Istraživaèko novinarstvo

07.07.2004.

Piše Zdenko Duka

Glavninu knjige napisao je Inoslav Bešker, doktor znanosti, rimski
dopisnik Jutarnjeg lista koji od prošle godine na Fakultetu politièkih
znanosti u Zagrebu predaje upravo o toj sve važnijoj vrsti novinarstva. U
ovoj knjizi piše o regulama zanata i istraživaèkom novinarstvu, nastanku i razvitku, društvenom kontekstu, tehnologiji u istraživaèkom novinarstvu te o neiskorištenosti Interneta i multimedijalnosti. 
Važno poglavlje o metodama u istraživaèkom novinarstvu napisala je
novinarka Jutarnjeg lista, magistrica Orlanda Obad, koja takoðer taj
kolegij predaje na FPZ-u i koja je kao novinarka obje svoje godišnje
nagrade Hrvatskog novinarskog društva dobila za istraživaèke teme.
Njezina tema s kraja 1998. - o tome da je Ankica Tuðman oroèila u
Zagrebaèkoj banci 239.000 njemaèkih maraka a da njezin suprug Franjo, tadašnji hrvatski predsjednik, nije taj novac naveo u javnoj imovinskoj kartici - postala je kultna. Inoslav Bešker i Orlanda Obad su i uredili ovo izdanje (urednik Mario Bošnjak), a nakladnik je PressData, medijska agencija HND-a.
Istraživaèko novinarstvo sve je prezentniji trend, to je po utrošenom
vremenu na istraživaèku temu i po ekskluzivnosti najskuplje plaæen
prostor u novinama, na televiziji ili radiju. Jedan od medijskih
teoretièara Jonathon Calvert objašnjava da za neku prièu «valja zvati pet puta, za neku dvadeset. Kad zoveš stoput, to je istraživaèko novinarstvo».

Novinarstvo kao zanat Uvodnièarka knjige Sanja Modriæ definira istraživaèko novinarstvo, jednostavno, u prvoj reèenici - ono «razotkriva informacije koje se svjesno skrivaju, a od iznimnog su javnog interesa». Predmet njegova interesa su politika, javni sektor, biznis, crkva, mafija, sve ono gdje leže autentiène jake prièe o novcu, nepravdi, laži, otimaèini, izdaji, o moænim pojedincima i nevinim žrtvama. U svim aferama koje istraživaèki novinari otkrivaju Sanja Modriæ dijagnosticira tri velika pokretaèa - novac, moæ i strast. Razjašnjavajuæi osnovne pojmove, Inoslav Bešker definira novinarstvo kao zanat i negira bilo kakvu drugu njegovu službu osim istinitog, ažurnog i jasnog informiranja. Ono ima stanovitu ulogu provjere
i nadzora u graðanskoj politièkoj kulturi, a Bešker prihvaæa i amerièku
definiciju prema kojoj je novinarstvo - a najviše istraživaèko – «pas
èuvar» (watchdog) demokratskog sustava i ponajprije ljudskih sloboda. Premda novinarstvo nije misija, može biti angažirano, dakle s tezom, ali istraživaèko novinarstvo, istièe on, ne smije skliznuti u taj kolosijek, mora saèuvati maksimum objektivnosti.
Bešker prenosi iz knjige Claudia Fracassija primjer tzv. temišvarskog
pokolja iz prosinca 1989. godine, velike podmetnute prevare. Najprije je maðarska agencija MTI javila da se prema navodima jednog
èehoslovaèkog putnika èula paljba u Temišvaru, pa je iste veèeri
Maðarska televizija javila da su tamo bile demonstracije. Vijesti su
eskalirale dalje pa je Washington Post pisao o krvi na ulicama
Temišvara. Jugoslavenski Tanjug je javio nešto kasnije da je
Temišvar potpuno razoren, a onda su Veèernje novosti i Politika ekspres izvijestili o djeci zgaženoj tenkovima, o trudnicama rasporenim bajunetama i o helikopterima koji su mitraljirali mnoštvo! Pao je s vlasti Nicolae Ceausescu. Televizija Beograd je zatim, pod baterijskim svjetlom, snimila unakažena tijela, Corriere della Sera objavio fotografiju majke iz koje je izvaðen fetus. No, poslije su trojica lijeènika iz Temišvara potvrdila da su iz zavoda za sudsku medicinu i iz gradske bolnice izvuèena tijela prirodno preminulih osoba i izložena televizijskim kamerama kao žrtve koje je pobila rumunjska tajna policija Securitate.
Bešker iznosi i primjer izvještavanja Milene Gabanelli o navodnom
hrvatskom pokolju srpske djece u Vukovaru koji je emitiran 2. prosinca 1991. na televizijskoj postaji RAI 2, dakle dva tjedna poslije pada
Vukovara. Gabanelli je došla u Vukovar s Arkanovim jedinicama i
preprièala da je vidjela u podrumu u Borovu naselju srpsku djecu koju su pobile ustaše, ali ih nije snimila jer, kako je rekla, u noæi kad ih je
vidjela bilo je tako mraèno da nije mogla snimati. Sljedeæeg jutra tih tijela više nije bilo. Dvanaest godina poslije priznala je da se te reportaže «pomalo stidi» jer je bez provjere preuzela Arkanovu «informaciju». Beškerov naputak za istraživaèke novinare je da «slijede trag novca» jer on vodi do nekih traženih èinjenica.
Istraživaèko novinarstvo rezultat je originalnog rada novinara jer nije
dovoljno da novinar dobije kakav zanimljiv dokument i prenese ga u
javnost, istièe Orlanda Obad u svojoj studiji o metodama u
istraživaèkom novinarstvu. Potrebno je provesti vlastitu istragu, ukljuèiti
suprotstavljene strane i preispitati motive izvora informacija. Naravno,
objektivnost ne znaèi da novinar neæe objasniti tko su krivci a tko žrtve.

Novinarski izvori 

Dvije su skupine unutarnjih (insajderskih) izvora koji novinarima
dostavljaju informacije (Orlanda Obad ih navodi prema klasifikaciji Davida Sparka). Jedni su «zviždaèi», a drugi «oštraèi sjekira». «Zviždaèi» s nesebiènim motivima i riskirajuæi vlastitu sigurnost upozoravaju na nepravilnosti ili kriminal u svojim sredinama, a «oštraèi sjekira» imaju sebiène motive i iznošenjem informacije žele ostvariti neki svoj prikriveni cilj. Vrlo zanimljiv dio teksta Orlande Obad je onaj o razlikovanju istraživaèkih i formalnih novinskih intervjua. Dok je formalni intervju razgovor ravnopravnih sugovornika, kod istraživaèkog intervjua rijetki su izvori toliko medijski osviješteni da toèno znaju što bi o predmetu istraživanja novinar želio znati. O specifiènim temama novinarskih istraživanja pisali su još: Helena Puljiz o visokoj politici; Ivana Petroviæ o politièkoj i sudbenoj vlasti te o istraživaèkom novinarstvu na televiziji; Anðelko Erceg o pritiscima i prijetnjama priprostih lokalnih moænika; Željko Peratoviæ o tajnim službama; Ivica Šikiæ o opasnim informatorima u kriminalu; Renata Ivanoviæ o zdravstvu i socijali i Hrvoje Appelt o trgovini ljudskim organima.

Povratak