Odgovornost i utjecaj medija

28.04.2005.

Gospodine Schmitz,
gospoðe i gospodo,
cijenjeni sudionici i gosti,

 Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv Zaklade Konrad Adenauer da kažem nekoliko rijeèi na poèetku savjetovanja na temu «15 godina tranzicije u jugoistoènoj Evropi – odgovornost i utjecaj medija». Tema je zanimljiva, intrigantna i iznad svega – važna.
 Ovako, kako je formulirana, tema kojom æete se baviti je regionalna. Dopustit æete mi, meðutim, da u svojim razmišljanjima što ih danas želim podijeliti s vama, budem više lokalno obojen, odnosno da govorim u prvome redu na osnovi hrvatskih iskustava. Neæu ipak bježati ni od opæih konstatacija koje se, vjerujem, odnose manje-više na cijelu regiju.
 Strancima, i institucijama, i pojedincima, èesto je teško shvatiti, a još teže prihvatiti da je bivša Jugoslavija bila bitno razlièita od zemalja tzv. realnog socijalizma, dakle od zemalja istoènog bloka. Moram to reæi zato što su nam ponekada i od dobronamjernih bili nuðeni, a – istini za volju – u nekim sluèajevima i na nas primijenjeni, gotovi modeli, skalupljeni na osnovi iskustava istoèno-evropskih zemalja. A to nije ono što nam je trebalo!
 Mi smo trebali modele izgraðene na osnovi naših konkretnih uvjeta i tako koncipirane da nam pomognu da iz tih, naših, uvjeta uspješno «preskoèimo» u pluralizam i demokraciju. Na žalost, to jedva da smo kada dobili.
Naravno, bivša Jugoslavija u èijem je sklopu bila Hrvatska, nije bila demokracija zapadnoga tipa, u njoj su se na mnogim podruèjima provodila ogranièenja tipièna za socijalistièki sustav, ali u praktièno svim sektorima imala je više slobode i više manevarskog prostora od bilo koje druge države istoène Evrope.
 To, naravno, vrijedi i za medije. Možda bih trebao reæi da to, osobito u posljednjem desetljeæu postojanja Jugoslavije, vrijedi osobito za medije. Upravo su novinari bili ti koji su uporno i hrabro osvajali sve veæe prostore slobode. Upravo su novinari bili ti koji su otvarali vrata demokraciji i pripremali javnost za demokratske promjene. Pamtim, na primjer, i danas priloge tadašnje Televizije Zagreb koji su objašnjavali ulogu sindikata u pluralistièkom, demokratskom društvu, ili mjesto i ulogu medija u takvom društvu, te povezanost, odnosno odijeljenost medija i medijskih ljudi na jednoj strani i politike na drugoj.
 Demokratske promjene bile su, na žalost, u ne malom broju sluèajeva praæene nimalo demokratskim kadrovskim potezima, odnosno da upotrijebim grublju rijeè: èistkama. Nametnuti rat pružio je prikladni okvir za to. Nije to bilo ogranièeno na medije, ali je u medijima, uz policiju, možda bilo najizraženije. Ljude se micalo na osnovi nacionalnog kljuèa i na osnovi njihovih navodno anti-hrvatskih svjetonazora. Ja vrlo svjesno upotrebljavam izraz: micalo. Otkaza nije bilo puno, barem ne u kljuènim medijima, ali nalazilo se naèina da se ljude doista makne, ili da ih se navede na to da se sami maknu.
Meni nije nimalo drago što to moram reæi, ali istina je ovo: u to je vrijeme Hrvatska bila suoèena s pravim i opasnim neprijateljima, ali je i sama nekim potezima proizvodila dodatne neprijatelje. U novinarstvu bilo je zanemarivo malo onih koji su otvoreno prešli na stranu pobunjenika, odnosno agresora. No, i u tom malom broju bilo je pojedinaca koji su naprosto bili otjerani na drugu stranu.
Konvertitstvo se nagraðivalo, a dosljednost kažnjavala.
Znanje nije bilo na cijeni, ono je ustupilo mjesto spremnosti da se vjeruje.
Kada to kažem, ja nikome ne odrièem pravo da se mijenja, niti svaku tvrdoglavost proglašavam vrlinom. Jedanko tako, ni spremnost na bespogovorno prihvaæanje i zastupanje novih vrijednosti, ili onoga što se takvim vrijednostima smatra, ne držim samim po sebi pogrešnim.
Èinjenica je, meðutim, da je tada iz aktivnog novinarstva nestala, uz rijetke iznimke, cijela plejada novinara, ljudi èija se «krivnja» uglavnom svodila na to da su bili poznati u vrijeme prethodne države i u njezinome sustavu. Ti su ljudi imali dragocjeno profesionalno znanje i radno i životno  iskustvo za koje su mladi koji su došli na njihove pozicije – ostali prikraæeni. Neki od tih «otpisanih» našli su zaklon u rijetkim opozicijskim glasilima, neki su naprosto nestali iz novinarstva.
U tim i takvim, objektivno nepovoljnim uvjetima, poèela je transformacija medijske scene u Hrvatskoj. Mediji su privatizirani, dobili su vlasnike, vlasnici su stvari postavili na naèin da zaštite svoju investiciju i da iz nje izvuku profit i glavnu je ulogu preuzeo bauk komercijalizma, odnosno senzacionalizma. Ako imamo na umu da je to sjeme senzacionalizma baèeno na tlo neznanja, odnosno nedovoljnog znanja i nedostatka profesionalnog pristupa, onda je plod što je iz toga niknuo mogao biti samo jedan: najprije gubitak svih kriterija, a potom zabrinjavajuæi pad kvaliteta, u konaènici – isprazna ekskluznost i senzacija pod svaku cijenu - umjesto pune i objektivne informacije.
Mediji pak koji nisu privatizirani, ostali su «pod kapom» države koja ih je poèela smatrati svojim biltenima, ne samo oèekujuæi od njih, nego tražeæi nekritièko prenošenje odreðenih stanovišta i «friziranje» informacija, uvijek kada istinita informacija šefu države ili nekome iz vlade nije bila po volji. Govorim, naravno, o razdoblju do godine 2000., iako ni danas nismo lišeni pokušaja instrumentaliziranja medija u funkciji stranaèke propagande, zaodjenute u prezentiranje vladinih stavova.
Ovdje moram napraviti digresiju, odnosno unijeti jednu posve osobnu notu. Znate, i predsjednik Republike èita novine i èasopise, i predsjednik Republike sluša radio i gleda televiziju.
Znam da æu razoèarati sve koji sada oèekuju da se poènem tužiti na odnos ovog ili onog medija prema funkciji koju obnašam. U tu zamku neæu upasti. Istina je da kao konzument informacija, kada proèitam neki èlanak ili odslušam, odnosno odgledam neku emisiju ili program, èesto sam sebi moram postaviti pitanje: a što se to zapravo dogodilo, jer ono što mi se nudi niti je potpuno, niti je objektivno.
Ali, nisam ja taj koji bi novinare morao uèiti koji su osnovni elementi vijesti, ili kakva je razlika izmeðu vijesti i komentara.
Još manje mi pada na pamet da ovoga ili onoga poènem prozivati zbog toga što je u materijalu koji se putem medija nudi javnosti, nešto prenaglašeno, a nešto naprosto prešuæeno, pri èemu ni uz najbolju volju ne mogu otkriti zašto. Niti æu postaviti pitanje na osnovi kojih to i kakvih kriterija nerazjašnjeno ubojstvo neke osobe postaje udarna vijest koja gura u drugi plan ili posve potiskuje iz medija dogaðaj koji je možda na prvi pogled manje atraktivan, ali je društveno daleko znaèajniji.
Kažem: nije na meni da uèim novinare osnovama njihova posla. Niti æu roniti suze zbog toga što kao prvi èovjek države dospijevam negdje u drugu polovinu ili pred kraj televizijskog dnevnika, ako imam sreæu da nisam prebaèen u polnoæni termin; ili na treæu, petu ili ne znam koju stranicu dnevnih novina. Ne, to od mene neæete èuti!
Ali, kao izravno izabrani predsjednik imam pravo oèekivati da æe onima koji su me svojim glasovima doveli na poziciju šefa države biti pružena pravodobna, puna i objektivna informacija o tome što radim i kako radim. Oni na to imaju pravo, napokon oni financiraju medije, kupujuæi novine i èasopise i plaæajuæi pretplatu.
A kao graðanin ja imam pravo reæi da uz èasne izuzetke mediji ne zadovoljavaju moju potrebu da me istinito obavijeste o kljuènim zbivanjima u svim sektorima života. Umjesto toga servira mi se divovska crna kronika, praæena neprekinutom rubrikom skandala i traèeva: tko s kime i tko protiv koga. Mediji su sve manje ogledalo života, oni umjesto toga u sve veæoj mjeri prenose sliku života, kakav on nije, oni život pretvaraju u nešto slièno televizijskim trakavicama, tzv. sapunicama.
Mislim da sam morao ubaciti ovu osobnu notu, jer sam njome jasnije mogao reæi ono isto što bih inaèe rekao uobièajenim formulacijama, naime da mediji u tranzicijskim zemljama jugoistoène Evrope, gledano u globalu, ne ispunjavaju zadaæu koja bi ih èinila potpornim stupom demokracije, što se u tim zemljama mukotrpno gradi. U grèevitom naporu da se u svemu odstupi od onoga «što je bilo», bez obzira na to je li to «što je bilo» imalo pozitivan, ili negativan predznak, pobjeglo se od ozbiljnih tema, analize su dobile stranaèke boje, povijest se pretvorila u sredstvo za lansiranje krajnje dubioznih poruka i o prošlosti, i o sadašnjosti, komentari su zamijenjeni propagandnim porukama, a ulica i estrada prijete da zauzme mjesto onoga što se obièno zove «društvo».
Naglašavam, da od ovakve slike postoje izuzeci, ali oni su doista na žalost upravo to – izuzeci.
Odgovornost medija je u svakom društvu, pa tako i u tranzicijskom, golema. Mediji stvaraju javno mnijenje. Ne kaže se bez razloga da se ono o èemu mediji nisu izvijestili, nije ni dogodilo. Mi smo, a sada mislim i na Hrvatsku, i na druge zemlje jugoistoène Evrope, odnosno bivše Jugoslavije, ušli u predvorje demokracije s medijima i novinarima koji su bili spremni i više-manje sposobni ponijeti odgovornost da budu i vodièi i instruktori javnosti na njezinom putu u punu demokraciju.
Umjesto toga, najprije u ratu i uz rat, a potom u sklopu pogrešno shvaæenih medijskih sloboda, dobili smo ratno-huškaèke, nerijetko rasistièke biltene èiju tradiciju i danas nastavljaju neki sijaèi mržnje i netolerancije. Usput budi reèeno: krajnji je paradoks da takve medije u nekim sluèajevima  financijski pomaže vlada!
Potom nas je zadesilo tabloidizirano novinarstvo, voðeno jedino i iskljuèivo željom da se nešto, bilo što, ima i objavi prvi, i da se to unovèi.
Profit, a ne istina, postao je krajnji cilj vlasnika medija.
Famozni «izvor» potisnuo je, zapravo istisnuo novinarsku analizu.
Ekskluzivna informacija, ma kako minorna, zamijenila je pravo istraživaèko novinarstvo, a ono što se danas na ovim prostorima kiti tim imenom, zapravo je èesto samo neutemeljeno optuživanje i prozivanje.
I opet kažem: èast iznimkama, ali one samo potvrðuju pravilo.
Dobili smo tako medijsku scenu na kojoj su odgovornost i etiènost gotovo nepoznati pojmovi. Dobili smo medijsku scenu kojom caruju pronositelji skandala i poznavatelji podzemlja, politièkog i onog drugoga - umjesto novinara od imena i ugleda èija se rijeè sluša, èijim se informacijama vjeruje i èija se mišljenja uvažavaju.
Da se razumijemo: ja nisam protiv šarolikosti medijske scene. Ja nisam protiv pluralizma i oblika i sadržaja koji se nude. Ja nisam protiv medija koji se bave tzv. lakšim temama.
Ja sam za odgovorne medije, za medije u kojima æe i vlasnici, i novinari biti svjesni svoje uloge i odgovornosti koja iz te uloge proizlazi. Ja sam za novinarstvo u kojemu laž neæe zamijeniti istinu, u kojemu èinjenice neæe ustupati mjesto konstrukcijama.
I još nešto: ja sam za profilirane medije. U svakoj demokratskoj zemlji, govorim o etabliranim demokracijama, dobro se zna koje su novine, koji politièki tjednici bliski vladi ili oporbi, odnosno ovoj ili onoj politièkoj opciji. To dolazi do izražaja u stanovištima što ih zastupaju. Ali, to se ne ogleda i to ne smije doæi do izražaja kroz manipuliranje èinjenicama.
Èinjenice su, kako se to obièava reæi, svete. Gledišta koja æe biti obojena politièkim bojama, ili naprosto subjektivna, imaju svoja mjesta u komentarima koji se objavljuju pod imenom i prezimenom i koji se nikada, ponavljam: nikada ne smiju «podvaljivati» u vidu informacije.
Privatizacija medija, onako kako je provedena, samovolja i nedodirljiva pozicija vlasnika koji sve podreðuju komercijalnom uspjehu, donijeli su nam hrpu šarenih i uglavnom na prvi pogled privlaènih medija koji nude neobaveznu zabavu, svijet estrade i nazovi-biznisa, prividne slobode što su èesto s onu strane granice osnovnog morala. S druge strane, preostali nacionalni javni mediji, nekada državni, ne uspijevaju se pretvoriti u ono što su javni mediji u demokratskim sustavima. Kod nas oni su, ne moram doista imenovati na koga mislim, prièuvna bojna vlasti, u pravilu: vlade, a istodobno trèe utrku s komercijalnim medijima, utrku koju moraju izgubiti.
Znaèi li to da su «sve laðe potonule», da je sve propalo, da smo na medijskom planu upali u situaciju iz koje nema izlaza? Nikako!
Izlaz je u vraæanju profesionalizma i profesionalne etike, u njihovom postavljanju, ako hoæete – na pijedestal.
Izlaz je u profiliranju medija.
Izlaz je u vraæanju odgovornosti za javno napisanu i izgovorenu rijeè, odgovornosti za manipuliranje slikom, zvukom i rjeèju, odnosno za njihovu zloupotrebu.
Izlaz je u tome da ponovo nauèimo cijeniti istinu i sankcionirati laž i poluistinu.
Izlaz je prije svega u tome da smognemo hrabrosti i suoèimo se sa stvarnom slikom medijske scene koju imamo, kao i sa svim njezinim konzekvencama. Drugi je korak da kroz profesionalnu naobrazbu i kroz prihvaæanje u svakodevnom ponašanju pravila profesionalne etike stvorimo uvjete za postavljanje na scenu ako ne novih, a onda svakako drugaèijih medija. Mislim na medije koji æe promovirati osnovne vrijednosti društva kojega se trudimo izgraditi, društva u kojemu tražimo i u kojemu jedino i možemo naæi našu buduænost.
Vjerujte mi, i takvi mediji mogu biti itekako atraktivni!
U tome kontekstu mislim da savjetovanja poput ovoga mogu odigrati neprocjenjivu ulogu. Zaklada Konrad Adenauer i ovoga je puta pokazala izuzetnu umješnost u odabiru teme i trenutka kada je tu temu stavila na dnevni red.
Rekao bih da je bilo krajnje vrijeme!
Želim vam plodnu raspravu i uspješan rad.

Hvala!

Povratak