Neæu se žaliti na presudu suda kojega ne priznajem

05.11.2005.

Predrag Matvejeviæ, književnik i jedan od najcjenjenijih hrvatskih intelektualaca, kojega je zagrebaèki Opæinski sud osudio na pet mjeseci zatvora zbog toga što je književnika Milu Pešordu u jednoj polemici nazvao talibanom, spreman je iæi u zatvor i uopæe ne želi uložiti žalbu na skandaloznu presudu.
    – Žalba bi znaèila priznanje presude i onih koji su presudu donijeli. Ja ih želim potpuno ignorirati jer i ja smatram da je to vandalski gest na koji uopæe ne treba reagirati.
    Ali podizanjem žalbe cijeli bi sluèaj otišao u zastaru, zar ne?
    – Tako je, ali ne želim podizati žalbu na sudu kojeg ne priznajem.
    Optužit æe vas da ne poštujete pravni poredak?
    – Neka optuže, ako su oni pravni poredak. Mislim da Hrvatska ima puno bolje nego što je taj sudac i njegova presuda. Ako su oni simbol hrvatskog pravnog poretka, neka me slobodno optuže jer takav poredak kao što je ovaj koji je donio takvu presudu ja stvarno ne priznajem.
    Autogol hrvatskom pravosuðu
Vaši kolege pisci u Hrvatskoj jedinstveni su u osudi te presude, nazivajuæi je vandalskom i skandaloznom. Jeste li oèekivali takvu reakciju?
    – Nisam. I talijanske novine danas su pune tekstova o tome procesu i prave usporedbu o dvije zemlje koje su kandidati za Europsku uniju, Turskoj i Hrvatskoj, koje proganjaju pisce. Turska zatvara Orhana Pamuka, a Hrvatska na zatvor osuðuje Predraga Matvejeviæa. Nije mi drago što takva ljaga pada na Hrvatsku zbog jedne glupe i nepotrebne presude. Žao mi je što je jedan nekulturni sudac dao takav autogol Hrvatskoj i hrvatskom pravosuðu.
    Što još pišu talijanske novine?
    – Da Hrvatska koja je željela pred Europom pokazati da zaslužuje ulazak u Uniju, da je Gotovina izvan dosega hrvtaskog pravosuða i da je zemlja u kojoj se poštuju ljudska prava, sada na jednom pravosudnom detalju pokazala da apsolutno nije spremna za to. Jedan novinar piše o metafori »taliban«, zbog koje se u Italiji nitko ne bi ni poèešao, jer ovdje svi mogu reæi Berlusconiju i mnogo gore stvari, a da ne doðu pod bilo koju zakonsku kaznu. Stoga ih Hrvatska razoèarava.
  
Matoš bi stalno bio u zatvoru
Zanimljivo je da su svi vaši kolege pisci jedinstveni...
    – Je li i Stjepan Èuiæ?
    Upravo vas to želim pitati! O vašoj presudi isto govore i u Društvu pisaca, ali i Èuiæ iz Društva Pešorda je taliban i idem u zatvor
    Da se možete vratiti unatrag, biste li ponovno napisali isto?
    – Apsolutno! Ponovit æu vam: Pešordu i sve one ostale koje sam spomenuo u tom tekstu smatram talibanima. Možda èak moja metafora nije dovoljno jaka. Evo, sada više sud nema razloga za uvjetnu kaznu, kada sam ponovio svoj »prijestup«!
hrvatskih književnika, kojeg ste napustili? Rekao je da je »besmisleno zbog uvrede iæi u zatvor ako to uopæe jest bila uvreda«. Kako to komentirate?
    – Drago mi je što sam ih pomirio! Jedan sam od osnivaèa Društva pisaca, zajedno s Viskoviæem, a meðu prvima sam otišao iz DHK-a, dok je Stamaæ bio predsjednik. Dogodile su se tolike užasne stvari, u Hercegovini su bili konc-logori, srušen je bio Stari most, a DHK nije imalo smjelosti protestirati. Time je ukinuta ranija praksa kada smo reagirali na zatvaranje ljudi i na poèinjene zloèine i zato sam napustio DHK. No, ugodno me iznenadila èinjenica da je predsjednik DHK u ovoj stvari stao na moju stranu.
    A Èuiæ je dao vrlo dobar komentar, jer u ovom sluèaju nije bila rijeè o uvredi, nego o metafori. Zamislite što bi se dogodilo da je Matoš, koji je puno žešæe polemizirao, na mom mjestu? Pa on bi bio stalno u zatvoru! Kad su Heideru rekli da je idiot, Europski sud u Strasbourgu je presudio da je to metafora i da metafore ne spadaju pod krivièno pravo. A što je tek Sartre govorio velikoj figuri kao što je bio general De Gaule? Samo u totalitarnim režimima to se kažnjava.
   
Tuðman me obmanuo
Ministrica pravosuða Vesna Škare-Ožbolt kazala je da su vam sudili po starom zakonu koji je vrijedio prije 2004. godine kada je kleveta dekriminalizirana?
    – Netko je odgovoran što sudovi još sude po starom zakonu.
    Rekla je i da bi možda išla i u zatvor umjesto vas, ali da to po zakonu ne može?
    – To ne bih oèekivao.
    Osjeæate li da je ovime ugroženo vaše pravo na polemiku, po kojoj ste nadaleko poznati?
    – Objavio sam nekoliko polemièkih knjiga, meðu kojima su »Otvorena pisma«, objavljena u Beogradu u samizdatu 1985., u kojoj sam branio progonjene intelektualce u bivšoj Jugoslaviji, od Gotovca do Izetbegoviæa.
    Branili ste i Franju Tuðmana?
    – Jesam, u dva navrata. Bio sam svjedok obrane na sudu, na njegov poziv, a kad sam iz bolnice dobio nalaze – nažalost falsificirane – napisao sam tekst da se èovjeka koji je imao èetiri infarkta i bio u NOB-u pusti iz zatvora, iako se kasnije pokazalo da Tuðman dobro igra tenis i da nije imao infarkte, što tada nisam znao.
   
Tekstovi sukladni politici Bobana i Šuška
Dakle, navikao sam na takve istupe i moj istup u sluèaju pjesnika Abdulaha Sidrana upravo je takav. Imao sam potrebu obraniti jednog izuzetno vrijednog pjesnika, koji je napadnut da je »posrbica gori od Srbina«.
    Pešorda, meðutim, danas tvrdi da Sidrana nije nazvao »posrbicom«?
    – To je notorna laž! Poslat æu vam fotokopiju njegovog teksta pod naslovom »Posrbica gori od Srbina«. Pešorda se može vaditi koliko god hoæe, ali u njegovom su tekstu samo dva imena, Abdulah Sidran kao »Karadžiæev jaran«, i Predrag Matvejeviæ. Tko su onda »posrbice« ako nisu Sidran i Matvejeviæ?
    Pešordini tekstovi bili su, na neki naèin, sukladni politici koju su vodili Mate Boban i Gojko Šušak. Cijeli život borio sam se protiv takve politike, a za poštenje javne rijeèi.   Razgovarao Denis ROMAC

Povratak