Ni Edouard de Rothschild, sa svim svojim bogatstvom koje se poslovièno veže uz njegovo prezime, nije - èini se - spasio Libération, dnevnik nastao poslije 1968. kao izraz ljevièarske Francuske.
Njihov duhovni otac bio je egzistencijalist Jean-Paul Sartre, zajedno s još šakom intelektualaca vjernih ideji angažmana. Libération nije bio plakat, nego žive novine, koje su se ne na idejnoj, nego baš na profesionalnoj razini sasvim dostojno nosile s Le Figaroom, takoðer idejno obojenim, ali konzervativno, te s liberalnim Le Mondeom, koji je nastojao vazda ostavljati dojam novina neutralnih i savršeno objektivnih.
Uostalom, kriza je svojedobno pogodila i Le Monde, koji je preživio zahvaljujuæi stanovitu “zadrugarstvu” svojih novinara, ali i stanovitu kompromisu, pristajuæi da novine smiju biti zanimljive i po opremi i po pristupu (tako se i Plantu našao na naslovnoj stranici sa svojim karikaturama komentarima, prije nezamislivima).
Rok od tri tjedna
Le Monde je doslovce u zadnji èas, hodajuæi po samome rubu, izbjegao propast u bezdan iz kojega se nemoguæe izvuæi. Libé je prekjuèer od Rothschilda, kao vlasnika relativne veæine dionica (38 posto) dobio produženi ultimatum: još tri tjedna redakcija ima vremena da predloži svoj plan oporavka, pod uvjetom da bude uvjerljiv. Inaèe - slijedi rezanje, smanjenje opsega, otpuštanje. Sve ono protiv èega se Libé borio kad su drugi bili posrijedi.
U sadašnjoj krizi, kada se Libérationu giljotina približila na nekoliko centimetara od šije, nisu rijetki ljudi od pera i ugleda koji vele da je taj dnevnik francuska nacionalna institucija koju treba spasiti. Kao što se svojedobno, s pravom, govorilo za Le Monde.
To je nesumnjivo toèno - ali ni nacionalno blago sakupljeno u muzeju ne postiže nikakav uèinak ako nema posjetilaca, a novine, za razliku od muzeja, ni ne postoje ako nemaju èitalaca i - zajedno s njima - onih koji plaæaju novinama da bi do te publike prispjele njihove komercijalne poruke (reklama i propaganda više nisu, kažu nam, politièki korektni termini; svojedobno se i o ubojstvima radije govorilo kao o “likvidacijama”, ali to nijedan kadaver nije prevelo ni u zombija, kamoli ga oživjelo, samo je obremenilo dodatnim konotacijama radno mjesto likvidatora u knjigovodstvu, recimo, poduzeæa Gradska groblja).
 U sadašnjoj krizi, kada se Libérationu giljotina približila na nekoliko centi- metara od šije, nisu rijetki ljudi od pera i ugleda koji vele da je taj dnevnik francuska nacionalna institucija koju treba spasiti. Kao što se nekad govorilo za Le Monde |
“Nijedne novine ne mogu preživjeti ako svake godine izgube 15 milijuna eura”, savršeno je logièno rekao Rothschild. Manje je logièno što je on u otkup dionica uložio ukupno 20 milijuna eura, pa se sada èudi da to nije zaustavilo financijsku hemoragiju - kao da je ikada transfuzija bila dovoljna ako rana nije bila makar kako zacijeljena ili barem zakrpljena.
Profit, naime, naprosto nije dovoljan razlog da bi se ulagalo u novine: postoje stotine i stotine unosnijih biznisa, pa je potrebno da poduzetnik ima i manijakalnu volju da se baci baš u novine, i profinjen instinkt da opstane (a i s tim instinktom je dovoljno jedanput ozbiljno pogriješiti, pa obezvrijediti prethodne decenije nepogrešiva njuha).
Bez profita, pak, nema opstanka, ni uz najmanijakalniju volju.
A dovoljnog profita može ne biti ni uz najbolji sadržaj, ako on nije ponuðen na dovoljno privlaèan naèin, sa što manje truda za èitatelja, sve razmaženijega: ima medija koji nude i sliku i ton i neposrednost, a u tisku sve je veæi pritisak sažete informacije dostupne u besplatnim dnevnicima.
Na vjetrometini su ponajprije novine koje niti su dovoljno elitne, niti su se ogranièile samo na sadržaje zanimljive najširim masama. A to su, gotovo po definiciji, dnevni i tjedni opæi listovi koji “drže do sebe” - kao što je nekada za sebe tvrdio Libération.
Libé propada jer ima sve manje reklama, jer ga tuku besplatne novine, i jer se nije dovoljno brzo i dovoljno temeljito popeo na Internet.
Taj pariški dnevnik nije iznimka. Mjerodavni londonski tjednik The Economist nedavno je objavio naslovnu temu naslovljenu: “Tko je ubio novine?”
Za razliku od lokalnih listova, više u Evropi, iole razvijenoj, nema prostora za nacionalne listove kojima Internet nije važan barem kao papir, koji se neæe znati prilagoditi dovoljno brzo mobitelima i inim prijenosnim komunikacijskim ureðajima.
Lanjsko zatvaranje washingtonskog izdanja The Los Angeles Timesa bilo je oèit pokazatelj. Zašto tiskati izdanje, namijenjeno ponajviše onima koji odluèuju u Washingtonu, kad ondje svatko tko iole ima veze s politikom, ukljuèujuæi i portira u Kongresu, novine èita na Mreži?
The New York Times, Wall Street Journal i USA Today, dakle najutjecajniji amerièki dnevnici (svaki na svom podruèju), tiskaju se dnevno u 5,5 milijuna primjeraka, ali ih na Webu dnevno èita 25 milijuna osoba. U Italiji, gdje su navike i mentalitet slièni nama, la Repubblica se prodaje u nešto više od pola milijuna primjeraka dnevno, a preko Interneta joj pristupa nešto više od milijun ljudi (oni koji ondje žele proèitati više od nekoliko najava i odabranih tekstova plaæaju na Webu gotovo istu cijenu kao i za papir).
Nova šansa
Jutarnji list na papiru èita izmeðu 350.000 i 400.000 osoba (raèunajuæi i dalje da svaki kupljeni primjerak èitaju u prosjeku 3 ili 4 osobe), a na Internetu nam dnevno pristupa oko 90.000 osoba.
Ni mi, ni mnogi drugi u Evropi, još nismo ni izbliza iskoristili sve prednosti koje nudi Internet, izdanje nam nije toliko aktualno koliko bi moglo biti, i u nas interaktivnost preèesto koriste anonimni pronositelji govora mržnje.
Pokazalo se, ipak, da Internet nije donio nove sadržaje, nego je “starim” novinama pružio šansu da dopru brže i dalje, da ovladaju istodobnošæu koja je bila adut informacija elektronskih medija, a da ne izgube svoju analitiènost ni, u pojedinim sluèajevima, specijalnost.
Tko je to uoèio - profitira. Tko nije - riskira da nestane u vrtlogu bankrota, makar bio nacionalni spomenik, kao Libé.
