Ana je znala da je život dar

01.12.2006.

Kad su se u èetvrtak prije podne dvoranom oproštaja na zagrebaèkom krematoriju razlegli zvuci vjeène pjesme Franka Sinatre »My Way«, na posljednjem zbogom našoj Ani Rukavini Erceg, nije bilo èovjeka kojem nisu potekle suze. U dvorani kobnoj, u idili cvijeæa, na visokom odru, u agoniji svijeæa, kako je davno pjevao Matoš, okupili su se brojni prijatelji mlade Vjesnikove novinarke Ane Rukavine, nedavno preminule od leukemije, njezina majka Marija, suprug Igor, sestra Gordana sa suprugom, rodbina, kolege, ljudi iz javnog i politièkog života. Zapravo, svi koji su je voljeli i koje je ona voljela.
Ana je svojom hrabrošæu potaknula osnivanje zaklade koja æe nositi njezino ime s namjerom da se prikupi dovoljno novca za osnivanje banke matiènih stanica i registra potencijalnih donora koštane srži. Tim je plemenitim èinom Ana podigla na noge cijelu hrvatsku javnost.
»Zašto je Ana morala otiæi u 30. godini, to pitanje æe ostati pitanje do onoga dana kada æemo se sresti s Gospodinom u vjeènosti i moæi æe nam biti jasno zašto netko živi kratko, a netko relativno dugo na ovoj kugli zemaljskoj. Svi koji ste poznavali Anu znali ste koliko je bila dobra i kakva je bila. Ana je za svoga kratkog života, posebice kada ju je bolest napala, i zadnjih dana uèinila nešto veliko. Inaèe ne bi toliki ljudi bili ovdje skupljeni. Time što je umrla zapravo je dala nadu tolikim drugima da æe kroz tu pomoæ oni živjeti. Zapravo je djelovala u tom svom kratkom životu poput Isusa Krista«, kazao je fra Josip Koren, koji je služio svetu misu na Aninu pogrebu.
U svom posmrtnom slovu Ani Rukavini glavni urednik Vjesnika Darko Ðuretek kazao je kako je ona svojim usklikom »Želim život!« odaslala najsnažniju poruku humanosti i pokazala velièinu svog duha. »Ni u najtežim trenucima«, rekao je Ðuretek, »Ana nije razmišljala samo o sebi i svojem ozdravljenju. Mislila je prije svega na druge. Na sve potrebite, koji u tišini svojih misli, teško bolesni, strahuju i drhte hoæe li i sutra ugledati svjetlo dana. Suosjeæala je s njima i htjela im pomoæi. Ana je«, nastavio je Ðuretek, »postala simbol borbe za život. Pokazala je koliko je život dragocjen. Pokazala je kako se za njega treba boriti. Pokazala je herojsku snagu i hrabrost. Pokazala je, kako mi je jednom sama rekla, da je život èudo. I da ga treba živjeti svaki tren. Da je život najveæi dar«.
»U njenom krhkom tijelu«, rekao je glavni urednik Vjesnika, »ležala je nevjerojatna snaga i volja da se spase tuði životi. Posebno onih najmanjih, teško bolesnih, nad èijom je dramom duboko patila. Ako se u ovom grubom svijetu dobrota negdje sakrila, izgubila, Ana ju je ponovo probudila u nama. I svi smo bar na trenutak zastali i poèeli razmišljati kolike su patnje drugih od kojih, na žalost, preèesto okreæemo glavu. Svojim životom i onime što je pokrenula i ostavila za sobom, Ana æe spasti stotine, tisuæe drugih života. A to mogu samo oni«, zakljuèio je Ðuretek, »najveæi, najdivniji ljudi, istinski heroji poput naše Ane«. Anine vedrine i hrabrosti, njezina predivnog osmjeha koji je osvajao ljude, prisjetili su se u svojim dirljivim govorima i njezini prijatelji Tonèi Buterin i Darko Mihaliæ. Buterin je spomenuo nevjerojatnu Aninu odvažnost kada se kolima, unatoè olujnoj buri, 2005. vozila Velebitom ugrozivši vlastiti život kako bi »dobila dobru prièu za zadnju«. Buterin je isprièao i to kako je Ana na Kubi, mjestu svojih snova, veæi dio svog novca potrošila dijeleæi ga po ulicama sirotinji, da je voljela sladoled od lješnjaka, svoju obitelj i muža, da je uživala sa svojim suprugom i žarko željela biti novinarka.
»Bila si naša kolegica, bila si èovjek, bili smo ponosni imati te u svojim redovima. Bilo nam je drago, ali i krivo kada si trbuhom za ljubavlju otišla u Šibenik. Bilo nam je bolno kad si nam se iz njega vratila zbog bolesti. Bila nam je èast i privilegij biti mrvicama tvog života èije si najdojmljivije stranice ispisala sama. Napisavši pismo, postala si svojevrstan glasnogovornik bolesnih. U doba kad se novinarima vjeruje malo ili nimalo, svojim si rijeèima osvojila sve koji su ih proèitali. Cijelu javnost, bez skrivanja, bez tajni«, rekao je Buterin u ime Aninih redakcijskih kolega i prijatelja.
Darko Mihaliæ, bivši Vjesnikov fotoreporter, proèitao je Anin rad koji je napisala sa 17 godina na temu nebo. U njemu je, meðu ostalim, napisala i ove rijeèi: »Sutra idem u zemlju koja se zove nebo jer za životom ne vrijedi plakati. Volim vas, ali privlaèi me boja svjetlosti...«.
Ana, i mi volimo tebe. Zbogom, draga. [Sandra-Viktorija Antiæ]

Povratak