Ante Gavranoviæ Etika javne rijeèi kao kljuèna dimenzija dijaloga

04.07.2003.

Ante Gavranoviæ
 
ETIKA JAVNE RIJEÈI KAO KLJUÈNA DIMENZIJA DIJALOGA U KOMUNIKACIJI
 

 Svaka društvena rasprava o medijima ujedno je, uvijek iznova, i rasprava o etici, pa onda i o etici u medijima, o odnosima svih èimbenika u procesu informiranja ili društvene komunikacije kao šireg pojma.
 
Odnos novinara i informacije velikim dijelom je odeðen samom èinjenicom da je najvažnija uloga medija da budu budno oko javnosti, da upozoravaju na devijacije u društvenim i gospodarskim  kretanjima, da budu svojevrsna javna savjest i kontrola svih društveno-gospodarskih zbivanja u korist te  avnosti. Mediji posebno moraju upirati svoju oštricu prema pojavama neželjenih ali prisutnih društvenih zala: korupcije, centara nekontrolirane moæi, nedopuštenih povlastica, poltronstva, kršenja prava i pravnih okvira, nepotizma - da nabrojimo samo neke od tih pojava kojih ima u svakom društvu i koje uvijek nose klicu opasnosti društvenoga karcinoma.
 
Zalažem se, dakle, za pravo na kritièan odnos prema pojavama i ljudima, ali i za potpunu odgovornost u korištenju te slobode. Odluèno sam protiv  toga da se pod stijegom novinarske slobode koristi njena suprotnost: zloupotreba demokracije i slobode. Na moju veliku žalost, takav odnos prema novinarstvu danas je vrlo prisutan.
 
U današnjoj raspravi želim samo upozoriti na neke okosnice buduæe rasprave, koje smatram kljuènima.
 
Prvo, to je dignitet profesije i profesionalaca. Nažalost, ni u jednoj struci to nam nije dominantna preokupacija, iako upravo na njoj poèivaju i etika i moral, pa time i profesionalni moral. U politici i novinarstvu to bi moralo biti posebno naglašeno.
 
Drugo, to je Kodeks novinarske èasti. On, što je premalo poznato, ne obvezuje samo novinara veæ podjednako sve sudionike.
 
Treæe, to je odnos etike i prakse. Poèesto je jedno s drugim u velikom raskoraku.
 
 Zašto upozoravam na te okosnice?
 
U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira na to o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. To se podjednako odnosi na politiku kao i na sva bitna društveno-gospodarska kretanja. To je, rekao bih, temeljna sloboda svakoga pojedinca, ali ta sloboda pripada i ukupnoj javnosti, jer sloboda misli, sloboda izražavanja i sloboda kritike pripadaju svakome i bitni su sastojci ukupne slobode èovjeka.
 
Uloga novinara tu je potpuno jasna: on zaista ubrzava protok tih informacija, ali ih i dozira, odabire, može bitno utjecati na njihovu rasprostranjenost, pa je samim time i njegova uloga naglašenija i odgovornost izraženija. No upravo je s tom ulogom usko povezano pitanje moralne i pravne odgovornosti, pa konaèno i pravnih sankcija. Ono se tu posebno zaoštrava.
 
No novinari imaju i još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaæu: moraju voditi raèuna o kulturi dijaloga, koji se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini.
Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektronièkim, ukazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti, te zapostavljanje ili èak potpuni gubitak etièke dimenzije.Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih listova, gdje su na naslovnicama uglavnom senzacija, skandal, zamagljene èinjenice ili izmišljeni dogoðaji. Sloboda izražavanja pretvorena je u zloupotrebu medija: Otvorena je Pandorina kutija iz koje su izašli zli duhovi - bez realne moguænosti da se uspostavi normalna kontrola. Zli duhovi izrodili su se u opaki senzacionalizam, u žutilo najveæeg dijela novinstva, koje se u konaènici obija o glavu zaèetnicima i pokretaèima takvoga medijskog pristupa. Meðutim, velike štete novinarstvu i novinarima veæ su nanesene i teško æemo ih se riješiti.
 
Pokušat æu pomoæu anegdote ili vica, kako hoæete, isprièati malu prièu: Rijeè je o problemu dijaloga i medija ili dijaloga u medijima. Vic glasi: Zec kuca u šumi na pisaæem stroju. Nailazi lisica i upita: " Zeko, što to radiš?". Zec odgovara: "Pišem doktorat". Lisica: "Ozbiljno, a koja je tema?". Zec odgovori: "Zec je najjaèa životinja u šumi". Lisica æe: "Ajde. molim te…". "Što, ne vjeruješ?", upita Zeko Liju. I sada kreæe prava prièa: Zeko odvodi lisicu u šumu, lisica je mrtva, dolazi vuk i isti razgovor sad preskaèem. Kraj anegdote ili vica glasi: izlaze Zeko i medvjed zagrljeni iz šume. Medo kaže: "Zeko, Zeko, nije važna tema; važan je mentor."
 
Snaga i znaèenje te poruke svima su nam dobro znani, a mnogi su njeno djelovanje i smisao osjetili i na vlastitoj koži.
 
 Nama je stoga danas, možda više no ikada dosad, potreban dijalog i angažiranje svih intelektualnih potencijala, a da bismo u tome donekle uspjeli, potrebno je njegovati kulturu dijaloga. U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za èime ovo društvo vapi na svim razinama. Meðutim, traži se civilizacijski dijalog, dijalog koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, razgovor bez vrijeðanja, podmetanja, nipodaštavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenta i èinjenice, a ne argument snage i i politièkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom. Civiliziran pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti - ili pokušati riješiti - dijalogom. U multietnièkoj i multikulturalnoj sredini - a to jest hrvatska zbilja - takav odnos prema dijalogu je i nužan i jedino održiv.
 
Kakva je, meðutim, naša stvarnost?
 
Ono što se u nas javlja kao dijalog najèešæe se iskazuje u obliku neopozivih sudova o stvarima, pojavama ili ljudima. Razlog takvom pristupu leži u tome što smo navikli da dijalog smatramo borbom u areni iz koje netko mora izaæi kao poraženi, a netko kao pobjednik. Zapravo, svijest o dijalogu u našim glavama još i sad robuje predrasudama i pretpostavkama. Mentalitet iskljuèivosti i svojevrsni dogmazitam, vrlo prisutan na našim prostorima, onemoguæavali su da dijalog shvatimo kao uvjet slobodnog nadmetanja u mišljenju i da se pritom služimo èinjenicama kao najmoænijim i jedinim opravdanim oružjem.
 
Kod nas se u razgovoru sugovornika hoæe pretvoriti u "neprijateljski" objekt, èime je bitni smisao dijaloga odmah poništen. U takvoj interakciji nema razvoja ideja i njihove konfrontacije, veæ je to postaje razgovor neistomišljenika i dijalog se pretvara u obiènu polemièku iskljuèivost. Dijalog se ne može voditi ni uz lažnu okrutnost i ogovaranje. Dijalog se ne ostvaruje ni pukim laskanjem, neumjerenim samozadovoljstvom ili opæom mizantropijom. Takav dijalog sigurno ne prati ni mudrost, ni kreativnost. A upravo su ti pojmovi ono što bi trebao biti rezultat razumnoga i konstruktivnoga dijaloga.
 
Andre Gide je svojedobno zapisao: "Samozadovoljstvo je uvijek praæeno glupošæu". Uostalom, praksa pokazuje da ravnodušnost, mrzovolja ili strah od pogreške, zatim nesposobnost mijenjanja stava i negativan pristup argumentaciji može "ugasiti" svaki dijalog.
 
Za dijalog - ako do njega uopæe doðe - veliko je optereæenje nesposobnost da se sugovornika "èuje do kraja". Odavno je zapaženo da najgore èuju oni koji i ne žele èuti, jer to remeti tvrdokornost njihovih okoštalih predrasuda i odomaæenost monologa kao najraširenijeg oblika komunikacije. A monolozi su i najveæa opasnost za uspostavljanje kvalitetnog dijaloga, jer - skloni poništavanju drugaèijeg mišljenja ili stava - pretvaraju razgovor u prepirku i gloðenje bez moguænosti pronalaženja sadržajne sinteze.
 
Kamen spoticanja dijaloga - u nas svakako -  politièki je govor, koji je gotovo uvijek disonantan. Za primjer uzmite naše rasprave u Hrvatskom saboru ili u medijima. Zašto? Govor u politici teško da može pristati na logiku osvajanja, nadmoæi i hegemonije. Teško je reæi što je pogubnije - strah od izreèenoga, oèekivano mišljenje kao poželjno ili "odobreni odmak u nepostojeæoj stvarnosti. Epiteti i etiketiranje, pa i bespogovorna naredba - a ima jednog i drugog -vrlo èesto idu zajedno. Tu onda nema mjesta za bilo kakav dijalog. Stoga je najvažnija pretpostavka da oni koji stupaju u dijalog budu ravnopravni, i to ne samo za ono vrijeme dok traje dijalog, veæ sve dok traju njegove posljedice.
 
Smisao dijaloga i jest da se postojeæi stavovi mogu ne samo podvrgnuti kritièkom sagledavanju ili promijeniti veæ i integrirati u nek
e nove stavove, nova ishodišta. Nevolja je èesto u tome što stav, kao krajnja toèka vjerovanja, blokira moguænost komunikacije s drugima. Èvrstina i neporecivost stava zatvaraju prostor za komunikaciju. Takav stav "ne radi" u krist dijaloga, jer "oživotvoruje monolog".
 
Jorge Louis Borghes piše: "Dva èovjeka koji umiju razgovarati mogu sebe i druge neizmjerno obogatiti i razviti. Ono što izlazi iz mene ne iznenaðuje me toliko koliko ono što izlazi od drugoga."
 
Zapravo, dijalog najviše koristi kad postaje oblik raskrinkravanja vlastitih i tuðih predrasuda, kad razoblièava ideološke fascinacije, kad rastaèe i preobražava zaslijepljenost dogmatizma. Uspješan je samo ako ga prati aktivan kritièki odnos i stav, te snaga djelatne sumnje. Dijaloga nema ako ga ne prati umna strast i želja za meðusobnim prožimanjem.
 
Martin Buber u svom djelu "Ja i Ti" kaže da "vještinu umnog razgovora ostvaruju samo oni koji znaju pitati i koji znaju slušati. Duh dijaloga nije sadržan u pojmu JA veæ izmeðu JA i TI. On nije poput krvi koja kola u tebi nego poput zraka koji udišeš."
 
Dijalog je svojevrsni put do zamišljene istine. Postoji, meðutim, ozbiljna kriza istine i na teorijskom polju. Krizu istine otvorio je stari skepticizam (sumnja), prihvatio engleski empirizam (idoli), zaoštrio klasièni idealizam (stvar razumljiva sama po sebi), razoblièio na društvenom planu marksizam (ideologija), na osobnom psihoanaliza (racionalizacija) i dovršio nihilizam (volja za moæi).
Sve to moramo imati na umu kad govorimo o dijalogu i njegovom uspostavljanju, odnosno o maniri u kojoj se on odvija.
 
Razumljivo je da razlièite argumentacije imaju i razlièitu težinu i veoma nepodudarni smisao, jer razlièit podruèja društvene svijesti imaju kao svoju osnovu razlièita mjerila. Besmisleno je stoga vjerovati da dijalog može imati samo "negativne" ili samo "povoljne" posljedice ili potpunu koherentnost. Problematièan je onaj dijalog koji hoæe samo rušiti, a ne i stvarati. Pouzdani dijalog temelji se na znanju i znanstvenim istraživanjima. No, na našu veliku žalost, takav dijalog u nas još ne postoji.
 
Na temelju rako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i svrhovitosti, s osobitostima etosa samog novnarskog poziva, logièno proizlazi da se zalažem  za visoke standarde prava i odgovornosti u poslu koji obavljamo. Praksa, meðutim, pokazuje da naèela i život nisu jednoznaèni i da se kretanja u medijima, kad je rijeè o kulturi dijaloga, kreæu u razlièitim pravcima.
 
Novinar svakako ima pravo - ali i obvezu - pomno pratiti i išèitavati sva društvena kretanja i pojave, ukazivati na teškoæe i slabosti, afirmirati prave vrijednosti, kritizirati i hvaliti - ali uvijek samo u mjeri koja je omeðena pravilima Novinarskoga kodeksa. Svaki iskorak iz  tih okvira ponašanja poguban je za samu profesiju, ali i za uspostavu realne ravnoteže u informiranju.
 
Komunikacija  je danas ne samo temeljna  pretpostavka  meðusobnog razumijevanja  veæ i nasušna potreba u  uspostavljanju  kvalitete življenja. Danas, meðutim,  imamo gotovo paradoksalnu situaciju: još  nikada nije  bilo  toliko javnih informacija kao danas.  Pa  ipak,  još nikada  se nije toliko mnogo ljudi osjeæaloo  nedostatno  ili loše  informiranim.
 
Otkuda taj i toliki raskorak? Živimo, zapravo, u dobu u kojem informacije dominantno  utjeèu  na  naèin  života, na proizvodne uèinke. Informacija je,  uz  resurse poput rada  i  kapitala,  postala znaèajan proizvodni faktor. Informacija je, meðutim, uspješna i plodonosna kao temeljni resurs proizvodnje i društvenog razvoja samo ako je i kad je slobodna  od  raznih ogranièenja, od sputavanja  i  dirigiranja.
 
Komunikacija u suvremenom svijetu danas nesumnjivo poèiva na tri temeljne poluge: na povjerenju, na razumijevanju i na dijalogu. U neposrednoj ljudskoj i profesionalnoj komunikaciji ta su tri temeljna stupa izuzetno naglašena; bez njih se, zapravo, svaka komunikacija svodi na manipulaciju, indoktrinaciju ili lažnu sliku stvarnosti - bez obzira na to je li rijeè o pojedincu, o nekom poduzeæu ili opæim društveno-gospodarskim kretanjima.
 
U tom smislu je neobièno važno da otvoreno raspravljamo o tim pitanjima, posebno o fenomenu etike i morala u  politici i novinarstvu. Svaki doprinos jaèanju povjerenja, razumijevanja i dijaloga kao sredstva za  prihvaæanje argumenta nesumnjiv je doprinos i jaèanju ukupne društvene etike, pa time i moguænosti širenja meðusobne komunikacije meðu ljudima istoga naroda, a posebno u meðunarodnoj komunikaciji i u multikulturalnim društvima.
 
Novinari su, sreæom ili nažalost, prvi ambasadori mira i prijateljstva, ali i prvi sijaèi netrpeljivosti; oni prvi uspostavljaju mostove suradnje, ali su i "udarna igla" u rasplamsavanju svih nesporazuma i nesuglasica.
 
Upravo to je ona presudna odrednica koju uvijek moramo imati na umu u svim našim svakidašnjim djelatnostima, jer upravo ona upozorava na veliku društvenu i
profesionalnu odgovornost koja mora biti temeljna zadaæa svakoga istinskog novinara.
 
 Buduæi da je naša središnja tema "Mediji i kultura dijaloga", bitno je naglasiti ulogu medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nova medijska strategija, i to ne samo u Hrvatskoj, trebala bi poèivati na naèelima uspostave informirane, budne i aktivne javnosti. U toj strategiji najveæu važnost i najodgovorniju ulogu imaju nevladine organizacije koje potièu ljudska prava i dostojanstvo èovjeka, zatim slobodu medija i izražavanja kao bitan dio tih prava. Civilizirani dijalog je svakako sastavni dio takvih nastojanja.
 
Cijeli sustav buduæeg informiranja trebalo bi zapravo postaviti tako da omoguæi graðanima spoznaju o dogaðajima, da im pruži dovoljno argumenata i èinjenica kako bi o tim dogaðajima mogli razmišljati, odluèivati i nadzirati svaku aktualnu vlast i, na kraju, kroz svoju funkciju biraèa, glasovati za najbolje programe. To znaèi da informativni sustav - kao znaèajan dio ukupnoga sustava vrijednosti svakog društva, a danas i univerzalno - ne bi smio biti okrenut prema politièarima i strankama veæ prema javnosti i graðanima, koji moraju postati aktivni èimbenici u stvaranju novih sustava društvenih vrijednosti. Dijalog, kao najsnažniji oblik društvene komunikacije morao bi u tim okvirima pronaæi svoje naglašenije mjesto u našem društvu.
 
Hvala Vam na pozornosti!
 

 

Povratak