Podvuèeno žutim

06.05.2006.

Kritike dolaze sa svih strana. Po njima redovito pljuckaju kao neslobodnima trenutni nam predsjednik Mesiæ i drugi politièari i javni djelatnici, pa i pojedini crkveni velikodostojanstvenici. Svi oni jednodušno optužuju medije da su glavni krivac za narušene vrijednosti i poremeæene vrednote u hrvatskom društvu. No je li baš tako?

Utjecaj kapitala

Novine su, po mojem sudu, samo odraz opæeg stanja u društvu, zrcalo društvenih zbivanja. Poðimo od primjera "turbo-folka". Na programima glavnih elektronskih medijskih kuæa tu glazbu neæete moæi èuti. A u pisanim medijima najveæi dio kritièara o "turbo-folku" piše s gaðenjem i prezirom. Ali "turbo-folk" je naša stvarnost i njegova se popularnost u najširim slojevima ne može zaustaviti ni medijskim bojkotom ni negativnim kritikama. On je jednostavno odraz, ponajprije, ruralizacije hrvatskoga društva koju je uzrokovao rat i najezda na gradove u potrazi za poslom.

Ova se vrst glazbe u velikog dijela naše duhovne elite doživljava kao nešto što nije “naše”, kao dekadencija i osporavanje naših tradicionalnih i tradicijskih vrijednosti, a ipak je to naša realnost. Nije uloga medija da pišu za “instant-èitatelje”, za nekakvu elitu koja samu sebe podrazumijeva elitom. Dužnost je medija pisati istinu, ali da bi opstali na tržištu, moraju pisati i o onome što èitatelji žele èitati. Dakako, potrebno je pritom paziti kako se u takvom pristupu ne bi podilazilo èitateljskom i gledateljskom ukusu do trivijalnosti. Najveæe je umijeæe suvremenih medija naæi ravnotežu izmeðu ekonomskog interesa i interesa èitatelja.

Veliki se dio kritike usmjerene prema hrvatskim medijima odnosi i na vlasništvo nad medijima, odnosno na utjecaj kapitala. Prema percepciji nekih kritièara stanja u hrvatskim medijima proizlazi da vlasnici medija sjede u svojim bjelokosnim tornjevima, èitaju svaku noticu u svojim novinama, gledaju tv-programe ili pak slušaju radiopostaje. To je jednostavno tehnièki nemoguæe. Neosporno je da vlasnièke strukture svuda u svijetu nastoje dati stanoviti svjetonazorni ili politièki peèat svojim medijima, no jednako je tako neosporno da su u zemljama razvijene demokracije novinari izborili toliki stupanj ureðivaèke neovisnosti i slobode da vlasnicima to baš ne polazi tako lako za rukom. I na hrvatskom se medijskom nebu osjeæaju pomaci u tom pravcu, pa novinarske organizacije na svim razinama vode danodnevnu bitku za ostvarenje što veæe samostalnosti u ureðivaèkoj politici.

To ne ide baš lako zbog mentaliteta i naèina razmišljanja koji svi nosimo iz vremena komunizma. U Hrvatskoj je u posljednjih 15 godina došlo do takve eksplozije u razlièitostima pisanja i izražavanja da je naprosto nemoguæe slijediti i dubinski analizirati sve ono što se u nas dogodilo. Prijelaz iz apsolutne neslobode, u kojoj su se kroz medije slale šifre i poruke, do današnjih ostvarenih stupnjeva slobode šokantne su za sve nas. Danas su nam u medijima i na internetu dostupne sve informacije o svemu, i mnogi se od nas jednostavno ne snalaze u ponuðenim vrijednostima i vrednotama. Evo jednog primjera koji govori o cijelim "svjetovima" i naèinima razmišljanja i djelovanja, koji ne samo što su nestali nego ih je danas gotovo nemoguæe razumjeti.

Pomiriti nemoguæe

U utorak je na zagrebaèkom groblju Mirogoju pokopan dr. Jure Juras, èovjek enciklopedijskog znanja iz podruèja medicine, teologije i filozofije. Jure Juras bio je jedna od kljuènih osoba u Hrvatskoj u krugovima onih ljudi koji su se smatrali graðanskom oporbom totalitarnom komunizmu. Od gimnazijskih je dana nastojao okupiti ljude kršæanskog usmjerenja, pokušavajuæi izgraditi drugaèiji svjetonazorski pristup i filozofiji i politici od tadašnjega službenoga. Osam se godina, svake nedjelje, u sobici njegovih roditelja u Draškoviæevoj ulici sastajala grupica od 4-5 mladih "nadobudnih" studenata, kasnije intelektualaca, koji su prouèavali, prevodili i prepisivali Berdjajeva, Mouniera i dr. Kršæanski je personalizam bio pokušaj njihova odgovora tadašnjoj komunistièkoj stvarnosti. Pritom su pokušavali pomiriti nemoguæe: marksizam i kršæanstvo. Ali ne samo na tom nego i na drugim podruèjima oni su utopistièki, kao sanjari, vjerovali u moguænost promjena iznutra dijalogom.

Povratak