Zbogom Ana

27.11.2006.

Ono što nitko od nas nije htio ni šaptom izustiti, ono što smo svi izbjegavali makar i na èas pomisliti ovih zadnjih tjedana otkako se našoj Ani vratila prokleta leukemija, u nedjelju se u zoru obistinilo. Ana je umrla u svojoj bolnièkoj sobi u KBC-u »Zagreb« na Rebru, u 29. godini. Šturo medicinsko objašnjenje kaže da je umrla »od zatajenja organa uslijed septièkog šoka«.
Ništa novo, rekli bismo, u vjeènoj borbi života i smrti. Ništa neobièno za ljudski život, tako moæan, a istodobno tako ranjiv i potrošan. No, problem je s tim mrskim medicinskim objašnjenjima što ona ne otkrivaju ama baš ništa o osobi èiju smrt tako hladno i analitièki rašèlanjuju. Iz povijesti bolesti ne možemo saznati kakav je bio taj bolesnik, što je htio, o èemu je sanjario, za što se borio, èemu je težio...
Sreæom, Ana Rukavina svojim se životom pobrinula da u njezinu sluèaju ne bude nepoznanica. Bila je širom otvorena knjiga, i u zdravlju i u bolesti. Svi koji smo je poznavali zdravu, znali smo da govori iz duše. Nikad u njezinim rijeèima, pa ni izmeðu redaka, nisam osjetio zadršku, naprosto zato što Ana nikad nije imala »koènicu«. Istina joj je bila važnija i vrijednija od svega.
Dokazala je to i svojim pismom što ga je, teško bolesna, isprva uputila nekolicini prijatelja. Pismo je posve neplanirano izazvalo medijsku erupciju i zapravo se na razini države zbilo ono što se zbilo kod svih Aninih prijatelja i poznanika. Osvojila je ljude snagom svoje iskrenosti.
Stjecajem okolnosti, u subotu me oko 16 sati Ana nazvala iz bolnice. Zvuèala je strahovito iscrpljeno, a morfij što ga je zatražila da ublaži bolove usporavao joj je rijeèi. Bilo mi je teško slušati je. »Ne brini, stari, nije ništa strašno. Reci svima da sam dobro i da se ništa ne brinu. Nazovem te sutra«.
Kratko sam odzdravio ne želeæi joj oduzimati ni sekundu više za odmor, no vrag mi nije dao mira te sam, spuštajuæi slušalicu, u panici pomislio: »O Bože, a što ako je više nikad neæu èuti?«. Dvanaest sati kasnije Anini su organi »zatajili«.
Buduæi da sam i sam u mladosti preživio rak i kemoterapiju na onkološkom odjelu, sa smræu bliskih i bolesnih èudnovato se brzo mirim. Pa ipak, Anina me toliko potresla da mi nije na pameti plakati, nego vrištati.
Da, organi su joj možda zatajili, ali baš zato sad ne smije zatajiti naša spremnost, ljudskost da ustrajemo u onome u èemu je i ona ustrajala tako dugo, neustrašivo i sa smiješkom. U spomen na Anu koja je »željela živjeti«, pomozimo da žive svi za koje se ona svojim pismom zauzela.
Da, nje možda više nema fizièki meðu nama, ali ne dopustimo da se s njezinim tijelom ugasi i njezina posljednja želja.
Ana, nazovi me kad god poželiš.

Povratak