo. Bivši ministar obrane Rudolf Scharping iskusio je to na svojoj koži.

I na kraju bih ponovila samo još ovo: moja namjera nije bila predstaviti vam ovdje savršeni, èisti i zdravi medijski svijet u Njemaèkoj. Kad kod kuæe sa svojim prijateljima i kolegama razgovaram o "medijima" opæenito i o pojedinaènim sluèajevima, onda èesto imamo što kritizirati. Previše, prepovršno, presubjektivno, previše pristojnog izvještavanja iz politike, premalo kritièkih pitanja. Novinari, mediji koji funkcioniraju poput stada - svi se bacaju na jednu temu, danima zaboravljaju da postoje i druge važne teme, da bi se potom bacili na novu temu. Najsvježiji je primjer SARS. Sjeæa li se danas još netko što je to? Pojavljuju se brzopleti, èak i gramatièki neispravni napisi, na granici nepismenosti i sve se to èesto kritizira. Ali kad sam poèela razmišljati o "kulturi dijaloga" u našim medijima i kad sam ostavila za sobom prvu ciniènu misao koja mi je pala napamet: "Kakva kultura?", nakon brojnih razgovora, došla sam do sljedeæeg zakljuèka - mi stalno unjkamo i nešto kritiziramo. Imamo i razloga to èiniti i ne smijemo s tim prestati. No, imamo sreæu da možemo unjkati na prilièno visokom nivou.

 

Povratak