OBRANU GRIZE KISELINA

23.06.2006.

Vijest o rješenju kojim protiv njega zapoèinje provoðenje istrage o kršenju pravila meðunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, Branimira Glavaša 13. je lipnja zatekla u Berlinu, gdje se te veèeri igrala nogometna utakmica Hrvatske i Brazila. Njegova reakcija – kad je za to saznao – bila je posve drugaèija od one hinjene ravnodušnosti koju je kasnije demonstrirao pred tv-kamerama. Djelovao je zbunjeno i uplašeno i bilo je oèito kako do posljednjeg trenutka nije vjerovao da æe se to dogoditi, tvrdi osoba koja se tada našla u njegovoj blizini. Jer, ono što za sada još uvijek sadrži eufemizam pravno formuliran kao "postojanje osnovane sumnje", a što æe veæ sutra, sasvim je vjerojatno, biti pretoèeno u optužnicu, sadrži vrlo nezgodne kvalifikacije, koje, stavljene na jednu stranu vage božice pravde Iustitie, na drugoj imaju uteg od pet do 20 godina zatvora.

Osnovane sumnje, natovarene na Glavaševa leða vrlo su teške: sumnjièi ga se da je "naredio da se civilno stanovništvo ubija, da se neèovjeèno postupa prema njemu i da se primjenjuju nezakonita zatvaranja", te da je, iako je to s obzirom na svoju funkciju bio dužan, "propustio sprijeèiti da se civilno stanovništvo muèi, da se neèovjeèno postupa prema njemu" te "da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja". Nije mu dakle ostalo ništa drugo nego da u svom komentaru te, za njega turobne èinjenice, po stoti put ponovi kako je rijeè o montiranom politièkom procesu, za kojeg je, jednom drugom prilikom ustvrdio da je gori od onih kakvi su se dogaðali u Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljina.

Nos "moralne nakaze"

No, ostao je ponešto neuvjerljiv: nije još zabilježeno da su progonjeni u politièkim procesima svoju obranu iznosili pred tv-kamerama, u izjavama za nacionalnu televiziju i to još s turistièkih putovanja u inozemstvo i iz opuštenog okruženja kakvo je Svjetsko nogometno prvenstvo.

Ali, to nije bio i jedini udarac kojeg je Glavaš primio na nogometnoj fešti u Njemaèkoj. Istoga dana kad je istražni sudac Zlatko Posavec, koji vodi njegov sluèaj, potpisao rješenje o provoðenju istrage, Vladimir Šeks u Nacionalu izlazi s podatkom kako ga je Glavaš u srpnju prošle godine, kad je Krunoslav Fehir iznio jezive podatke o zbivanjima u garažama nadomak Glavaševog ratnog ureda, kumio i molio da se istraga obustavi. Feral je te podatke, s kojima Šeks sada izlazi u javnost, imao i objavio još prošle godine, u vrijeme kad su Glavaševi emisari odlazili aktualnom predsjedniku Sabora, sa zamolbama da se stvar zaustavi. Šeks dakle govori istinu kada tvrdi da ga je Glavaš molio da zaustavi tu neugodnu prièu. No, Glavaša je ona pogodila dvostruko: prvo jer se pokazao kao slabiæ koji tajno moljaka za pomoæ i drugo jer Šeks tako, vrlo mudro i lukavo, kaže kako je Glavaš zapravo kriv, jer da nije, zašto bi tražio pomoæ za nešto u èemu nije sudjelovao.

Glavaš je naravno shvatio obje poruke pa je Šeksu uzvratio novom kolièinom uvreda, podsjeæajuæi na prevarenog muža kada o ženi s kojom je godinama dijelio stol i postelju iznosi najveæe gadarije. Izašavši pred novinare s uveæanom Šeksovom fotografijom kako bi zorno analizirao crveni nos "moralne nakaze", Glavaš je od Šeksa zatražio da vrati generalski èin i sva odlièja koja je dobio u Domovinskom ratu. Jer, kaže Glavaš, Šeks se sada odrièe svojih zasluga kako bi se izvukao iz gliba optužbi da je i on odgovoran za ono što se ljeti i poèetkom jeseni 1991., dok je u Osijeku obnašao dužnost predsjednika Kriznog štaba, dogaðalo u tom gradu.

No, upravo je Glavaš taj koji se sada odrièe svega onog što je do juèer radio i prièao, a najdalje je otišao tvrdeæi da uopæe nije zapovijedao I. bojnom osjeèkih branitelja, poznatijom kao BOB ili Branimirova osjeèka bojna. U tim je tvrdnjama otišao èak tako daleko, ali i tako nisko, da sada izjavljuje kako je netoèan podatak iz njegova službenog ratnog puta, temeljem kojega je i on dobio generalski èin i brojna ratna odlièja, nijeèuæi da je zapovijedao tom jedinicom od 1. svibnja do 1. studenoga 1991.

Fatalna obdukcija

Glavaš meðutim nema nikakvih šansi da mu sud to povjeruje. Èak i oni koji ga u svojim iskazima ne terete za djela koja mu se pripisuju, tvrde isto ono što je i Glavaš sam o sebi donedavno govorio: da je bio osoba broj jedan u ratnom Osijeku i da se bez njegova znanja ili odobrenja ništa nije moglo dogoditi. A kad je rijeè o zapovijedanju BOB-om, èega se Glavaš sada odrièe, meðu tisuæama stranica izjava prikupljenih u predistražnim radnjama, nema ni jedne koja bi negirala da je upravo on bio zapovjednik te, kako mnogi govore, njegove "privatne vojske".

U opsežnim i temeljito prikupljenim dokazima koji vrlo teško terete Glavaša, njemu æe biti najteže objasniti što se zapravo dogodilo u dvorištu zgrade Sekretarijata za narodnu obranu, uveèer 31. kolovoza 1991. Krunoslav Fehir tvrdi, a potvrðuje to izravno još najmanje jedan svjedok, a neizravno njih nekoliko, da je te veèeri, nakon višesatnog muèenja koje je ukljuèivalo i ispijanje akumulatorske kiseline, ondje ubijen civil Èedomir Vuèkoviæ, a potom likvidiran i Ðorðe Petkoviæ, drugi zatoèenik u garažama, koji je svemu svjedoèio. Tijelo potonjeg, èiju je likvidaciju prema Fehirovom iskazu osobno naredio Glavaš, nikada nije pronaðeno.
Iako je Glavaš ranije govorio kako u vrijeme kad je ubijen Vuèkoviæ uopæe nije bio u zgradi, te kako to može potvrditi još desetak svjedoka, sada ipak priznaje da se ondje nalazio. No, na njegovu nesreæu u spisu postoji za njega fatalni obdukcijski elaborat, djelomièno raðen i u tadašnjem Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu u kojem je vrlo detaljno ispitan stvarni uzrok Vuèkoviæeve smrti. Kao nedvojbeni razlog navodi se intoxicatio cum H2SO4, odnosno trovanje sumpornom kiselinom. Vještak toksikolog Zdravko Kovaèiæ, koji je 12. rujna 1991. radio obdukciju Èedomira Vuèkoviæa navodi podatak da je kemijsko-toksikološki nalaz pokazao kako se u želucu mrtvog Vuèkoviæa nalazilo 1,47 grama H2SO4 na 100 grama želuèane kiseline. Ta doza je letalna (smrtonosna), a prostrijelne rane pronaðene na Vuèkoviæevu tijelu patolog opisuje kao "obiène teške tjelesne ozljede", dakle ne i smrtonosne. Upravo taj patološki nalaz, vrlo detaljan i struèan, mogao bi biti i najteži dokaz protiv Glavaša.

Naknadno priznanje

Kao jedan od kljuènih dokaza svoje nevinosti Glavaš iznosi èinjenicu da je, nakon ubojstva Vuèkoviæa ispred prozora njegove zgrade, pozvana policija i istražni sudac. Ništa se dakle nije pokušalo prikriti, veæ je postupljeno po zakonu. No, zapisnik o oèevidu kojeg je sastavio istražni sudac bio je do te mjere traljav da nitko, pa ni Glavaš, nije imao razloga za bilo kakvu zabrinutost. Mladen Filipoviæ, istražni sudac koji je obavio oèevid to danas naknadno priznaje, pa u posve drugaèijem svjetlu gleda na neke èinjenice. No, tada, obavljajuæi uviðaj prihvatio je tezu koju su mu, na licu mjesta, naturili najbliži Glavaševi suradnici i unio je u službeni zapisnik: Vuèkoviæ je bio terorist koji je preskoèivši 2,30 metara visok zid, s puškom marke thompson br. 45412 i inicijalima R.N. te okvirom s 30 metaka kalibra 11,42, pokušao atentat na Glavaša.

Katastrofalno obavljeni uviðaj, Filipoviæ priznaje tek danas, kada i sam kao svoju grešku navodi èinjenicu da uopæe nije pitao tko je zapovjednik jedinice èiji su vojnici pucali u Vuèkoviæa, kao ni o kojoj je jedinici uopæe rijeè. No, još je zanimljivije što istražni sudac uopæe nije tražio izuzeæe spomenute puške thompson, kao ni streljiva, ali ni izuzeæe èahura ni puške kojom je na Vuèkoviæa pucano! Prema zabilješci istražnog suca, puška thompson odnesena je u zgradu Sekretarijata za narodnu obranu, u kojoj je bio i Glavašev ured. No, iz tog je ureda, kako tvrdi nekoliko svjedoka i donesena, priznajuæi da je sve bilo aranžirano prije dolaska policije i istražnog suca. Jedan oèevidac tako kaže da je Glavašev bliski suradnik, Ratko Žuvela, iz zgrade sekretarijata tu pušku i donio, pokazujuæi policiji oružje kojim je trebao biti poèinjen atentat!

Zanimljivo je da je istražni sudac tražio samo vanjski obdukcijski nalaz, no da je u bolnici, kad se vidjelo o èemu se radi, uèinjeno i ono što nije traženo. Da to kojim sluèajem nije uraðeno, Glavaš bi se danas nalazio u mnogo povoljnijem položaju, jer Fehirov iskaz o muèenju civila i ispijanju sumporne kiseline iz akumulatora u garažama, ne bi bilo moguæe dokazati.

Podatak koji je Feralov novinar u jesen prošle godine dobio od jednog, nekada vrlo bliskog Glavaševog suradnika, a kojeg u svom iskazu navodi i zaštiæeni svjedok oznaèen kao "svjedok 6" - da je prièa o atentatu smišljena u Glavaševu uredu i da se u sve ukljuèio i glavni urednik Slobodnog tjednika Marinko Božiæ, èiji su novinari na taj naèin željeli prikazati Glavaša kao metu pobunjenih Srba - èini se vrlo vjerojatnim.

Pulover koji nedostaje

U oèevidu istražnog suca stoji naime, kako je Vuèkoviæ bio odjeven u krem košulju kratkih rukava i sivi kratki pulover, te kako je ležao potrbuške, glavom prema sjeveru, a nogama prema jugu. No, na slici u Slobodnom tjedniku – gdje se, što je poseban dio prièe - o Vuèkoviæu govori kao o Ðorðu Petkoviæu (!), ne vidi se sivi kratki pulover, veæ samo Vuèkoviæeva košulja. U fotoelaboratu, na snimkama mrtvog Vuèkoviæa taj se pulover vidi, a vidi se i da leži potrbuške, no u Slobodnom tjedniku pulovera nema, a Vuèkoviæ leži na leðima. Tko je i kada okrenuo njegovo tijelo i zašto mu je skinut pulover? Zašto je to uèinjeno?

Istražni sudac koji je obavio uviðaj nakon Vuèkoviæeve smrti danas tvrdi kako je tog èovjeka i osobno poznavao, te kako mu je, s obzirom na starost (Vuèkoviæ je tada imao 59 godina), tjelesnu graðu (više od 100 kilograma) i visinu ograde koju je navodno preskoèio (2,30 metara) posve nevjerojatno da se moglo raditi o teroristu koji se uputio likvidirati dobro èuvanog Glavaša. On èak kaže kako mu nije jasno da je tada, pišuæi izvještaj uopæe spomenu rijeè "terorist", ali to objašnjava pritiskom koji su tada èinili Glavaševi suborci, vrzmajuæi se uokolo i prièajuæi prièu o teroristu i atentatu.

Robert Pauletiæ, tadašnji novinar Slobodnog tjednika, potpisnik živopisnog i prepunog detaljima teksta o atentatu na Glavaša, prije više od šest godina kada je Feral prvi put pisao o neobiènom atentatu na Glavaša, priznao je ovom novinaru kako uopæe nije prisustvovao dogaðaju kojeg je opisao. Tada je tvrdio da je sve što je objavio nastalo temeljem izjave i slike mrtvog Vuèkoviæa koju mu je ustupio fotoreporter Alojz Krivograd, kasnije poginuo u Bosni. "Tako se tada radilo", rekao je Pauletiæ, no nije znao objasniti odakle zbrka u imenima – on je naime pisao da je atentator na Glavaša bio Ðorðe Petkoviæ, ona druga osoba zatoèena u garažama, za koju se saznalo tek iz iskaza Krunoslava Fehira, a na slici koju mu je dao fotoreporter i koja je objavljena u ST-a bila je slika Èedomira Vuèkoviæa.

Pauletiæ danas meðutim mijenja svoj iskaz pa u istrazi kaže kako uopæe nije autor teksta, veæ da je prilog o atentatu na Glavaša nastao u redakciji Slobodnog tjednika na temelju natuknica koje su Marinku Božiæu iz Osijeka poslali on i njegov tadašnji redakcijski kolega Dražen Rajkoviæ.
Prièu o mutnoj ulozi novinara ST-a u ubojstvu Èedomira Vuèkoviæa, nadopunjuju i sam Pauletiæ koji u tekstu "Sprijeèen atentat na Glavaša!" iznosi još jedan zanimljiv detalj: "Osobito zabrinjava što je i Kelemenov Glas Slavonije u više navrata upozoravao da po osjeèkim ulicama slobodno šeæu èetnièki ekstremisti iz Palaèe, spremni da izvrše sve što im narede njihovi èetnièki naredbodavci."

Po onome što je uspio saznati Feral, upravo je iz Kelemenovog ureda u Glavašev Sekretarijat za narodnu obranu otišlo upozorenje kako "osjeèkim ulicama slobodno šeæu èetnièki ekstremisti iz Palaèe".

Glavaš je Kelemena za glavnog urednika Glasa Slavonije, u drugoj polovini srpnja 1991. doveo upravo iz Slobodnog tjednika. Kelemen je i osobno poznavao Vuèkoviæa jer je živio u Laslovu, mjestu kojeg samo željeznièka pruga dijeli od Palaèe, u koju je znao dolaziti Vuèkoviæ jer je ondje imao obiteljsku kuæu. Prema onome što je uspio saznati Feral iz krugova tada bliskih Kelemenu, upravo je on na ulici u Osijeku vidio Vuèkoviæa (koji je inaèe stanovao u tadašnjoj osjeèkoj Bakuliæevoj ulici) te ga, kao "èetnièkog teroristu" prijavio Glavaševu uredu. Tada je ovaj uhiæen i kao mnogi prije i poslije njega odveden u garaže nadomak Glavaševog štaba gdje se veæ nalazio ili je onamo kasnije bio priveden i Ðorðe Petkoviæ.

Prièa je dalje manje-više poznata, detalja je mnogo, svjedoka i dokaza takoðer, a manjka joj jedino još sudski pravorijek.

Povratak