hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva priopćenja

Bozaniæev obraèun s medijima i novinstvom

10.05.2006.


Kardinal Bozaniæ u svom istupu na splitskoj Rivi prikazao je Crkvu žrtvom, a novinstvo krivcem koji je progoni. Pri tom se ne pita zašto publika, koja se u više od 90 posto izjašnjava katolièkom, bira sadržaje koji joj se nude

Nagovor kardinala Josipa Bozaniæa na splitskoj Rivi za Sudamju u dijelu hrvatskoga novinskog prostora shvaæen je kao oštra kritika hrvatskog novinstva. Kardinal na tu kritiku ima dvostruko pravo: ne samo kao graðanin radi kojega novinstvo i postoji, nego i kao izabrani predstavnik institucije koja okuplja, na ovaj ili onaj naèin, devet desetina puèanstva u Hrvatskoj. Ali koja, po svakoj logici, ne može samu sebe izuzeti ni iz koje generalne kritike: tkogod u Hrvatskoj bio na vlasti, zakone donosio ili provodio, pa i odreðivao medijski prostor - ne može ne biti pretežno sastavljen od katolika, ne može ne biti refleks Katolièke crkve u Hrvatskoj, možda ne uvijek onakve kakva je u svojim dokumentima, pa i intencijama, ali jamaèno po onome kakva je po svojim rezultatima. Jer se stabla poznaju po plodovima.

Dio kritike koju iznosi kardinal Bozaniæ svakako prihvaæam. Kada kaže “Hranimo se svime što nam nude, odijevamo se kako nas uèe, u govoru se služimo frazama veæine, po onoj: tako svi èine” - kardinal se izjašnjava protiv nekritièkog prihvaæanja modela, protiv konzumistièke manipulacije.

Zagovara li Bozaniæ, dakle, individualistièki kriticizam, zahtijeva li da svaki pojedinac kritièki razmotri poruke iz svijeta koje ga okružuju, pa stvori vlastiti vrednosni sustav - i u konzumiranju, i u informiranju, i u svim drugim aspektima društvenih odnosa?

Ne, na moju žalost. Kardinal Bozaniæ - što je i logièno, s obzirom na njegov položaj u crkvenoj hijerarhiji - poziva na odbacivanje svih inih modela, kao lažnih, i na prihvaæanje crkvenog modela kao jedinoga istinitoga.

Prema tome, njegova kritika nije izreèena kao podrška pravima èovjeka, pojedinca, koji je u kršæanskom nauku vazda neponovljiva slika Božja, nego kao obraèun s konkurencijom. On ne kaže: ne dajte se u stado, nego poruèuje: nemojte u ina stada, nego u moje.

Šest godina pošto je papa Ivan Pavao II., u prvoj korizmenoj nedjelji jubilarne svete 2000. godine, hrabro zatražio oproštenje za grijehe poèinjene u Crkvi i u njezino ime, kardinal Bozaniæ vidi izvještavanje o Crkvi, o negativnostima u njoj, uglavnom kao “govor mržnje”, ali i kao nešto uobièajeno. Jer, veli on, “Crkva je, otkad postoji, na ovaj ili onaj naèin bila proganjana”.

Dovoljno je vidjeti imutak koji je Crkva akumulirala kroz desetljeæa i stoljeæa, pa zakljuèiti koliko je bila proganjana. I ono što joj je oduzeto u drugoj Jugoslaviji vraæa joj se, a ono što nije vraæeno nadoknaðuje joj se kroz novac iz proraèuna, istodobno dok je novca nedovoljno za zdravstvo, za neposrednu djeèju zaštitu, za umirovljenike koji su sada opljaèkani gotovo jednako žestoko kako je bila Crkva opljaèkana poslije 1945.

Da se razumijemo - nije posrijedi neko opæe siromaštvo u Hrvatskoj, kao što nam se poèesto sugerira. Hrvatska je srednje razvijena zemlja, nije siromašna, premda nije bogata poput nekih susjednih. Dovoljno je vidjeti profite koje banke iz nje izvlaèe. U Hrvatskoj je vladajuæa stranka odluèila da provede i održava redistribuciju novostvorene vrijednosti, pri èemu stradaju najviše oni najslabiji: bolesnici, djeca, starci - ali ne i Crkva. Toliko o tome koliko je ona progonjena sada u Hrvatskoj.

Kardinal Bozaniæ u svom istupu, dakle, prikazuje Crkvu žrtvom, a novinstvo krivcem koji je progoni. S moje toèke gledišta, posrijedi je pokušaj da se pobrkaju mediji i novinstvo te da se novinstvu ospori pravo na kritiku.

Medijima masovnog komuniciranja nije novinarska informacija jedini sadržaj, a mnogima je novinarski sadržaj manjinski i komercijalno i prostorno. Reklame u mediju nisu novinski sadržaj, bio medij tiskan ili elektronski. Operni koncert na radiju ili zabavni program na televiziji jesu medijski sadržaj ali nisu novinski. Zakonodavac u hrvatskoj državi namjerno insistira na zbrci zakonima “o medijima” koji discipliniraju uglavnom novinarstvo u njima, ali veæ od naziva stvaraju dojam da na dušu novinarima treba pripisati sav sadržaj medija, osobito onaj nad kojim novinari nemaju ama baš nikakve ingerencije, poput ekonomske propagande.

Katolièka crkva u Hrvatskoj je i dalje informacijski zatvorenija od Vatikana. Èak i na Internetu Sveta Stolica informacije nudi besplatno, a Katolièka crkva u Hrvatskoj naplaæuje vijesti Informativne katolièke agencije. Romea Pancirolija, koji je bio predstojnik Ureda za novinstvo Svete Stolice pod trojicom papa (i koga su novinari meðusobno zvali “Padre Non Mi Risulta”, tj. Otac Nemam Taj Podatak), Ivan Pavao II. je posloviène 1984. promaknuo u nadbiskupa i nuncija, i postavio Joaquína Navarra Vallsa, koji nam je znao u oèi lagati (što je neoprostivo), ali je barem odgovarao na pitanja ili osiguravao da u toku dana dobijemo odgovor. Novinari se moraju i te kako potruditi da dobiju institucionalnu informaciju od Crkve u Hrvatskoj. Što je manje informacija s institucionalnog izvora, novinar je upuæeniji na alternativne, èak i kad pouzdanost nije zajamèena.

Obaveza novinstva, a osobito novinarstva, jest i informacija, i kritika. Vijeæe Evrope je na Èetvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja, u Pragu 7.-8. XII. 1994., dogovorilo i objavilo ovo naèelo:

“Održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jaèanje slobodnoga, neovisnoga, pluralistièkoga i odgovornog novinstva. Taj se zahtjev ogleda u potrebi da novinstvo:

- informira pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog sektora, omoguæujuæi im tako da formiraju svoje mnijenje,

- omoguæi pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja, pridonoseæi time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini,

- podvrgava djelovanje razlièitih tipova vlasti stalnome kritièkom preispitivanju.”

Crkva je jamaèno privatni sektor, ali ona samu sebe na svom podruèju tretira kao vlast (ima èak i svoje sudove), pa se na nju odnose sve tri toèke.

Katolièka crkva u Hrvatskoj, nijeèuæi implicitno te zahtjeve Vijeæa Evrope, pokazuje da nije protivna samo Evropskoj uniji i njezinim standardima (što bjelodano proizlazi iz mnogih uvodnika Glasa Koncila i iz istupa pojedinih biskupa), nego i nekim naèelima o ljudskim slobodama sadržanima u treæoj helsinškoj “košari”, nad kojima bdi baš Vijeæe Evrope.

Naravno da novinari mogu biti u krivu. Naravno da nisu izuzeti od prava na kritiku ni kad su u pravu. Ali ako se kritici izvrgava cijela kategorija i s njome mediji kao takvi - dakle koridori informacija naprosto - pitanje je li na udaru neka medijska informacija, ili naprosto informacija kao fenomen, kao jedan od instrumenata ljudskih sloboda, kao jedan od stožera civilnog društva, i prije feudalnog razdoblja, i osobito poslije njega.

Ili Hrvatska ima i tu manu da su joj novinari listom protiv Crkve i prožeti “govorom mržnje”, da smo talibani svi ili barem veæina? Taman da i jesmo - a nismo - zar bi Crkva bila pritom nevina?

Istaknuti i utjecajni katolièki novinari formirali su se i u prethodnom režimu, a u posljednjih 15-16 godina nitko nije prijeèio da se prakticirajuæi katolik afirmira u novinarstvu. Da nije posrijedi privatno opredjeljenje, mogao bih ovdje nabrajati koliko ih je u ovom listu. Neki od njih su veoma kritièni prema Crkvi, upravo sa svoga vjernièkog polazišta.

Vrhovi Katolièke crkve u Hrvatskoj ne pitaju se, barem ne javno: zašto je tako? Našu publiku èini stanovništvo koje se na popisu stanovništva izjašnjava listom kao vjernièko (uz iznimku 2-3 posto), koje je golemom veæinom katolièko - ali se vrhovi Katolièke crkve ne pitaju, barem ne javno: zašto ta publika, i ondje gdje nema državne pretplate, radije bira sadržaje na koje se okomljuje kardinal Bozaniæ?

Povratak

AKTUALNO