Pisao sam tako da samog sebe razumijem

19.11.2006.

Prvi mi je zadatak bilo izvještavanje s kursa omladinaca iz èitave Istre u Lovranu. No, kada sam došao tamo, zaboravio sam na njihov program i zagledao se u more i lovor i o tome napisao reportažu. Urednica je bila iznenaðena, ali je ipak odluèila poslati je u tiskaru. Nisam mogao doèekati zoru od uzbuðenja. Ujutro je došla kurirka Pjerina, Labinjanka, a kada je rekla »ti je stampan clanak u Glas Istre«, poljubio sam je od sreæe. To je moj novinarski poèetak

Snimio Eduard STRENJA

Just Ivetac, doajen novinarstva, proslavio je u ovom mjesecu 60. godina od objave prvog novinskog èlanka. I to upravo u Glasu Istre. Iako je u bogatoj karijeri promijenio više novinskih kuæa, ukljuèujuæi i Borbu za koju je kao dopisnik pisao iz Pule, Gospiæa, Karlovca i Dubrovnika, penziju je doèekao u našem listu, kojem se nedavno vratio i kolumnom »Kulturološke kontroverzije«.
Ivetac, roðen u Karojbi 1924. godine, autor je 20 knjiga i još je uvijek »lak na peru«. Dobitnik je više nagrada, meðu kojima i nagrade »Zlatno pero« 1975. godine za dugogodišnju kolumnu »Raport iz Trsta« te »Otokar Keršovani« 1991. za doprinos novinarstvu. Igrom sluèaja s njim smo razgovarali u današnjoj sportskoj redakciji, gdje su prije više od dvadeset godina pisali upravo novinari Ivetac i Dragan Jankoviæ. No, kako je sve to doista poèelo?

U Rijeku kamionom meðu baèvama

- Od prahistorije mojeg novinarstva. Tako zovem poèetak u partizanima u Skradu. Uglavnom sam ilustrirao za list »43. istarska divizija« i to na matrici. Ni pisaæe mašine nisu imale traku, veæ su direktno bušile matricu. Nakon rata još sam godinu dana odraðivao redovni rok pa su me kao dobrog crtaèa poslali na Vojno-geografski institut u Beogradu. Ali kada sam vidio da su tamo svi s velikom dioptrijom, odustao sam. Na koncu sam završio u Opæini Motovun, blizu rodne Karojbe, kao referent za obrt i industriju (smijeh). Kako je tada bilo uobièajeno imati zidne novine, odredili su me da ilustriram zaglavlje. Osmislio sam tu »glavu«, potom postao i urednik, a kako nitko nije želio pisati, sve sam sam i napisao. No, potpisao sam druge. Bio je to moj mali falsifikat.
- Novinarsku karijeru zapoèeli ste u Rijeci 1946. godine?
- Da, zidne je novine vidio deèko iz Omladinskog komiteta i rekao da se javim u Glas Istre koji je tada bio u Rijeci. Teško mi je bilo opet napuštati zavièaj, a u Rijeku sam otputovao kamionom meðu baèvama. Redakcija je bila u tadašnjoj Ulici Edmondo de Amicis, a glavna je urednica Glasa Istre bila Anðelka Turèinoviæ. To je povijest lista. Iskreno, tada još nisam mislio da æu biti novinar, a zamišljao sam se kao slikar. Prvi mi je zadatak bilo izvještavanje s kursa omladinaca iz èitave Istre u Lovranu. No, kada sam došao tamo, zaboravio sam na njihov program i zagledao se u more i lovor. Otvorile su mi se boje i o tome sam napisao reportažu. Urednica je bila iznenaðena, ali je ipak odluèila poslati je u tiskaru. Nisam mogao doèekati zoru od uzbuðenja. Ujutro je došla kurirka Pjerina, Labinjanka, a kada je rekla »ti je stampan clanak u Glas Istre«, poljubio sam je od sreæe. To je moj novinarski poèetak.
- U poèetku ste pisali i za Rijeèki list.
- Ubrzo su od Glasa Istre i Primorskog vjesnika sa Sušaka složili Rijeèki list s redakcijom u rijeèkom Neboderu. Nakon toga su me poslali u novinarsku školu u Zagrebu, a poslije me zadužili da budem glavni urednik »novog« Glasa Istre. Te 1950. izašlo je èetiri broja, koje sam uredio, pisao, èak i nacrtao zaglavlje naslovnice.

Izvanpartijac u partijskim novinama

- Pokazali ste nam sliku pisaæeg stroja Continental na kojem ste napisali tisuæe èlanaka. Svojedobno ste izjavili i da nikada neæete prijeæi na kompjuter.
- Sada ipak pišem na kompjuteru, ali još nisam sve savladao. Istina je da sam rekao da nikada neæu nauèiti, ali žalim, prekršio sam rijeè. Da sam kao mlaði novinar imao kompjuter, do danas bih objavio biblioteku, a ne 20 knjiga.
- Kompjuter i pisaæa mašina - novinarstvo nekad i sad?
- Bila je druga tehnika, ali i druga politika. Moralo se paziti što pišeš. Neki su završili u zatvoru, neki i na Golom otoku. Ja sam se spasio kroz iglene uši. Završio sam kao dopisnik beogradske Borbe koja je bila autoritet i stala iza mene. Tada su »budže« nosile Borbu u džepu odijela da se vidi i izdaleka crveni. Nije bilo, kako danas neki nostalgièari kažu, ljepše. Meni je zaista bilo ljepše, ali samo zato jer sam bio mlad.
- Na što mislite kada kažete da ste se spasili?
- Na skupu u velikoj dvorani kina »Zagreb« 1955. godine javno su me izbacili iz partije. Poèeli su pritisci na mene i mislio sam da je gotovo. Na svu sreæu pozvala me Borba da radim kao njihov dopisnik i u njoj sam proveo 18 godina. Zahvaljujuæi tome proputovao sam skoro cijelu Jugoslaviju i pisao. No najvažnije je bilo da su me ljudi iz Borbe štitili dok su me ovdje napadali i pritiskali lokalni »udbaši« koji su se prepoznavali po kožnatim kaputima. Tako sam bio jedini izvanpartijac u Saveznom organu Saveza komunista. Puno sam pisao u Borbi i postao prepoznatljiv po reportažama.
- Kakva je situacija bila 70-ih i 80-ih?
- Tada sam napisao da se poèelo lakše disati. Da je nastupila humanija strana komunizma. Ali još je bilo i cenzure i autocenzure. U svakom sluèaju, bilo je pretjerivanja, a tako se održavao sistem.
- Ipak prevladava dojam da je novinarstvo tada imalo romantièniji i pošteniji prizvuk.
- Èitao sam Jacka Londona i sliène književnike koji su bili svjetski reporteri. Na osnovu njih stvarali smo sliku o novinarima. Danas se previše ganjaju senzacije, pa ispada da ne postoji dobra strana života. Sve je kriminal, blud i skandal. A, to ipak nije istina. Život je i ovakav i onakav, a zapravo je oduvijek isti. I ljudska je narav bila ista tada kao i sad.

Pješke i kamionom u lovu na reportažu

- Slažete li se da novinari danas rjeðe zamjeæuju male stvari?
- Da, valjda traže velike senzacije. Ali i male stvari imaju senzaciju. Više poezije. Gledao sam da one u sebi imaju aromu i boju. Opet ne previše boje da ne bi zasitili zanimljivost.
- Za vas uvijek kažu ste poznati po jednostavnim, ali slikovitim tekstovima.
- Pisao sam jednostavno i gledao da bude što zanimljivije. No, najprije sam pazio da sam sebe razumijem, pa æe me valjda i drugi razumjeti. Neki misle da treba pisati same fraze, a ako je fraza veæa, to bolje. Svojevremeno je bila moda da se pišu duge i dosadne reèenice. Ako nije dugo, nije dobro.
- Vi ste ipak pisali tekstove od jedne reèenice.
- Da, to sam dugo radio za beogradske Veèernje novosti. Njih su zanimale zanimljivosti sadržane u jednoj reèenici, ali nabijenoj. K'o pucanj! Napisao sam ih na tisuæe, a šteta da ih nisam sve saèuvao. Zato bih poruèio mladima i da vode dnevnik. Puno æe im koristiti kada budu u mojim godinama.
- Vi ste ga vodili?
- Kako da ne. Imam i rukopise koje imam namjeru tiskati.
- Kako ste tih davnih godina obilazili istarska sela koja ste opjevali u mnogim èlancima i knjigama?
- Pješke, kamionima, autobusima. »Fiæu« sam nabavio tek 1965. kao dopisnik Borbe iz Karlovca. A zanimljivo je da sam razbio pet-šest automobila, ali ne na cesti. Razbijao sam ih na seoskim putovima. Jednom sam išao autom u Mugebu i izgrebao ga po nekoj neprohodnoj stazi. Tada je došao neki seljak zaèuðen kuda sam to prošao. Kažem mu da sam tako veæ izgrebao pet komada, a on na to odgovara da je on razderao 50 motika. Kada sam èuo pedeset motika, meni se odmah upalila ideja za reportažu. Uvijek sam smatrao da je ono što je meni zanimljivo, zanimljivo i èitateljima.
Nisam mislio da æu biti novinar, a želio sam biti slikar

Razgovarao Zvjezdan STRAHINJA

Snimio Eduard STRENJA

Povratak