ŠTO ZNAÈE POTRESI U GLASU ISTRE

16.10.2006.

S odmakom od nekoliko dana i hladne glave pišem novinarski osvrt na dogaðaje koji su me profesionalno i emocionalno potresli, na naèin kako bih to uèinila u sluèaju bilo kojeg drugog dogaðaja koji zaslužuje komentar ili osvrt. Što se, zapravo, dogodilo u Glasu Istre? Objavljen je tekst o ugovoru kojim Uprava Glasa Istre jamèi za kredit èovjeku protiv kojega se vodi nekoliko sudskih postupaka pod sumnjom da je financijski oštetio nekoliko tvrtki. Novac koji je u igri, ako Glas Istre mora otplaæivati kredit, dovodi u pitanje naša radna mjesta, a ako Glas Istre bude morao, a ne bude mogao otplaæivati taj kredit, to bi moglo bi znaèiti da æe banka koja je dala kredit postati udjelnièar Glasa Istre, možda i veæinski, a kao takav bit æe nedodirljiv za novinarska propitivanja. A ta je banka pod lupom javnosti zbog sumnji da je poslovanje u regiji povezano s politièkom elitom.
Nakon objave toga teksta uslijedile su suspenzije i prijetnje otkazom. Naèin na koji je taj tekst objavljen u našim novinama sigurno podliježe profesionalnoj kritici i teško bi prošao na ispitu, ali treba razmisliti i o okolnostima. Da su glavnog urednika i predsjednika Uprave Željka Žmaka upoznali s tekstom prije objave, taj tekst vjerojatno ne bi bio objavljen. Što su, dakle, uèinili oni kojima je otkaz konaèan: zamjenica glavne urednice Tatjana Uvodiæ-Iveša, urednica tehnike Zorka Jeleniæ i novinar Dražen Majiæ? Drznuli su se uèiniti ono što je po definiciji novinarski posao – objavili su informaciju o sumnjivim poslovnim transakcijama koje bi mogle ugroziti zaposlene i neovisnost naših novina, onih u kojima su zaposleni. To je, po mom uvjerenju, kljuèni presedan u prošlotjednoj prièi o Glasu Istre: kopati možemo po tuðim poslovima, ali ne i onima svojih poslodavaca. O kakvoj slobodi i profesionalnoj etici onda govorimo? Ako polje profesionalne slobode novinara ima granicu, ona mora biti nedvojbeno poznata èitateljima, odnosno javnosti. Ta granica slobode nije jasna niti u jednom hrvatskom mediju, pa su slijedom toga hrvatski novinari neslobodni kao i mediji u kojima rade, odnosno ovisni su o politièarima, kapitalu ili ideologijama, ali nitko to ne govori javno. U Glasu Istre su se usudili i kako su prošli? Kao Ankica Lepej! Dobili su otkaz. Ali, posao bankovne službenice i posao novinara ne mogu se usporediti. Da je novinar sam iskopao prièu o banci, bez Ankice Lepej, ne bi dobio otkaz u svojim novinama. Njegovi bi èlanci poluèili profesionalne nagrade. Ali, ako je provalio prièu iz vlastite kuæe, novinaru slijedi otkaz. A novinar koji ne postupi tako, koji u odnosu na svoga poslodavca aktivira autocenzuru jer se boji za svoje radno mjesto ili iz nekog drugog razloga, nije slobodan ni neovisan?
 Razraèunavanje našeg predsjednika Uprave, direktora novina i dojuèerašnjeg privremenog urednika sa sedmoro kolega smatram nepriliènim jer je bilo izrièito osobno intonirano, a Željko Žmak ne može biti amnestiran za dio neprofesionalno odraðivanog posla u novinama i loših meðuljudskih odnosa u redakciji jer je znao gotovo o svemu što se dogaðalo, kako je i sam priznao. Ako nije htio ili mogao vjerovati, pa se naglo probudio i pokušava se prikazati kao ponovni spasitelj Glasa Istre, zašto onda ustraje na otkazu kolegi Majiæu, umjesto da posegne za disciplinskim mjerama. Naime, Žmak spominje sluèaj tehnièkog urednika, tada i èlana Radnièkog vijeæa,  koji je dobio izvanredni otkaz jer je namještao rezultate elektronske ankete u Glasu Istre. Tada je Sindikat molio direktoricu novina Eni Ambroziæ da odluku o otkazu preinaèi u disciplinsku kaznu, jer æe Glas Istre izgubiti na sudu, bude li ih kolega tužio. Ambroziæ o tome nije željela ni èuti, kao što danas Žmak ne želi èuti argumente u obranu Majiæa, èlana Radnièkog vijeæa i Nadzornog odbora tvrtke. Žmak je znao za još niz sluèajeva kojima su se kršila profesionalna, sindikalna i, kako sam kaže, ljudska prava zaposlenih. Traži da mu se to oprosti, pripiše njegovoj vjeri u Ambroziæ, ali nam ne da govoriti. Istina je da šest godina nije održan sastanak redakcije, ali nije ga održao niti Žmak, premda je sazvao dva u posljednjih desetak dana. To nisu bili sastanci, nego okupljanje novinara da bi im Žmak rekao što je htio, bez moguænosti razgovora i postavljanja pitanja.
Dok govori o slobodi novina i zaštiti profesije, naš je poslodavac imenovao glavnog i odgovornog urednika bez konsultiranja novinara, premda prema još važeæem Statutu redakcije Uprava Glasa Istre ne može imenovati glavnog i odgovornog urednika ako ta osoba ne dobije natpoloviènu veæinu glasova zaposlenih novinara.
Na kraju, nisam sigurna da Glas Istre može bez posljedica ispred svojih vrata ostaviti Zoricu Jeleniæ koja je osmislila tehnièki dio posla izrade novina, ili Dražena Majiæa koji je istraživaèkim žarom uzburkao ne jednu uèmalu sredinu, bez obzira na pogreške koje su možda uèinili u poslu dijelom jer je njihovo polje slobode bilo koji puta veæe od onoga ostalih kolega ili zato što ih je njihovo umijeæe dovelo u povlašteni položaj kod urednice i direktorice koja je imala neogranièenu moæ i povjerenje poslodavca. Ne trebaju li Glasu Istre urednièke vještine Tatjane Uvodiæ-Iveša? U svakom sluèaju, naèin na koji su suspendirani i otpušteni s posla ostavlja previše mjesta likovanju s jedne strane i gorèine kod onih kolega koji se otimaju potrebi za osvetom.
Sniježana Matejèiæ

Povratak