hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva priopćenjanovinarstvo je uoèavanje bitnoga11.07.2005.
piše mišo cvijanoviæ-cvijo Sutra, u nedjelju 10. srpnja 2005. godine, Žarko Susiæ, jedan od èestitih doajena hrvatskog novinarstva i najstariji hrvatski, ako ne i svjetski aktivni sportski novinar, napunit æe devedeset godina, od kojih sedamdeset i jednu u novinarstvu, a šezdeset i devet je godina profesionalni novinar. Ne kažem da je bio nego da jest novinar, jer i sada u »Vjesniku«, u kojem je od 1951. – nataloženim iskustvom, ali i gotovo nevjerojatnom mladenaèkom brzinom reagiranja pomaže mladim kolegama, koji bi mu mogli biti praunuci, a s vremena na vrijeme i sam se javi tipiènim susiæevskim tekstom, u kojem je, kao što bi rekao umni Ivo Andriæ, mislima prostrano, a rijeèima tijesno. Žarko Susiæ jedan je od onih koji su sportu pripadali i pripadaju neupitnom odanošæu, i kao sportaši i kao sportski struènjaci i kao novinari, ljubavlju i znanjem, istinom, nepokolebljivo se boreæi za viteštvo i èasnost, pošteno suparništvo i prijateljstvo, toliko strano bešæutnom, beskrupuloznom, novca i krvi žednom povampirenom profesionalizmu. »Roðen sam u Gospiæu 10. srpnja 1915. godine. Djed je bio austrijski oficir, koji je putovao po cijeloj Austro-ugarskoj monarhiji pa je moj otac roðen u Rumunjskoj, stric i tetka negðe drugðe... Moj otac je bio sudac Kotarskog suda u Gospiæu. Prezime Susiæ? Po nekim pretpostavkama smo iz Široke Kule kod Gospiæa. Prvi sport u mom životu bilo je klizanje, na zaleðenoj rijeci Novèici. U to doba je u Gospiæu profesor zemljopisa bio Dragutin-Karlek Fridrich, èuveni nogometni golman i tenisaè, fantastièni propagator sporta. Ne znam ima li u Zagrebu ulicu, ali apsolutno nema ono priznanje koje bio treb'o imati kao èovjek koji je u svakom mjestu gdje je radio uveo sve moguæe sportove. U Gospiæu je iš'o i klizati i ja s njim. Moj otac je dnevno kupovao novine, a bio je i povremeni dopisnik »Jutarnjeg lista« iz Gospiæa. Jednoga dana 1924. godine doðe za pauze kuæi na ruèak i kaže: »Nurmi je opet pobijedio!« Paavo Nurmi, èuveni trkaè. Od tog momenta poèeo sam èitati sportsku rubriku. Otac i majka su bili sokolaši, otac je mnogo držao do sporta, im'o je mnogo knjiga pa i o sportu, njemaèkih, zahvaljujuæi tim knjigama nauèio sam njemaèki. Moja dva brata bili su nogometni navijaèi, stariji je i igr'o nogomet, a otac je silno forsirao planinarstvo, zato ja Velebit poznam vrlo temeljito. Kad sam preš'o u Zagreb najprije sam se klizao, led je bio prirodni, moglo se klizati do trideset dana godišnje. Klizao sam se do šezdeset èetvrte, pete... Trideset i èetvrte sam se upisao u HAŠK. Imao sam sreæu ili peh, kako hoæete, da je, danas bi rekli menedžer HAŠK-a bio Lucijan Kovaèiæ, nekad atletièar, a tada vrlo istaknuti privrednik, koji je i financirao HAŠK i vodio atletsku sekciju, uoèio je kod mene pedagoški dar, sposobnost skupljanja mladih ljudi, i odmah me unaprijedio u referenta za juniore, a tri's'sedme su me gotovo prisilili da preuzmem i seniore. Od onda sam in continuo sve do osamdeset èetvrte bio vezan uz atletiku. Prvi novinski tekst objavio sam 1. veljaèe 1934. godine u »Jutarnjem listu«. Na poèetku Ilice sreo me Dobrin, referent atletike u »Concordiji«, inaèe bankovni èinovnik, i rek'o: »Ideš na klizaèko prvenstvo Zagreba?« Kažem: »Svakako!« Onda je rek'o: »Daj napiši nešto o tome«. Napis'o sam kratku vijest, èujte, tada je sportska rubrika bila jako velika ako je izašla na èetvrtinu strane »Jutarnjeg lista«, koji je bio po prilici velièine sadašnjeg »Jutarnjeg lista«. Taj tekst negðe imam, ali imam takav džumbus u arhivi da ga ne mogu momentalno pronaæi. Veæ 1. ožujka 1936. prešao sam, kao profesionalac, u »Ilustrovane sportske novosti«, koje je vodio moj prijatelj Vlado Biæaniæ, mlaði brat profesora Rudolfa Biæaniæa, isto sokolaš iz Bjelovara, bio je dobar sprinter, mogao je na 100 metara trèati 11,3, što je onda bio sasma respektabilan rezultat. To je izdavala »Jugoštampa«, »Novosti«, to je bio neki konkubinat. Te trideset i šeste Hrvoje Macanoviæ je prvi puta iš'o profesionalno na Olimpijske igre u Garmisch-Partenkirchenu, a izvještaji s Olimpijskih igara tad su u novinama bili pismeni – stizala su pisma. Da bi Macanoviæ mogao objavljivati izvještaje, koje dnevne novine nisu preuzimale, osnovane su »Ilustrovane sportske novosti«, koje su izlazile utorkom. Biæaniæ je zaposlio mene i Milana Kovaèeviæa, koji je poslije drugoga rata bio ugledni beogradski novinski i televizijski novinar, ne samo sportski. I Kovaèeviæ je bio atletièar, sva trojica bili smo i prijatelji, svi sa tehnike, ja sam studirao arhitekturu, Biæaniæ geodeziju, a Kovaèeviæ graðevinu. »Ilustrovane sportske novosti« ugasile su se 1941., od tada do 1943. radio sam u »Športu«, kao izvršni urednik, kako bi se to sada reklo, jer je po politièkoj, ustaškoj liniji jedan od vanjskih novinara, koji uopæe nije znao posao, bio glavni urednik. U ljeto 1943. sam mobiliziran, a 1945., kad sam izašao van, s narednièkim èinom, morao sam se javiti novoj vlasti i – smjestili su me u logor u Maksimiru. Onda je jednakim razlogom ulogu glavnog urednika »Ilustriranim fiskulturnim novinama«, IFN-u, dobio vanjski suradnik Miro Habunek i – nije znao što æe poèeti. Pit'o je moju majku gðe sam, a ona je rekla da sam u logoru i on me praktièki izvuk'o iz logora. Tako sam poèeo raditi u IFN-u. Bleiburg? Tamo uopæe nisu morali svi iæi, dio ljudi se mogao izvuæi, i sve ovo što se sada prièa, to je takva svinjarija, neopisiva. Mi smo bili u ðaèkoj èeti 19. domobranskog zdruga i imali sreæu da komandant nije bio profesionalni vojnik nego civil, inžinjer Kostrenèiæ, koji je kasnije bio profesor na Tehnièkom fakultetu. Za stegovnog narednika nije imenovao profesionalca nego mene jer je znao da ja imam te sposobnosti voðenja mladih ljudi. Neprestano nas je selio iz zgrade u zgradu jer je imao veze u tadašnjem Minorsu, Ministarstvu oružanih snaga, s nekim Dalmatincem majorom koji nas je pomagao i štitio jer su njemaèke službe neprestalno tražile da idemo ratovati u Bosnu. Fronta se primièe Zagrebu, koji mora biti evakuiran, a cijeli grad bruji da Bobanova Crna legija traži da se svi sposobni za vojsku moraju povlaèiti, a da æe one koji ostanu – Bobanovci klat'! Neki Prstec, koji je bio moj pandan u »Maratonu«, javio se na apel graðanima Zagreba Ðure Kumièiæa, književnikova sina, kojega je Paveliæ imenovao za privremenoga gradonaèelnika Zagreba, da se jave u civilnu zaštitu. Uzeo je pušku i javio se, tu kod paviljona, Osmoga maja, jedan ga je Bobanovac zaklao! Moj školski drug Boris Kolomièuk, poslije isto novinar u »Vjesniku«, i ja skovali smo plan da se sakrijemo. Znate, lift ima na dnu jedan dio u kojem je teret i nas dvojica smo planirali tu se sakriti. Petoga ili šestoga maja zove me komandant Kostrenèiæ, daje mi proglas i kaže: »Sazovi èetu. Naredba jest da idemo prema Austriji, ali im, molim te, reci da se sva'ko povlaèi na svoju odgovornost!« Sazovem èetu, proèitam im to i kažem dodatno objašnjenje i još me i danas kad se sjetim toga spopadne muka – mog'o je agent provokator biti meðu njima. Nije bio... I? Ni'ko se od nas stotinu ne povlaèi prema Austriji! Svi imaju neko skrovište, samo jedan mali deèko dolazi meni i kaže: »Gospodine narednièe, ja se neæu povlaèiti, ali nemam kamo, ja nemam u Zagrebu nikoga poznatoga!« Razmišljam, brinem se za sebe, imam kombinaciju samo s Borisom, kud æu sad njega smjestit', ali ipak kažem: »Ostani tu!« I on je ost'o, doèek'o partizane, s partizanima ost'o i post'o – znamenit slikar Knifer, Julije Knifer. Otiš'o je poslije u Francusku, ostali smo vjeèni prijatelji, sve do njegove nedavne smrti. Spasili smo se i Boris i ja, zaglavili su oni koji su se povlaèil. Poznati atletièar Turkalj, u ratu èasnièki namjesnik, dojavljivaè, vraæ'o se iz Krapine, tu su ga met'li u logor pa poslali na pješaèenje prema Vršcu. Negdje u Podravini je izašao iz reda, što je u pravilu bila smrt, ali je nekako prešao na polje, u jednom hambaru prespavao dan i noæ, drugi dan se u uniformi vratio u Zagreb i - umro prije tri godine u krevetu. Znaèi, moglo se spasiti. U prvom valu povlaèenja su bili Paveliæ i ministri, generali i tako dalje, i oni su svi prešli, kod Bleiburga nije stradao nitko od ustaških glavešina, Englezi su ih trebali kao ucjenu protiv Tita. A kad je došla sirotinja, koja je bila zalaznica – spustili su branu. To je nepošteno. Mnogi su ljudi stradali ni krivi ni dužni, ali ponajprije zbog tih koji su ih odveli, poslali na klaonicu. Mene je to uvijek srdilo, sva ta prièa o Bleiburgu je takav falsifikat kakvog nema. Devedeset posto tih ljudi koji su stradali da se nisu povlaèili bi ostali živi... Èetrdeset pete u prosincu dobio sam otkaz, k'o tehnološki višak, što je oèito bila politièka mjera jer za vrijeme rata nisam bio u partizanima nego radio u novinama u Zagrebu. U IFN-u Habunek je ostao sam pa sam mu preporuèio Zvonu Mornara, zahvaljujuæi toj mojoj preporuci Zvone Mornar je postao novinar. Šest mjeseci bio sam bez posla, na ulici, bez dinara, a u ljeto èetrdeset šeste sretne me Rakiæ, jedan moj atletièar, pita me kako sam, a ja mu kažem: »Bez dinara sam, bez posla sam«. On kaže: »Pa, 'Mladost' treba struènog tajnika!« Do 1951. bio sam struèni tajnik u »Mladosti«, onda me Frane Barbieri odveo u »Vjesnik«. Frane je kao student stanovao u Cesarèevoj pa smo se Boris Kolomièuk, Frane i ja družili, obièno bismo se sastali u kuhinji jer se onda grijala samo kuhinja, i kartali se. Jedan dan sam došao s »Politikom« u rukama i rek'o: »Jesi vidio Frane kakve je gluposti Ljubiša Vukadinoviæ napisao o Olimpijskim igrama?« Frane kaže: »Napiši!« Ja sjednem i napišem analizu toga i predam Frani. Nakon dva dana to je izašlo, a nakon jedno sedam dana Frane je rek'o: »Doði u »Vjesnik«!« Iz »Vjesnika« više nikad nisam izašao, samo što sam otišao u penziju. Urednik sportske rubrike bio sam od 1951. do 1975. i komentator do 1980. Jesam li u »Vjesniku« ostvario ono što sam kao urednik sportske rubrike želio? Zatièete me tim pitanjem, pretpostavljam da jesam. Znate, sve je u životu kompromis, bilo je žestokih borbi, dokazivanja, recimo, da trebam suradnike, više prostora, ali mislim da sam u datim moguænostima napravio što sam mogao napraviti. Kao izvjestitelj bio sam na šesnaest olimpijskih igara od Cortine d' Ampezzo 1956. do Atene 2004. Atenu sam doživio kao posljednje ostatke amaterskog sporta. Veæ Zimskih olimpijskih igara u Torinu se bojim jako, a biti Ljetne olimpijske igre u Pekingu Kinezi æe održati u tom duhu, ali ako poslije Kine igre preðu u London ili Pariz neæe se moæi izbjeæi komercijalizacija koja æe igre sasma pokopati. Olimpijske igre spašava pravilo da na njima nema novèanih nagrada, na njima se još uvijek bori za èast, za medalju. Ako netko doðe na blesavu ideju da plaæa prvo, drugo i treæe mjesto – gotovo je. Dobio sam èetiri nagrade za životno djelo: SOFK Hrvatske, »Mladosti«(HAŠK-a), Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatskog novinarskog društva. Da, sve su moje nagrade kasnile, novinarska posebno, èak je i dosta isforsirana jer ti koji odluèuju o tome smatraju da sportsko novinarstvo nije ravno njihovom novinarstvu, da je manje vrijedno. Jedna je stvar kod nas pogrešna. Eto, Mladenu Deliæu su napisana tri-èetiri vrlo lijepa nekrologa, ali on nema od toga ništa. A da se slavila njegova osamdeseta godišnjica i da je to isto tada napisano on bi od toga nešta imao. Nijemci imaju dobar obièaj, kad èovjek završi jedan period života, sedamdeset i pet godina ili osamdeset, prirede mu sveèanost i kažu ono što bi se inaèe reklo post mortem. A za sve novinare je isti apsolutno kljuèni postulat – sposobnost uoèavanja bitnoga. Ja to zovem – imati širokokutni objektiv. Sve pratiti, a onda reæ: »Aha, to je interesantno!« i onda zumirati. I danas ne postoji u novinama nijedna rubrika koju ne èitam. Onoga momenta kad poènete èitati samo sport, pa onda u sportu izdvojite samo nogomet, pa u nogometu izdvojite samo »Dinamo« i »Hajduk« – gotovo je. Èovjek mora uvijek gledati sve, uoèavati sve oko sebe i onda uzimati ono što je za novinara bitno, sve ostalo se može naæi u priruènicima, knjigama, na internetu, sve se može naæi da se stvori tekst. A ono što je i nekada bilo loše, a danas posebno, to je da se novinarstvo smatra lijepim pisanjem. Novinarstvo nije lijepo pisanje. Novinarstvo je pisanje èinjenica. Vrhunsko je novinarstvo ono koje u najmanjem broju rijeèi može najviše reæi, ne smije biti ni jedna rijeè koja nema svoje znaèenje, koja je suvišna. Posebno je naèin komentiranja na televiziji pogrešan, od Mladena Deliæa na ovamo, komentar je opisivanje slike koju gledatelj vidi, s podacima koji su toèni, ali nisu relevantni, umjesto da dade pozadinu – da netko pobjeðuje zato i zato, jer bolje vlada rukom, nogom, i tako dalje. Nitko nije osim mene u Ateni nije reko da Blanka Vlašiæ nije loše skakala zato što je bila bolesna nego zato što se predaleko odražavala, trideset centimetara predaleko pa je padala na letvicu, a nije ju preskakala. To nitko nije rekao jer ne znaju kako se skaèe u vis, a svaka disciplina u atletici je zapravo poseban sport. Ako kao sportski novinar moraš znati pravila boksa, onda bi morao znati i pravila skoka uvis ili pravila troskoka. Kao trener ispoèetka sam nastupe mojih sportaša doživljavao emotivno, dogodilo mi se jedanput, èetrdeset druge ili èetrdes' treæe, borba za momèadsko prvenstvo NDH izmeðu HAŠK-a i Concordije, na HAŠK-ovom igralištu, baš je pobjeda zadnje štafete 4X400 m odluèivala. Imao sam tri fiksirana trkaèa, Artura Takaèa, Nikolu Despota i Vaniæa, a èetvrtog je trebalo odrediti. Nudili su se bacaè koplja Markušiæ, preponaš Herenèiæ i tako dalje, ali sam se odluèio za Ðuriæa, iako je taj dan veæ trè'o 800 m i donio važne bodove. To je bila silno teška odluka, tu utrku nisam gled'o. Sjeo sam se iza tribine, slušao odjek i po tome koja je strana tribine urlala znao tko vodi. Pobijedili smo... Od onih koje sam ja trenirao vjerojatno je najbolji atletièar bila Milka Baboviæ. Imala je jednu karakteristiku više od drugih – bila je borac. Imate tri tipa atletièara, jedan tip može na treningu postiæi fantatstiène rezultate, ali ih na natjecanju ne može realizirati, drugi tip može na treningu postaviti rezultat koji æe ponoviti i na natjecanju, treæi tip na treningu ne može postiæi ništa, a na natjecanju premašuje sve – to je bila Milka. Ona je kao novinarka poèela raditi prije nego što je došla u klub, ali kada ju je Šibl pozvao da vodi športsku rubriku na televiziji, posebno kada je trebala pratiti klizanje, uhvatila ju je panika jer nije ništa znala o klizanju. Rekao sam joj: »Ja æu ti pomoæi!« Znate, rijetko gðe se to spominje, ali sad mi je jako važno, zbog Fredija Kramera – devedeset posto hrvatske sportske terminologije sam ja smislio. Jer, u moje doba se pisalo forward, golman, half, back i tako dalje. Iz »Vjesnika« je sva ta terminologija ušla ne samo u nogomet i atletiku nego i u druge sportove... I one slavne šljokice su moja rijeè, je, je, to je još rijeè moje mame. Toènije, Milka me pitala kako se to kaže na našem jeziku, ja sam rekao šljokice, neka dakle te šljokice ostanu Milki. Èesto me puta pitaju: »Koje su ti Igre bile najbolje, koji ti je dogaðaj bio najbolji?« Tko æe to izdvojiti? Kako? Toliko toga ima, recimo »sluèaj Ben Johnson« je bio dramatièan, odmah sam napisao komentar, za koji mislim da je jedan od dva moja najbolja rada: »Svi se mi dopingiramo«, to je veæ sutradan bilo u novinama. Poslije krvoproliæa na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., kad su svi jugoslavenski novinari èekali da se javi Ministarstvo vanjskih poslova, da ono odredi šta æe se pisati, ja sam se se odmah javio, zahvaljujuæi i mojoj rutini, ali i onom uoèavanju svega i svaèega. Došla je vijest da su svi sportaši spašeni i svi su novinari poèeli telefonom slati izvještaje sa sretnim završetkom. I ja sam poèeo to diktirati, ali sam u jednom momentu èuo da netko trèi, pogledao i vidio jednog finskog kolegu. Pružim ruku i zaustavim ga: »Zašto trèiš?«. Kaže: »Svi su poginuli!«. Okrenem se i kažem Zagrebu: »Brišite sve! Idemo iz poèetka...« I, taj finski list, »France Soir« i »Vjesnik« su jedini imali da su svi poginuli, a svi drugi da su svi spašeni. ... Otac mi je umro kada sam imao sedamnaest godina pa nije ni slutio èime æu se baviti, a majka je vjerojatno želila da budem arhitekta, da nešto završim, nije joj odgovaralo ovo moje lutanje po sportu. Ali, kad razmislim vrlo dobro je što nisam postao arhitekta. To je jedna od da vam veæ ne kažem kakvih profesija, to je takva ljubomora, takvo podmetanje da arhitektima u tome ni kazališni glumci nisu ravni. Pogledajte uostalom sve ovo što se dogaða oko natjeèaja i projekata, to je strašno. Nisam èovjek koji bi u tome mogao opstati, završio bih kao crtaè u nekom birou. A ovako, ja sam i sad svakodnevno, od ponedjeljka do petka, u sportskoj redakciji »Vjesnika«, volim se družiti s mladima. Klincima u rubrici nikad se ne obraæam rijeèima: »U moje doba...«, ali i nikome ne dopuštam da me zovu »gospon Žarko« veæ samo imenom – Žarko. Shvaæam da mladi imaju svoje živote, da me ne moraju uvijek slušati, ali onoga momenta kad se poènete družiti sa starima poènete se vraæati u prošlost, a èovjek živi danas, ovaj moment. Ovo što sam prije minutu izgovorio – to je prošlost...«
|
AKTUALNO
 |
|||||
