Veèernjakovi laureati

07.05.2006.

Šokantni podatak o dolasku generala Stojanovskog, pravu novinarsku poslasticu Tanji je dojavio, otkriva, stari i provjereni izvor. Zbog prièe je, kaže, svoga devetogodišnjeg sina Luku sat vremena ranije izvukla iz kreveta, ostavila pred školom i odjurila po prièu.
– I pokazala se toènom. No nije mi bilo svjedno, kao ni kolegi Borisu Šèitaru koji je sa mnom èuèao ispred MORH-a èekajuæi makedonsku delagaciju. Informacija je bila neprovjerena pa sam upozorila glavnog urednika Miljenka Manjkasa da riskiramo diplomatski skandal. Poruèio mi je: “Samo peri” – kazuje Tanja, koja stupce naših novina puni veæ 16 godina. Poèela je, dodaje, u gradskoj rubrici, ratne je godine provela u dubrovaèkom dopisništvu, od 1992. do 1996., potom je prešla u crnu kronike te, najposlije, u unutrašnju politiku.
– U crnoj kronici se, nema dvojbe, peèe zanat. To je škola koju svaki novinar mora proæi – smatra Tanja, koja je tri godine ureðivala i regionalna izdanja Veèernjaka.

Za prièu je, priznaje, spremna uèiniti puno. Plaši je, kaže, moæ koju ljudi na visokim dužnostima imaju i koju su spremni iskoristiti ne bi li zataškali informaciju koja bi mogla prerasti u aferu.

– Prije šest godina s kolegom Hladikom istraživala sam izvoz raketa za VBR-ove u Makedoniju, koja je tada bila u ratu i pod embargom. Tek sam nedavno doznala da smo cijelo vrijeme bili pod nadzorom vojnih sigurnjaka. Tada sam prvi put dobila ponudu da zataškam prièu tešku nekoliko milijuna eura. Da sam je prihvatila, danas ne bih imala obraza preuzeti nagradu. A nagrada je priznanje meni, ali i mojoj maloj obitelji – povjerila se Tanja, koja vješto usklaðuje novinarske i majèinske obveze, a izmeðu toga juri u rodnu Istru, u kojoj je èeka netko tko je, priznaje, trpi i voli takvu kakva jest, tešku i mušièavu.

KREŠO SKOZRET: Nemreš se zezati s lošijima od sebe

Karikaturist i ilustrator Krešo Skozret od svojih crteža živi više od 30 godina, a svoju prvu karikaturu u Veèernjaku objavio je davne 1975. godine. Radi i stvara svaki dan, a humor je, kaže, jedini (probavljiv) naèin na koji može komunicirati sa stvarnošæu i drugim ljudima.Ponekad radi samo pola sata, ponekad sva 24 sata jer, kaže, radi i u snovima, dok spava. Dosad je, kaže, nacrtao oko 25 tisuæa karikatura, a samo u posljednjih pet godina napravio ih je – pet tisuæa. Najèešæe crta politièare te ih prikazuje onakvima kakvima ih ljudi i vide u medijima.
Ostale, poput glazbenika, sportaša... izbjegava crtati jer, kaže, ne želi se s njima niti zafrkavati niti im se, iskren je, klanjati se.
– Nemreš se zezati s lošijima od sebe. A na svu sreæu, od politièara je to teško biti – smatra Krešo.

Kad ne crta, odaje, piše recepte i kratke crtice. Najdraže mu je i najlakše nacrtati predsjednika Stjepana Mesiæa jer on, kaže Krešo, ima zanimljivu fizionomiju, ali i zbog silnih oscilacija u svom politièkom nastupu. I koliko mu je god lako napraviti karikaturu S. Mesiæa s njegovim gustim obrvama, toliko mu je teško nacrtati premijera Ivu Sanadera. – Teško je, gotovo nemoguæe. On je visok, zgodan, markantan Dalmatinac. Ima pravilne crte lica, na kojem se jednostavno nema što naglasiti – kazuje Skozret, koji se veseli kada svojim karikaturama ovjekovjeèi politièare na poèetku i na kraju njihova mandata.

– Zanimljivo je da svi u politiku uðu sa 80-ak kilograma, a nakon nekog vremena, od silnih ruèkova i veèera, vaga im pokazuje minimalno 120. Ali jasno mi je da im je janjetina, nakon silnih intelektualnih napora, i te kako nužna – pikantan je Krešo, baš kao i u svojim karikaturama.

PATRIK MACEK: Ljubitelj životinja iza objektiva

Fotoreporter Patrik Macek, inaèe inženjer strojarstva, svojim je aparatom u posljednjih 20 godina zabilježio sve što se zabilježiti dalo. Unatoè tome što u svojoj arhivi ima više od 200 tisuæa fotografija, jedna mu je posebno draga. – Nastala je na kraju Oluje pokraj Gline. Prolazile su kolone traktora na kojima su bili srpski vojnici koji su bacali oružje. Za njima su ostajale hrpe kalašnjikova, a naši su im vojnici davali hranu. Taj prizor za mene je znaèio kraj ratne prièe i svih strahota što sam ih se nagledao – kazuje Patrik. Najteže mu je, kaže, bilo fotografirati izbjeglice na kamionima, s plastiènim vreæicama u kojima je bila sva njihova imovina, koji su se vozili od “nemila do nedraga”. I danas pamti oèaj na njihovim licima i u pogledima. No, takav je, dodaje Patrik, posao fotoreportera.

Nikad, dodaje, ne znaš kamo ideš niti što te tamo èeka. – Najsretniji sam ipak kada fotografiram obiène ljude. Oni svakog pravog fotoreportera jednostavno moraju zanimati želi li dobro raditi svoj posao. Ljude rado fotografiram kad god mogu, i izvan radnog vremena. Hvatam ih na ulici, u razlièitim situacijama, kako žive, u kakvim kuæama. To me najbolje opušta izmeðu snimanja – kaže Patrik. Patrik je i velik ljubitelj životinja. Zbog toga i jest sretan što je ovogodišnju nagradu HND-a dobio upravo za fotografiju koja je nastala u jeku afere s biglovima na zagrebaèkom Veterinarskom fakultetu. Fotografija je, kaže, nastala doslovce u sekundi, zahvaljujuæi brzini i intuiciji za pravu prièu, a pokazala je bit zlostavljanja koja su se dogaðala na Veterinarskom fakultetu. Ljudi s fakulteta tada mu nisu bili važni.
Patrikove briljantne fotografije moguæe je vidjeti na www. patrik-macek.com

Povratak