Nagrada Maja Miles

22.02.2006.

Upravo su žene i u politièko i u kulturno novinarstvo poèele unositi osobnu zamjenicu »ja«. Poèele su govoriti u prvome licu i u svoje osobno ime na mjestima gdje je tada još vladalo ono kolektivno »mi«, a koje nije bilo izraz autorske skromnosti, veæ pokazatelj kolektivne pripadnosti vladajuæoj politièkoj moæi i autoritetu

Iako konkurencija nije sasvim zanemariva, nije bilo teško odluèiti po kome nazvati nagrada koju Ženska mreža Hrvatske od prošle godine dodjeljuje novinarki (ili novinaru, zašto ne?) za nastojanja i uspjehe u afirmaciji statusa žena i ženskih prava u hrvatskim medijima. Maja Miles nametnula se kao prioritet, unatoè tome što mlaðe generacije èitatelja i èitateljica novina vjerojatno za nju nisu ni èule. No, u ovom povodom ipak bih, osim o Maji htjela nešto reæi i o ulozi žena novinarki i spisateljica koje su obilježile osamdesete godine. Ostavile su tragove koje i danas osjeæamo, zaboravu usprkos. Imena tih žena danas su široj publici gotovo nepoznata zato što je politika svjesnog i namjernoga zaborava jedan od temeljnih principa manipulacije sadašnjošæu. Napose kad je rijeè o ženama i rodno-spolnim odnosima moæi koji itekako utjeèu na sveukupnu raspodjelu moæi u društvu i na status žena opæenito.  

»Dobar profesionalac«

Maja Miles, naime, pripada onoj generaciji žena u novinarstvu, s poèetka osamdesetih, kada se o «ženskom novinarstvu» nije govorilo niti razmišljalo, osim u kontekstu industrije «ljubiæa», recepata, mode i kozmetike. Koja se tada, iako pod pokroviteljstvom tzv. državne kontrole medija, nije ni po èemu bitno razlikovala od ove današnje kojom upravljaju privatni medijski koncerni, domaæe ili strane provenijencije – sasvim svejedno. Tada, kao i danas, na žene se u proizvodnji informacija i zabave prvenstveno gledalo kao na konzumentice šunda (ponekad pakovana kao glamour), pa utoliko i kao eventualne proizvoðaèice te vrste roba.

Pretpostavljam da ni Maja tada samu sebe ne bi voljela prepoznati kao ženu - novinarku. Vjerojatno bi, kao i veæina žena èija se rijeè tada èitala u javnosti, više voljela da joj se prizna da je bila «dobar profesionalac». Upravo tako, u muškom rodu, jer je opæe-prihvaæena norma bila da «profesionalnost nema roda ni spola», osim, dakako, «univerzalnoga» muškog. Mi danas vrlo dobro znamo da rodna dimenzija, ukljuèujuæi njenu gramatièku reprezentaciju itekako igra ulogu u svim sferama, ne samo gramatièko-simbolièkoj. Ne pripadam onima koji danas èine sve da bi se izborili za lošiju prošlost i time potvrdili svjetlu sadašnjost, ali bilo je to vrijeme vladavine socijalistièke ideologije egalitarizma kad se smatralo da je žensko pitanje riješeno socijalistièkim uravnilovkama i brisanjem razlika u svemu, od etnièkih i vjerskih do rodnih i spolnih. Ili æe to biti u doglednoj buduænosti. Maja Miles i njena profesionalna i privatna sudbina dokazuju da tada, kao uostalom ni sada, ništa nije riješeno.

I kako težak, ponekad bolan do gubitka volje za životom, može ženama biti pokušaj da ujedine profesionalnu kompetenciju, uspjeh i ambiciju s onim što se naziva «sreæom» na privatnom i osobnom planu, ma što koja od nas pod time podrazumijevala.

Ali bilo je to i vrijeme -- rane osamdesete -- kad su se poèele osjeæati promjene u javnim diskursima, a napose promjene u medijima, ukljuèujuæi ulogu žena u novinarskoj profesiji. Sve te promjene, ne tek one rodno obojene, usuðujem se tvrditi, najbolje su nagovijestile upravo žene novinarke, ili profesionalke iz drugih sfera pisane i javne rijeèi uopæe.

Žensko Ja

Osamdesete godine prošlog stoljeæa uslijedile su nakon tzv. olovnih sedamdesetih i obilježene su stvaranjem i otvaranjem mnogih prostora javne i demokratske debate. Možda nije sasvim lako odgovoriti na pitanje: A što je tu bilo specifièno «žensko», razlièito od sveprisutnih promjena na medijskoj sceni i u javnoj sferi Hrvatske i Jugoslavije?

Na pamet mi padaju barem dva moguæa objašnjenja «specifiènosti» ženskog javnog govora iz tog doba koje bi, dakako, tek trebalo temeljitije istražiti. Kao prvo, žene novinarke, možda upravo zato što su mahom bile iskljuèene iz vrhova centara moæi i odluèivanja, otvarale su teme koje su do tada smatrane marginalnima i drugorazrednima. Nisu arbitrirale o «visokoj» (èitaj partijskoj, SKJ) politici koja je bila glavna preokupacija tadašnjih vodeæih novinara od karijere. A to je uglavnom znaèilo pisati po komitetskim uputama i osiguravati urednièku karijeru (prisjetimo se da je samo jedna od famoznih pet vještica iz Rija bila èlanica SKJ, za razliku od goleme veæine svojih muških kolega, ukljuèujuæi one koji su taj notorni tekst kolektivno isfabricirali).

Drugo, upravo su žene i u politièko i u kulturno novinarstvo poèele unositi osobnu zamjenicu «ja». Poèele su govoriti u prvome licu i u svoje osobno ime na mjestima gdje je tada još uvijek vladalo ono kolektivno «mi», a koje nije bilo izraz autorske skromnosti, veæ pokazatelj kolektivne pripadnosti vladajuæoj politièkoj moæi i autoritetu. Poznajem jednog urednika iz tog vremena koji ni na redakcijskim sastancima nikada nije govorio «ja», veæ uvijek «mi», pri èemu se vrlo dobro znalo tko smo to «mi». Iza njega su «stajale» vladajuæa partija, država, u najbenignijem sluèaju odluka nekog komiteta. To žensko «Ja», nije, meðutim, bilo izraz sentimentalnoga («iracionalnoga») subjekta koji nije u stanju zauzeti distancu od osobnoga doživljaja. Bio je to prvi vidljiviji simptom preuzimanja odgovornosti za vlastito postojanje i djelovanje u zajednici.

I kod Maje Miles pisanje u prvom licu jednine ilustriralo je prve naznake odgovornoga graðanstva i to upravo u onim sferama koje se nalaze u temelju demokratskog procesa – u javnom govorenju o pravu, pravnoj državi, prateæim sustavima, kriminalu, ljudskim pravima i ostalim tekovinama liberalne demokracije.

Ukoliko je ova opservacija iole toèna, jer je ipak tek rezultat sjeæanja i impresije, a ne sustavna istraživanja, stoji tvrdnja da su žene novinarke bile te koje su kolektivno i moæno «Mi», lišeno bilo kakve individualne odgovornosti, zamijenile odgovornim graðanskim Ja, dok je javnim diskursom još vladalo «mi èlanovi Partije», «mi samoupravljaèi», «mi Jugoslaveni». To isto «Mi» u devedesetima se je transformiralo u «mi Hrvati, Srbi, Albanci…», nerijetko u tekstovima istih «pokolektivljenih» pojedinaca koji su se naprosto prilagodili novonastaloj situaciji. Dogaðalo se to, dakako, i sa ženama, ali u znatno manjoj mjeri i to ne samo prema statistièkim mjerilima. Fenomen nije teško objasniti sociološko-politièki. Žene, novinarke najveæim su dijelom bile iskljuèene iz centara moæi koncentriranih u vladajuæoj politici i bavile su se temama koje nisu izravno potpadale pod utjecaj ili nadzor tih centara. Ali tim više je to dokazuje da se važne društvene i politièke promjene mogu inicirati i iz marginalne pozicije, ukoliko je politièki osviještena.

Za vladavinu prava

Maja Miles, kao i neke druge novinarke, poèela je u lokalno novinarstvo unositi visoku dozu struènosti, profesionalizma i profesionalne etike. Obrazovana, s radnim iskustvom i na sudu i u odvjetništvu, Maja je veæ ušla u novinarstvo kao vrhunska profesionalka. Nikada nije svaštarila i nikada nije objavila neprovjerenu èinjenicu. No, od svega toga najznaèajnijim mi se èini to što je upravo sistematski rad Maje Miles u masovnim medijima i kod široke publiku inicirao i promovirao razumijevanje temeljnih ideja i pojmova pravne države, odnosno vladavine prava. Maja je prva pisala o tome da se osobu protiv koje je povedena istraga, ili èak zapoèeo sudski postupak ne smije u medijima nazivati zloèincem dok ne postoji pravomoæna presuda. Pisala je i o tome da niti jedna naša rubrika «crne kronike» ne bi prošla svjetske kriterije i da bi krahirala zbog visokih kazni koje se dodjeljuju onima koje novinari proglašavaju krivima i zloèincima prije pravomoæne sudske odluke. Drznula se govoriti i lijeènièkoj grešci i lijeènièkoj zavjeri šutnje o kojoj ni do dan danas lijeènièki sudovi èasti i strukovna udruženja nisu postigli suglasnost, niti bi se itko usudio tužiti «svog doktora» zbog krive dijagnoze ili kirurškog zahvata. Informirala je i o etièkom poslovanju i greškama velikih svjetskih kompanija i odšteti koju graðani mogu dobiti zbog krivo reklamiranih, štetnih, ili naprosto loših proizvoda.

Novinarski poziv Maja Miles doživljavala je kao sve prije nego kao akademsku diskusiju. Kao što je bila u stanju sa zagrebaèkom policijom noæima obilaziti mjesta najstrašnijih krvnih delikata, opservirati rad policije, ali i status žrtve i poèinitelja, tako je, voðena profesionalnom, a vjerujem i osobnom ambicijom i znatiželjom, otputovala i do Londona gdje je sa posebnom jedinicom Scotland Yarda prouèavala kako se istražuju i tretiraju sluèajevi silovanja. Suprotno tadašnjoj uhodanoj praksi, Maja je tom prigodom svratila i do jedne londonske feministièke organizacije kako bi dobila informaciju i iz te perspektive.

Unatoè tome što su kasne sedamdesete i rane osamdesete «herojsko razdoblje» raðanja feminizma na prostorima bivše Jugoslavije, tada se još rijetko govorilo o pravoj prirodi zloèina silovanja kao pokazatelju odnosa moæi meðu spolovima. Unatoè naèelno strogim predviðenim kaznama za silovanje, dominirao je površan društveni, policijski i pravosudni odnos prema nasilju na ženama. Maja je bila meðu prvima koja je putem mainstream medija obznanila tada još prilièno indiferentnoj javnosti da je silovanje zloèinaèki akt agresije, a ne «oblik seksualnosti». Takoðer je, pouèena iskustvom engleskih feministièkih grupa, ukazala na jedan od temeljnih paradoksa kad je rijeè o utvrðivanju zloèina i kažnjavanju silovatelja. Policije širom svijeta žrtvi silovanja preporuèuju da se ne odupire, jer su silovatelji okrutni i opasni zloèinci koji neæe prezati ni pred ubojstvom, a ne tek «seksualno uzbuðeni muškarci». S druge strane, ako jednom (uglavnom još i danas u manjem broju) sluèaj i završi na sudu, ženi æe biti vrlo teško dokazati da je bila žrtva silovanja, ako nisu dijagnosticirane teške tjelesne ozljede, to jest ako je poslušala savjet policije i «nije se odupirala». Silovanje je tada, kao i danas, iako u nešto manjoj mjeri, bilo teško dokaziv zloèin, upravo zbog razlike u socijalnoj percepciji muške i ženske spolnosti. Bila su to vremena kad se žene prosuðivalo prema njihovom «æudorednu liku», pa tako èinjenica što je neka službenica, na šefov zahtjev, ostala s njime sama u uredu mogla biti uzeta kao argumenta protiv njenog «æudoreða».

Visoka cijena angažmana

Ne bi bilo fer tvrditi da Majino znanje, talent, upornost, predanost poslu, profesionalno poštenje i savršeno poznavanje materije o kojoj je pisala, te vrhunski stil nisu bili prepoznati i cijenjeni još za njena života. Temeljno je pitanje – kako to da je tako kvalitetan rad jedne novinarke tako lako prepušten zaboravu? Kao i neke druge žene novinarke iz njene generacije, ponekad je plaæala i visoku cijenu svog angažmana. Njezin tekst o smrtnoj kazni i potrebi njena ukidanja kao civilizacijskoj tekovini («Što ubija smrtna kazna?», Start, 28. VII 1984) naišao je na velike otpore, naroèito u onom krugu kolega iz profesije koji su «inspiraciju» vukli iz komitetskih naputaka. Pa iako je na kraju ipak objavljen, uraðeno je to u maniri ondašnjih «liberalnih» ispada iz sistema, uz urednièku ogradu o tome kako je rijeè o «osobnom stavu autora teksta». Navodno su upravo reakcije na taj tekst i stanovite okolnosti iz Majina privatnog života pridonijele njenoj odluci da si oduzme život u trenutku u kojem je sredini u kojoj je živjela mogla najviše dati.

Maja je, kao i još neke novinarke i spisateljice iz tog vremena, na najbolji moguæi naèin obilježila, tumaèila i inicirala tendencije ka transformacijama postojeæeg sustava, èak i ako se te promjene nisu dogodile na naèin na koji su one priželjkivane. Kad govorimo o jednoj cijeloj plejadi žena èiji su se glasovi slušali u javnosti, red je da uz Majino spomenem još nekoliko imena, kako bismo argumentirali tvrdnju da nije bila jedina. Rijeè je tako i o Jeleni Zuppi, Lydiji Sklevicky, Blaženki Despot, ili npr. Žarani Papiæ, Jeleni Šantiæ i Nedi Božinoviæ, iz Beograda, da najprije spomenemo one kojih više nema meðu nama i za koje bi se takoðer moglo reæi da su tragièno stradale, da li zbog bolesti ili nesretnim sluèajevima, ali definitivno na neki naèin povezano s onim što se uvjetno naziva «ženskom sudbinom». Tu su još i Zorica Nikoliæ, jedna od boljih Vjesnikovih novinarki, koja je prije nekoliko godina umrla u nekoj vrsti izbjeglištva u Beogradu, vjerojatno s gorèinom pamteæi svoje ovdašnje kolege i «prijatelje». Sjeæamo se i takoðer tragièno preminule (i opet je rijeè bila o samoubojstvu) Antoanete Pasinoviæ, koja je iz temelja u javnosti promijenila percepciju jednog od najvažnijih javnih dobara - urbanizma i arhitekture. Neke druge, poput Rade Ivekoviæ, Dubravke Ugrešiæ, Slavenke Drakuliæ, Jelene Lovriæ, Meri Štajduhar, a eto, neskromno æu tu ubrojiti i sebe, pa potom generacija Jasmine Kuzmanoviæ, Ines Sabaliæ, Alemke Lisinski, sreæom smo još žive. No, osim jedne ili dvije, više ne sudjelujemo u kreiranju politièke kulture javnom rijeèju u ovim prostorima. Da bi uvid bio potpuniji, ne treba zaboraviti niti na dulju tradiciju sliènih ženskih prièa od kojih su javnosti donekle poznate Marija Juriæ Zagorka, Dragojla Jarneviæ i Dora Pfanova. O svakoj od tih žena uz èije ime stoji bilješka «tragièno preminula» moguæe je govoriti na dva naèina: kao o ženi u profesiji koja se navodno «feminizira», a da nikome nije sasvim jasno što to toèno znaèi, ili kao o ženama èije se prièe mogu usporeðivati sa sudbinama drugih kreativnih žena iz povijesti èiji su životi takoðer «tragièno okonèani». Prisjetimo se tek Silvije Platt i Virginije Woolf, onih koje, u najmanju ruku, nisu zaboravljene.

Živjeti potpun i svestran život

U povodu tragiène smrti Maje Miles (a rijeè je o samoubojstvu koje je po svemu sudeæi bilo posljedica onog za žene tako èesto nepodnošljivog sraza privatnog i javnog) svi do jednog In memoriam tekstova koji su objavljeni, govorili su o njoj kao o «sociologu kriminala», «vrhunskom majstoru crne kronike», «izvrsnom reporteru s lica mjesta» (koncept «investigativnoga novinarstva» uæi æe u terminologiju tek nešto kasnije i uglavnom se njime kite tipovi koji su za pisaæim strojem u redakciji sklapali spletke i smišljali teorije zavjere.) Kad je umrla bilo joj je 37 godina. I nitko, baš nitko se nije usudio napisati da formula «tragièno preminula» prikriva samoubojstvo jedne od najboljih i najuspješnijih naših novinarki. Istodobno, nitko nije propustio reæi da je Maja, povrh svih profesionalnih, ljudskih i inih kvaliteta – bila «lijepa žena». To, dakako, stoji, Maja je bila vrlo lijepa žena, ali voljela bih vidjeti posmrtnu biografsku bilješku ili naprosto profesionalni portret bilo kojeg muškarca u kojem bi, uz ostalo, pisalo i da je dotièni bio – lijepi muškarac. U to vrijeme, a to su i poèeci feministièkih inicijativa u bivšoj Jugoslaviji, malo je tko obraæao pažnju na takve «sitnice» koje na simbolièkoj, gramatièkoj i semantièkoj razini odražavaju socijalni status žena. Ali i privatni. Usuðujem se reæi, iako je o tim stvarima riskantno govoriti bez dubljih istraživanja neèije biografije, da je Majina tragièna smrt posljedica one nemoguænosti da jedna žena, ma kako iznimna i sposobna bila, uspije živjeti potpun i svestran život. To jest da bude «sretna» u privatnoj i u javnoj sferi svog postojanja.
Biografije žena poput Maje Miles, Lydije Sklevicky, Jelene Zuppe, Zorice Nikoliæ i niza drugih koje su temeljno utjecale na rast i razvoj ove sredine, i ostavile najdublje tragove u njenoj transformaciji, nam još uvijek bolno nedostaju. Neka ova nagrada, imenovana po jednoj od najboljih meðu nama, naznaèi i poèetke njihovog vraæanja u javnu memoriju.

Vesna Kesiæ

Povratak