15 GODINA POSLIJE

02.02.2007.

Nije nimalo jednostavno voditi ovaj razgovor s vama. Toliko je razlièitih tema da je teško prosuditi odakle poèeti, zapravo bi svaka od njih bila dostatnom za veæi razgovor. Možda je stoga najbolje krenuti s povodom. Naime, 10. veljaèe ove godine Matica hrvatska obilježava 165. godišnjicu osnutka, a »Vijenac«, kojem ste bili pokretaè i prvi urednik, ulazi u petnaesto godište. U meðuvremenu objavljena je I dragocjena bibliografija novina, što je zapravo prava rijetkost u našoj periodièkoj praksi. Kako je zapravo sve poèelo?

 

—      Sve je poèelo onako kako u Hrvatskoj nešto kvalitetno jedino i može poèeti! Poèelo je okruženo jalom i prizemnim politikanstvom. Ako uzmemo u obzir da Matièin »Vijenac« ovih dana slavi petnaestu obljetnicu, tada je sve doista poèelo slavno, jer æe u svakom sluèaju jednoga dana slavno i završiti. Ako se, pak, pokušam prisjetiti svih niskih uvreda i nepravednih šikaniranja, gnusnih objeda i podlih laži što smo ih tadašnji predsjednik Matice hrvatske Vlado Gotovac i ja morali odslušati u vrijeme kad se spremao prvi broj »Vijenca«, a I dok su izlazili njegovi prvi brojevi, onda poèetak nije bio nimalo slavan.

 

Ali, kako ste baš vi dobili priliku da u Matici pokrenete novine za kulturu?

 

—      Nikad u jesen 1993. ne bih dobio priliku da osnujem Matièin list za kulturu, odnosno prve novine za kulturu nakon demokratskih izbora, da nije bilo spleta okolnosti. Jedna od njih svakako je moje tada veæ višegodišnje iskustvo s administriranjem kulturnih poslova, posebno u Ministarstvu prosvjete, kulture i športa dok mu je na èelu bio Vlatko Pavletiæ. Jasno, »Vijenac« mi nikad ne bi bio povjeren da nije bilo dobro poznato s kolikim sam teškoæama, ali ipak na kraju uspješno, u proljeæe 1993. organizirao Svjetski kongres PEN–a u Dubrovniku. I konaèno, ne bih se u taj posao upustio da se nisam upravo te jeseni, kad je »Vijenac« pokrenut, našao u središtu bestidnih medijskih, policijskih i politièkih progona kojima sam bio izložen, i to dva dana nakon govora koji su moji tadašnji gonièi sami nazvali münchenskim. Da retorika tih televizijskih i novinskih hajki živi još I danas, dokaz je eto i to što jedan od aktera tadašnjih progona, izdavaè i novokomponirani radikal Josip Pavièiæ, u knjizi u kojoj bez ikakva povoda velièa akademika Ivana Aralicu, pulena svoje jadne duhovnosti, kaže za taj moj govor, citiram ga doslovno: »ritanje konja koji sere«!

 

Zar je baš tako napisao?

 

—      Citiram, dakako, prema sjeæanju, ali citiram toèno. Ta nježnost toga, po gluposti proslavljena urednika nalazi se inaèe u njegovoj knjizi Roman o romanu Fukara, str. 123. To navodim samo da shvatite kakva je (a nažalost je u nekih još i danas!) bila mentalna i jezièna, retorièka i etièka razina ljudi protiv kojih se na stranicama Matièina »Vijenca« 1993. trebalo boriti da bi se za bolju buduænost saèuvalo ono nešto malo obraza što ga je u tadašnjoj Hrvatskoj bilo sve manje i manje. Ja nisam za nasilje, ali sam u vrijeme pokretanja »Vijenca« znao da tim ljudima, kojima se Pavièiæ, jer drugo i ne zna, skrivao iza skuta, dakle, znao sam da upravo tim ljudima treba, i to upravo usred Matice hrvatske, oduzeti željeni prostor i da u njega, kad ga se osvoji, treba useliti ovaj dvotjednik za koji sada razgovaramo, a koji je te ljude još i prije svoga prvoga broja, malo je reæi, užasno živcirao.

 

Kakva je u to vrijeme bila atmosfera u samoj Matici hrvatskoj?

 

—      U danima kad je osnivan »Vijenac« na sjednicama Upravnog odbora Matice hrvatske, kojoj je tada predsjednik bio Vlado Gotovac, a èlan recimo Dubravko Horvatiæ, nije bilo moguæe ostvariti bilo kakav konsenzus. Trebalo je na tim sastancima imati nešto pometovske virtuoznosti da barem deset posto ideja bude upuæeno u pozitivnom smjeru. Na tim mraènim sastancima Gotovca su, barem jednom mjeseèno, samoproglašeni domoljubi prisiljavali da na Matièin konferencijski stol razbaca nebrojene stranice svojih jetrenih nalaza iz rimske bolnice. Kopali su mu tamo po jetri i to upravo u danima dok smo pokretali »Vijenac«. Kljucali su mu jetru upravo oni koji danas na sav glas govore da su mu bili prijatelji. Jasno, napadi nisu stali ni kad je »Vijenac« pokrenut, nego su se još i pojaèali. U knjigama zapisnika sa saborskih sjednica lako se može vidjeti da je èitava polovica rasprave o toèki dnevnoga reda, koja se u proljeæe 1994. odnosila na novi proraèun, bila posveæena Matici hrvatskoj, i to osobito njezinim novinama za književnost, umjetnost i kulturu, koje da uznemiruju hrvatsku javnost. Predsjednik Matice hrvatske izlazio je tada za govornicu èak osamnaest puta da bi branio »Vijenac« od tih bijednika. A istina je bila da smo mi svojom nakladom od osam tisuæa primjeraka bili doista duboko uznemirili vlast.

 

Više ili manje od »Feral Tribunea«?

 

—      Svakako mnogo više ili barem presudnije negoli tadašnji »Feral«. Ne zato što bismo bili bolji od njih, saèuvaj Bože, ili duhovitiji, nego zato što smo ono što smo govorili izgovarali s jednog poviješæu doista otežana mjesta, iz Matice hrvatske, koja je, kao prostor, bila i ostala svetim mjestom ove zemlje. Komedija se, naime, oduvijek manje slušala i slabije èula od tragedije. Vlast je prema njoj oduvijek bila popustljivija. Èovjek naime lako, pretjerujuæi u komiènom diskursu, postane dvorska luda. Nisu sluèajno vlasti u renesansnom Dubrovniku dopuštale sve izvedbe Držiæevih komedija, ali su zato njegovu jedinu tragediju Hekubu brutalno dva puta zabranile.

 

Ima li vaše ureðivanje »Vijenca« izravne veze s donošenjem dokumenta poznata u javnosti kao Praška rezolucija, koji je otvorio niz i danas aktualnih sukoba meðu hrvatskim književnicima?

 

—      Sigurno da ima. »Vijenac« i njegovi najuvjerljiviji suradnici usko su povezani s Praškom rezolucijom, a onda i s dogaðajima koji su nakon njezine objave uslijedili. »Vijenac« su, upravo u vrijeme sukoba oko Praške rezolucije, vrlo pomno osluškivali na tzv. najvišem mjestu i to najprije zbog ozbiljna diskursa I zbog vrlo ozbiljnih tema koje smo otvarali. Tamo gore, kako bi rekao Josip Broz, shvaæali su nas sasvim ozbiljno. Dokaz za to je ono što se dogodilo upravo u jesen 1994. i to samo nekoliko tjedana prije nego što je u Pragu, na Svjetskom kongresu PEN–a, koji je tada još imao društvenu težinu, bila potpisana Praška rezolucija, koja je samo uèvrstila kulturološka I politièka stajališta koja su kontinuirano iznošena u »Vijencu«. Dogodilo se da je u Predsjednièkim dvorima tada organiziran sastanak na koji je predsjednik Franjo Tuðman pozvao pedesetak književnika za koje je mogao oèekivati da bi mu mogli pomoæi u namjeri da osnuje, ni manje ni više, nego satirièki list protiv »Vijenca«. O tom sastanku postoje objavljeni zapisci sudionika pa dakle ne govorim napamet. I samo koji tjedan kasnije, kao odgovor »Vijencu«, pojavilo se »Hrvatsko slovo«, ali ne da bude samostalno glasilo skupine ljudi koja bi zbog neke unutrašnje, ali i javne potrebe, imala razloga nešto kazati, nego kao glasilo za spašavanje domovine od »Vijenca« i njegovih suradnika.

 

Na koje se suradnike oslanjao »Vijenac« u prvim godinama izlaženja?

 

— Nije sada potrebno nabrajati tko su u to prvo vrijeme sve bili »Vijenèevi« suradnici, ali njihova su imena vrlo široka lepeza onih koji ni tada, a ni danas, nisu imali potrebe pred stvarnošæu skretati pogled ni pripadati ustrašenu dijelu književnoga puka. U tim prvim godinama suradnicima »Vijenca« najèešæe su bili pisci u lepezi od Branimira Donata i Željke Èorak do Vlaha Bogišiæa i Zvonka Makoviæa, od Borisa Marune i Zorana Kravara do Tonka Maroeviæa i Jurice Pavièiæa, Radovana Ivanèeviæa I Zlatka Galla, Ive Banca i Zdravka Zime, Dražena Katunariæa i Ive Brešana, Nikice Petraka i Branka Sbutege, Èede Price i Ivana Lovrenoviæa te mnogih, mnogih drugih. I, konaèno, u našem je projektu sudjelovala skupina meni vrlo bitnih ljudi, sudjelovala je vrlo brojna grupa mladih autora, kojima je suradnja u »Vijencu« bila prvo književno vatreno krštenje. Bio sam zato beskrajno tužan i ljut kad sam shvatio da 1998. tadašnji predsjednik Matice hrvatske Josip Bratuliæ dopušta, pa dapaèe i potièe, da jedna nedostojna afera s nekom besmislenom naslovnicom još besmislenije knjige Branka Matana pomete iz Matice èitavu jednu generaciju pismenih djevojaka I mladiæa, èitav jedan novi »Polet«, i da ih preda nekoj Sorosovoj ediciji za koju je uskoro èak i onaj smiješni Boris Buden svojim kalamburima prepisanim iz nekog slabog anarhistièkog seminara postao odveæ umjeren. Tada je »Vijenac«, po mom mišljenju, doživio udarac od kojega se u potpunosti nije oporavio ni danas.

 

Ne bismo se baš lako mogli složiti s tom vašom tvrdnjom. »Vijenac« je sve to preživio...

 

—      Ne, nisam ja rekao da »Vijenac« nije preživio Josipa Bratuliæa, htio sam samo kazati da smo »Vijenac« još 1993. stavili na dobre noge, a dokaz je I to što su nakon njega, ili od njega, stvoreni još i humoristièko–satirièki èasopis »Hrvatsko slovo« I lijevoteroristièke novine »Zarez«. Kako se vidi, mi u »Vijencu« nismo nikad imali problema s materijalom, s njegovim obiljem i zato sam sretan što nakon petnaest godina mogu današnjoj redakciji, ali i njezinim marginalnim poboènicima »Hrvatskom slovu« i »Zarezu«, èestitati naš i njihov jubilej. Uostalom što je tu èudno kad je slogan pod kojim se »Vijenac« reklamirao glasio: »’Vijenac’, novine hrvatske osovine«! Matièin »Vijenac« u prvim je godištima bio vrlo ozbiljan èasopis, ali s malim brojem èitatelja. Ništa posebno, jer u istoènoj Europi nitko ne može biti u otklonu od službene politike, a da pritom još raèuna na brojnu i snažnu potporu. Takve situacije u švejkovskoj strukturi politièkoga mišljenja nisu poznate. Svaka disidencija ovdje uvijek ima poziciju Krista iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita. Ona je osamljena, nema tu ni dvanaest apostola, ona je bez odjeka u masama, ona je beskrajno ostavljena, ali zato jedina ima pravo na istinu, ima pravo na istinu jer o istini govori bez argumenata sile. U zemlji gdje, nema dvanaest apostola, razumljivo, nema èak ni sedam patuljaka. Sve su snjeguljice ovdje osamljene. »Vijenac« je bio jedan takav projekt. Sreæom danas je drukèije. Tada, 1993, sintagme kao vlast nemoænih, vladavina književnosti, vladavina antipolitike imale su puninu znaèenja. Nekoæ su bile dostojanstvene, ali u vrijeme kad je pokretan »Vijenac« bile su veæ znatno umrvljene, iako su još ulijevale nadu.

 

Uz »Vijenac« najèešæe se povezuje graðanska orijentacija. Je li mu ona imanentna?

 

— Opet, nažalost, moram spomenuti ljude koji su onemoguæavali »Vijenac«, koji su ga blatili I ponižavali.  aime, tim ljudima nije smetao sadržaj naših novina. Tekstove u »Vijencu« oni jasno nisu èitali. Fuækalo im se za sadržaj naših novina. Ono protiv èega su ti ljudi bili, ono što im je patološki smetalo, nije bio sadržaj, nego           jegova forma. Jer ono što oni nemaju, a mi smo imali oduvijek, jest forma! I to je glavno naèelo graðanskoga u kulturi, graðanskoga koje se prije svega poziva na pristojnost, na kuæni odgoj, pa tek onda na  etafiziku.To, nažalost, u ovoj zemlji ne razumiju jednako ni službeni puèki filozof general Èesiæ Rojs ni službeni državnopartijski filozof Puhovski. Nije bilo lako trpjeti u vrijeme pojave »Vijenca« svakodnevne uvrede i po novinama i po uredima. U Ministarstvu kulture nisu nas htjeli, u Sorosevoj zakladi èinovnici ponižavali i da nije tada bilo Mike Tripala na èelu te fundacije mi svakako ne bismo mogli iziæi na kraj s ono malo novaca što smo ga iscijedili iz Matièine ili PEN–ove blagajne. Možete misliti kako se osjeæate kad vam u »Veèernjem listu«, koji dan nakon što je izišao prvi broj »Vijenca«, piše da ste upravo vi, osobno vi, glavom i bradom, slali oružje Slobodanu Miloševiæu, s kojim dakako, a to je krunski dokaz, dijelite isto ime. I sve to samo zato jer ste se drznuli pokrenuti prve novine za kulturu u demokratskoj Hrvatskoj i to usred Matice hrvatske I još tada bez državnoga novca i tko æe uopæe znati kakvih i èijih novaca, i još bez blagoslova Predsjednika i Predsjednièkih dvora. Dakle možete misliti kako se osjeæate kad vas iz tjedna u tjedan po »Veèernjem listu« ganja Milan Ivkošiæ i to svojim dobro napisanim reèenicama u kojima je sve laž, a tek nešto poluistina. Èitate i ne vjerujete. Sreæom nisu vjerovali ni mnogi drugi.

 

Ipak, odgovorite mi malo konkretnije: kako ste se baš vi, koji ste tada bili profesor starije hrvatske književnosti na zagrebaèkom Filozofskom fakultetu, našli u prilici da pokrenete u potpunosti suvremenosti okrenut èasopis? Nije valjda tomu razlog samo vaš govor u Münchenu i reakcije na njega?

 

— Najprije, tijekom 1993. ni sam sebe nisam doživljavao kao neku za kulturnu politiku nezainteresiranu osobu, koja se, jer joj je to svakodnevni posao, bavi tek književnim staretinarstvom, niti me je tako doživljavala javnost. Još od 1984, kad mi je izišla knjiga Planeta Držiæ, koja ozbiljno ulazi u problem pisca i vlasti, od 1988, kad mi je objavljen u tadašnjem »Danasu« žestok i prilièno vidovit obraèun s beogradskim uzurpatorima Dubrovnika, zatim od 1989, kad sam s Tomislavom Ladanom i Nedjeljkom Fabriom bio jedan od kandidata na prvim demokratskim izborima za funkciju predsjednika Društva hrvatskih književnika, dakle od kada sam se vratio s duljeg boravka u Rimu sredinom osamdesetih, mene je svrbjela kulturna politika I izravni angažman u njoj. Usput, kao glavni urednik višejeziènoga èasopisa »Most / The Bridge«, kojemu je izdavaè Društvo hrvatskih književnika, i kao svježe izabrani predsjednik Hrvatskoga centra PEN–a bio sam ponešto upuæen i u financijsku stranu našega posla.

 

Jesu li to razlozi zbog kojih vas je akademik Vlatko Pavletiæ neposredno nakon izbora 1990. pozvao u svoj tim?

 

—      Ne samo zbog toga, ali valjda i zbog toga. Pavletiæ je prepoznao da u meni ima energije da odgovorim na njegov poziv, »neka bude živost«. On je znao da imam dosta iskustva s izložbama u Muzejskom prostoru, da imam tada veæ prevedenih knjiga, u Liberu je bio objavljen Dubrovnik iznova te Dva tisuæljeæa pisane rijeèi u Hrvatskoj, knjiga napisana u suradnji s akademikom Radoslavom Katièiæem. Vlatko Pavletiæ pozvao me da mu budem zamjenik za podruèje kulture u Ministarstvu kulture, prosvjete i športa. Namjerno kažem zamjenik za podruèje kulture, jer sam tu funkciju, jednako kao i pokojni profesor Stjepko Težak za podruèje prosvjete, obavljao i bez tog naslova koji nam je bezoèno sve to vrijeme uskraæivala neka kadrovska državna komisija u kojoj je sjedio, razumije se, i notorni Vice Vukojeviæ. Kad pitate kakvo je to bilo vrijeme, možda æe vam sluèaj toga dubioznog gospodina najbolje odgovoriti na pitanje. Takvi politièki luzeri tada, naime, nisu bili u mišjoj rupi kao što su danas, niti im je depresija bila redovito duševno stanje.

 

Ali vi ste u travnju 1992, nakon odlaska akademika Pavletiæa iz Ministarstva, dali ostavku. Zašto?

 

—      Ne samo da sam otišao nego sam sebe javno usporedio s ona dva Koreanca koji su bili jedini preživjeli nakon brodoloma Berge Istre u Tihom oceanu, a koji su, kad je njihov brod u samo deset sekundi eksplodirao i potonuo, upali u more u nekoj košari i s kistom u ruci nastavili pituravati oplate kojih više nije bilo. Tako sam se i ja, s kistom u ruci, našao usred oceana. Brod kojemu sam htio upravo opiturati bok nestao je, a to æe reæi da meni baš i nije ostao velik broj moguænosti da doplivam do kopna.

 

I gdje ste ugledali kopno?

 

— Pa rekao sam: u Matici hrvatskoj, a onda jasno i u Hrvatskom centru PEN–a! Nije bilo mnogo kopna tada, ali imao sam neke komparativne prednosti. Recimo, eto, nisam se morao u tom trenutku baviti popravljanjem ili pospremanjem vlastite prošlosti. Ja sam se, nakon duljega ratnog boravka u Dubrovniku, i to na funkciji vladinog opunomoæenika, što je trajalo do pred kraj prosinca 1991, mogao mirno dalje baviti kulturnom politikom, samo što sam sada morao pronaæi neke nove prostore. Jedno od takvih mjesta, gdje sam mogao onim kistom što mi je ostao u rukama i dalje bojiti bila je Matica hrvatska koju je tada vodio Vlado Gotovac. Gotovca sam duboko poštivao i volio, bio sam ga spreman slijediti, ali moram to naglasiti: samo onuda gdje se nije bavio strankama i politikom. Mislim da je i on poštivao mene i da mi je bio spreman vjerovati. Ja sam u Maticu, gdje je on bio predsjednik i gdje su mu doslovno kopali po jetri, došao da mu pomognem. Uostalom, nisam tamo bio nov. U Matici hrvatskoj 1990. tiskano je moje izdanje Osmana, u  uradnji s Antunom Paveškoviæem, koje je simbolièno, ali i stvarno, bilo prva tiskana knjiga nakon obnove te gotovo utrnule ustanove. Druga ustanova iz koje sam tada mogao djelovati bio je Hrvatski PEN, koji sam vodio u doba pokretanja »Vijenca« veæ treæu godinu zaredom pa sam upravo 1992. dobio novi mandat, oko kojega su tada bili suglasni ljudi vrlo opreènih politièkih pogleda. Sve se to dogaðalo u doba kad je u Hrvatskoj ostalo još samo pet minuta prije nego što se više nije moglo raditi na suglasnosti opreènih stajališta. Bilo je to vrijeme kad su nam neki od ciljeva još bili isti, a razlike su bile u detaljima. Recimo, je li Hrvatskoj njezina državnost sredstvo da postane još bolja ili joj je državnost samo sveti cilj kojemu nas vodi iracionalna sila neke konzervirane srednjovjekovne ideje o naciji. Ili, je li važno kakva je Hrvatska ili je još važnije da se ona zaledi na svoje poèetno agregatno stanje pod cijenu svakojakih uzurpacija i javnoga zla. Pitanja su ta danas možda odveæ jednostavna i ne pogaðaju cilj, ali su ona u svakodnevnoj politièkoj ili kulturnjaèkoj praksi poèetkom devedesetih godina bila ozbiljno raspravljana s nadom da se oko njih dobije bilo kakav konsenzus. U svakom sluèaju ja sam se upravo na stranicama »Vijenca«, one njegove najstarije prve serije, odluèio baviti prevoðenjem nekih politièkih pitanja u svakodnevan kulturni život.

 

Ali, gdje je tu stvarnost? Koliko je tadašnja zbilja svoje mjesto nalazila na stranicama vašega »Vijenaca«?

 

— Nadam se dovoljno. Nadam se da æe se to vidjeti I jednom kad nas ne bude i kad mi sami ne budemo mogli djelovati na prosudbe i vrijednosne sudove o nekim književnim ili društvenim èinjenicama.  Onaj koji odluèi prevoditi neke termine politike u sasvim konkretan kulturni projekt mora uroniti u stvarnost i ne može je izbjegavati. Naime, taj ne bi smio, poput Predraga Matvejeviæa, veæ petnaest godina cmizdriti da su mu u neposrednoj blizini sama Trga bana Jelaèiæa, gdje stanuje, neki mangupi razlupali poštanski sanduèiæ pa je on zato iživciran morao noæu napustiti zemlju jer nije mogao podnijeti terror koji je zavladao nad Hrvatskom, a još više njegovim sanduèiæem. Nisam bio ni na strani onih koji su hrvatskoj književnosti i njezinim književnicima javno i cinièno poželjeli reæi: »Laku noæ, hrvatski pisci«. Jednostavno, ja sam se bio odluèio podnositi nepodopštine i niskosti samozvanoga klasika Hrvoja Hitreca, saslušati što mi ima reæi pokojni Dubravko Horvatiæ, pozdraviti Stjepana Šešelja kad ga sretnem na ulici, èak razgovarati s Milom Pešordom, otrpjeti da me vrijeða u novinama neki odvjetnik koji se zove Olujiæ, ime sam mu zaboravio, proæi pored svoga slavnog homonima kao pored turskoga groblja, okrenuti glavu od sad nije više važno koga... Ali ja sam oduvijek znao da je jako toèno ono što je kardinal Mazarin rekao za Francuze, a što se baš odnosi i na Hrvate, a to je da su Hrvati, odnosno Francuzi, upravo zato narod jer su u svim ratovima, pa valjda i onim kulturnjaèkim, imali prilike sudjelovati ne na jednoj nego na dvije pa i na više strana u isti èas. E, to je, kao što vidite, u multikulturnoj zemlji kao što je Hrvatska još jedno od jamstava da joj se dijalog i dijalektalnost doista nalaze u najdubljoj biti.

 

Zanimljiva je èinjenica da na èelo »Vijenca« dolazite s otežom popudbinom niza afera.

 

— Da, s pristojnim teretom na leðima. Samo morate znati da afere u našoj kulturi nisu samo zbroj zla i nevolja, jer one mogu biti i vrijednost ako su dobro tempirane, uostalom one se mogu umnažati u vašu korist i to posebno ukoliko, kao u bajci, imate stotinu života pa ih sve preživite. Ja sam mnoge afere znao preživjeti! Prva veæa afera koju sam preživio bila je sasvim neoèekivana javna kritika pokojnog akademika Ive Frangeša da u svojoj Povijesti hrvatske književnosti nije spomenuo ni jednoga hrvatskog pisca iz Bosne i Crne Gore. Bilo je to 1987. U to vrijeme idu i moje polemike oko miæurinovskog uništavanja naše omladine besmislenim školskim I sveuèilišnim programima u nastavi književnosti na èelu s Dragutinom Rosandiæem, bardom domaæih metodièarskih vaditelja mozgova. Nije baš bila malena ni afera kad sam pozvan od pobunjenih glumaca HNK da potkraj 1989. budem intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, na što su se okomili baletani s argumentum da ne znam plesati. Nakon afere u travnju 1992, koja je bila  povezana s mojom ostavkom u Ministarstvu kulture, prosvjete I športa, a sve kao posljedica Mihanoviæevih i Vukojeviæevih vrijeðanja u Saboru, sudjelovao sam, bez vlastite želje, u vrlo glasnu skandalu nazvanu Vještice iz Rija. Ta afera izbila je u jeku priprema Svjetskoga kongresa PEN–a, a neposredno nakon mog povratka iz Rio de Janeira. Nju su složili neodgovorni te dandanas nedovoljno moralno raskrinkani ljudi iz tadašnjega »Globusa«, dakle Denis Kuljiš, koji bi se prvo morao dogovoriti sam sa sobom, a onda sa svojim tekstovima, a onda Slaven Letica, koji je danas saborski zastupnik sama sebe. Mene su tada, bez vlastite krivnje, uvukli u sasvim stvaran progon hrvatskih književnica i autorica Slavenke Drakuliæ, Dubravke Ugrešiæ, Rade Ivekoviæ, Jelene Lovriæ i Vesne Kesiæ.

 

Je li taj skandal imao utjecaja na pripreme tada skora održavanja Svjetskoga kongresa PEN–a u Dubrovniku? Dobro je poznato koliko su to bila teška vremena za našu zemlju.

 

— S jedne strane on je naše pripreme u dijelu inozemnih PEN–klubova onemoguæavao, ali s druge strane pomagao je da se neke stvari mogu pokriti i domaæim novcem, što inaèe nismo bili planirali. Konac 1992. i poèetak 1993. obilježio je taj skandal proizveden u »Globusu«, koji je ubrzo poprimio velike razmjere i gotovo sprijeèio održavanje Svjetskoga kongresa PEN–a u Dubrovniku u travnju 1993. Mi smo ipak, a kad kažem mi mislim najprije na Željku Èorak, na Tonka Maroeviæa, na Veru Èièin Šain, na Vladu Gotovca i na Aleksandra Flakera, ostvarili taj pothvat i brodom od Venecije, preko Hvara do Dubrovnika i natrag, plovili tjedan dana s oko 450 književnika. Što se sve to dogaðalo dok su navodni vitezovi klali po Ahmiæima, a drugi vitezovi pljaèkali sirotinji novac po Zagrebu nije valjda sluèajno. Kongres smo organizirali prije svega da bismo od protuha saèuvali obraz graðanske Hrvatske, popljuvani obraz zemlje u kojoj više nije problem bio u tome da li je ona skrenula desno ili lijevo, kako se olako htjelo sugerirati, nego joj je problem u tom trenutku bio, a tako je i danas, u tome što je ona tonula sve dublje i dublje.

 

To je, èini se, bio jedan od naših veæih problema…

 

— Problem Hrvatske u trenutku kad smo pokretali »Vijenac«, jednako kao i sada, nije u geometrijskom smislu nikad bio horizontalan nego vertikalan, dakle bio je problem propasti, a ne skretanja. Dakle, problem dubinski i teško rješiv. Mi smo »Vijenac« pokretali sa sviješæu da to èinimo u zemlji koja je ugrožena od svojih vlastitih zaljubljenika. Onih koji su je davili kao što je Othelo zadavio Desdemonu zbog ljubavi. Hrvatska, kojoj smo namijenili »Vijenac« potkraj 1993, s jedne se strane poèela buditi sa straviènom sviješæu da je njezinu pobijenu mladost okrala hrpa moralnih bijednika. Hrvatskoj u trenutku dok pokreæemo »Vijenac« vanjsku politiku vode znaèajevi poput onoga posve slinava Mate Graniæa, kulturu gospoða dr. Vesna Girardi–Jurkiæ, èija inteligencija i struènost nisu nikada bile u razmjeru s politièkom nepismenošæu. Današnji »Vijenac«, jasno, drukèije su novine od onih koje ste svojedobno zamislili i ureðivali. Kako ih danas ocjenjujete? Promijenile su se, dakako, mnoge okolnosti: razlièite su društvene, politièke pa i kulturne prilike. A ni ljudi nisu isti… Je li sada, prema vašem sudu, situacija bolja, lakša ili… — Ne bih ocjenjivao današnji »Vijenac«. Nisam zapazio da su današnji urednici ikada javno nešto suvislo rekli o onom prvom mom »Vijencu«, o onom drugom Maruninu ili treæem »Vijencu« Andreje Zlatar pa dakle nemam ni ja potrebe procjenjivati. Danas je »Vijenac« solidna informativna publikacija, s mnoštvom suradnika, jer je u Hrvatskoj jedna od borbi u kojoj smo uspjeli bila borba protiv straha, »Vijenac« je prepun informacija, sadržaj mu nikad nije upitan, a forma naravno nije uopæe promijenjena. Još je struktura jednaka onoj što smo je moj prijatelj Mario Bošnjak, divan i strpljiv èovjek, i ja osmislili prije petnaest godina. Još na prvoj stranici stoji da »za ‘Vijenac’ pišu i govore«, još su »Vijenac« novine za sveto trojstvo književnosti, umjetnosti i znanosti i još je na tim stranicama previše teksta, mnogo više nego što èitatelji mogu proèitati. Nije to ni èudno kad je »Vijenac« od prvoga broja bio prije svega tautološki èasopis. To mu je najveæa prednost, ali i velika slabost.

 

Ipak ni jedan broj nema više tekstova i više slovèanih znakova od vašega prvog broja?

 

— Slagali smo taj prvi broj, kako je Mario Bošnjak to rekao, kao kiseli kupus u kacu. Taj se prvi broj danas teško èita, slova su premalena, materijala je za tri broja. A sve je to bilo samo zato što smo htjeli pokazati da nismo sami, da smo brojni i da smo doista odluèili napraviti novine koje neæe trajati tek nekoliko mjeseci. Uostalom obvezivalo nas je èasno ime koje je, da ne ostane nespomenuto, ovim novinama dao akademik Mirko Tomasoviæ na jednom od sastanaka koji su prethodili izlasku prvog broja. Pojedinaèno, današnji je »Vijenac« kvalitetan orkestar, ali glazba baš i nije iznimna. U ovakvim novinama uvijek trebamo, pored osobne izvrsnosti, izvrsnost ustanova. »Vijenac« je bio i ostao institucija, ali nedostaje mu nešto više stava, nešto više kritiènosti prema društvu u kojem nastaje. Intervjui s ministrima, potpredsjednicima vlade, državnim tajnicima ne pripadaju na ove stranice. A moram reæi da sam ih viðao na ovim stranicama. Ljudi iz politike tu ne pripadaju, a to što oni odobravaju neki novac još ne znaèi da ima i jedan razlog da oni postanu dio kulturnjaèkog establishmenta. Dosta je što su u »Globusu« i »Nacionalu« ukrali status zvijezdama! U »Vijencu« o kulturnoj politici smiju govoriti samo oni koji ne vladaju ni vojskom ni policijom. To je pravilo koje treba poštovati. A da li je danas lakše ureðivati »Vijenac« nego prije petnaest godina, to ne bih znao, jer nikad ne mislim u kategorijama lako–teško. Želio bih, kad me veæ pitate o današnjem »Vijencu«, da se na njegovim stranicama èešæe izvode na vidjelo kljuèna pitanja našeg vremena. Volio bih da ih se ne izbjegava.

 

Dugi niz godina bili ste na èelu Hrvatskoga centra PEN–a i u tom je razdoblju održan niz važnih dogaðaja pa i onih koji su, kao što smo spomenuli, izazvali i afere. Uz Kongres u Dubrovniku i sporni Prag, izdvojimo još samo Mediteransku konferenciju u Splitu, ali sve to pratilo je i bogato i raznovrsno nakladništvo, èasopis… Danas, nasuprot tomu, kao da PEN–a gotovo i nema.Što je tomu uzrok? Jesu li se i utom sluèaju promijenila vremena ili ljudi?

 

— Ne znam da li PEN–a danas ima ili nema. Vode ga moje drage kolege, vremena su se promijenila pa je i èujnost nešto drukèija. Ipak, umjesto odgovora na vaše cijelo pitanje, moram samo kratko nešto reæi o tom, kako kažete, spornom Pragu. Pa, molim vas, tko su ti koji još govore da je Prag sporan, da je tamo poèinjena neka izdaja. Uostalom ti naši kritièari, onih 28 književnika koji su se potpisali pod sramotnu peticiju protiv Praške rezolucije i njezinih aktera, rado su i u drugim prilikama urlali: »Izdaja, izdaja«. A na Kongres svjetskoga PEN–a, kojemu su predsjedavali, pored Havela, ljudi poput Gotovca ili Stranskog, da dalje ne nabrajam, izlila je, svoj tko zna gdje isfrustriran nacionalni ponos, hrpa politièki nepismenih ljudi, koja nije razumjela da je veæ 1994. došao trenutak da se, u okviru meðunarodne organizacije kakav je PEN, a koji je dio UNESCO–ove institucijske strukture, dakle da se na jednom tako važnom mjestu donese dokument kojim i Srbija, koja je tada u ratu s Hrvatskom, javno prihvaæa èinjenicu svojih meðunarodno priznatih granica, koje sama nije priznavala nigdje i nikad osim tom prigodom u Pragu, i da se, kao i politièki naprednija Hrvatska, okrene teškim pitanjima svojih manjina. Eto, to je bilo sve što smo mi, koji smo predložili rezoluciju u Pragu, željeli poruèiti svojoj, ali i svakoj drugoj državi u našoj široj regiji. Uostalom, taj je dokument donesen u trenutku dok je odmetnuti dio srpskoga naroda u Hrvatskoj, manjina tog naroda, bila naoružana i pokušavala živjeti u svom samoproglašenom rezervatu. Previše je reèenica izreèeno o tom praškom dogaðaju na kojemu je sudjelovalo dvadeset hrvatskih pisaca, dogaðaja koji je samo pokazao da je raskol izmeðu hrvatskih pisaca stvar koju su neki željeli. I dobili su je, samo baš i nisu morali pritom izvrijeðati desetke èasnih ljudi i prijetiti im tamnicama i progonstvom.

 

Nakon svega toga uslijedile su za vas i druge neprilike. Je li trebalo otiæi èak na drugi kontinent da biste prevladali raskid s vašim matiènim Filozofskim fakultetom u Zagrebu?

 

— Nisam ja nikad nikamo otišao. Mislim da je, dok je dekan te èasne ustanove bio Stipe Botica, taj Fakultet napustio sama sebe i ja ga, kad sam ga došao tražiti, nisam više znao pronaæi. Našao sam da tamo predsjedava èovjek koji je upravo dan prije našega susreta usred ugledne Matièine publikacije napisao i potpisao kako su za vrijeme Krbavske bitke Turci doživjeli poraz nad Hrvatima, dakle našao sam tamo jedno veliko ništa i kad mi je to ništa, pred mojim studentima, još reklo da ja tamo, na svoj fakultet, ne pripadam, tada nisam vidio razloga ni da se žalim nekom sudu, ni da ne prihvatim ono što je taj èovjek, nakon više od dvadeset godina moga vjerna služenja studentima, nazvao otkazom. Danas imam svoju drugu Alma Mater, i ona je na novom Filozofskom fakultetu Splitskoga sveuèilišta, gdje veæ nekoliko godina predajem hrvatsku književnost na Odsjeku za kroatistiku, a ponekad i predmete iz talijansko–hrvatske komparativistike.

 

Ali, vi veæ šest godina predajete i na Odsjeku za slavistiku Sveuèilišta Yale u New Havenu...

 

— Da, predajem, što i nije ništa neuobièajeno. Na mnogim sveuèilištima profesori putuju ili drže

nastavu na nekoliko fakulteta u istom trenutku. Ali, ja u ovom trenutku, kako bi se reklo na mom Hvaru, skupljam tunju i vraæam se. Jasno, ne zato što æe nevera, nego samo zato da bih se do kraja i s punom energijom mogao posvetiti matiènom fakultetu u Splitu. I ne samo u Splitu, nego da bih se mogao posvetiti povezivanju tog fakulteta s programima doktorskog i diplomskog studija koje kanim razviti oko Mediteranskog instituta Grga Novak na Hvaru pa i drugdje u Dalmaciji.

 

Lijepo je èuti da se vraæate. Posao koji planirate, a koji sigurno, poznavajuæi vas, neæe biti jedini, zaokupit æe vas cijelo sljedeæe desetljeæe. Ali, ipak, uz te nove planove, recite nam kakva je vizura Hrvatske iz Amerike?

 

— Moj sada veæ devetogodišnji boravak u Sjedinjenim Državama i šestogodišnji rad na Sveuèilištu Yale približava se kraju. Prošloga ljeta imali smo na Hvaru vrlo uspjelu ljetnu školu na kojoj je sudjelovalo dvadeset jelskih studenata, gdje se pojavio i ženski kor toga sveuèilišta. Rezultati Yale Summer School in Hvar 2006 toliko su vidljivi da se ove godine broj studenata koji na Yaleu pohaðaju moju nastavu o književnosti, kulturi i filmu južnih Slavena poveæao za više od petsto posto pa sam prisiljen studente odgovarati od prijave, jer nemaju mjesta u uèionici, niti nam sveuèilišna administracija dopušta tako velike seminare. Pa iako ugovor s Yaleom imam do 2011, odluèio sam godine koje su preda mnom intenzivnije provesti u Dalmaciji i na Splitskom sveuèilištu. Oko tamošnjega filozofskog fakulteta bio sam, naime, angažiran još i dok ga nije bilo pa sam radio na stvaranju njegovih prvih dokumenata i programa potkraj devedesetih kad je tamo rektor bio povjesnièar umjetnosti Ivo Babiæ. Sada se konaèno vraæam na Hvar, u svoju Križnu luku i na naš obiteljski posjed u selu Brusje, gdje ima stotinjak divnih suseljana, nešto koza, tovara, mnogo lavande i ružmarina te mojih petnaest tisuæa knjiga i prilièno bogat arhiv. S moga radnog stola u istom su kadru Šolta i Braè i Vis, splitska noæna svjetla i Trogir, a u daljini bi se, da imam jaki teleskop i da zemlja nije okrugla, vidjela èak I Venecija. Nedostaje mi samo pogled na moj Dubrovnik, ali i on æe, kad se vratim u zavièaj, biti bliži, kao i Boka, o kojoj upravo spremam knjigu, srodnu onima koje sam veæ objavio o Dubrovniku I Hvaru. Nisam nikad odlazio iz Hrvatske da odem. Odlazio sam da bih imao užitak povratka, a tog se užitka nikad nisam odricao.

 

Što danas mislite, s obzirom na steèeno iskustvo, imaju li smisla veliki projekti iz jedne ruke kakva je vaša Povijest hrvatske književnosti? Èini se, ipak, da to u svijetu rade cijeli timovi struènjaka. Jer danas gotovo da i nije moguæe sve znati i pratiti i bez obzira na to što su mnoge informacije mnogo dostupnije.

 

— Ne bih se složio s tim da knjigu koja pripovijeda o prošlosti neke književnosti i njezinih aktera trebaju i mogu raditi samo timovi struènjaka. Kod nas, gdje postoji zasiæenost sveuèilišnog i akademskog diskursa, koji je odavno sam sebi dovoljnim, kolektivi struènjaka još bi više ubili živost književnoga života. Jasno, prošla su vremena u kojima je povjesnièar književnosti svoje djelo na bijelom konju prinosio vladaru kao dar svih njegovih podanika. Konaèno se valjda shvatilo da povijest nacionalne književnosti nije nikakav sveti zadatak za koji se podobnost stjeèe izvanknjiževnim zaslugama. Sve moje povijesti, kao i ona još nezavršena u tri sveska, koju je izmeðu 1996. i 1999. objavljivao Antibarbarus, i ona koju je u jednom svesku 1993. tiskao Golden Marketing, a »Slobodna Dalmacija« u èetiri, godinu poslije, nisu za mene završeni projekti. Dapaèe! Oni su tek otvoreni, oni su svojevrstan work in progress. Èetvrti svezak moje velike Povijesti pred posljednjom je redakturom, a onda æe biti logièno da iziðe i ta velika Povijest u predviðenih šest knjiga, jer su one najnovije veæ manje–više završene pa joj sada nedostaje samo ta poveznica. Uostalom, nisam baš od onih koji misle da je hrvatskoj književnosti najstariji tekst upravo Bašæanska ploèa. Zajedno s umnim i pronicavim pokojnim Petrom Breèiæem duboko vjerujem da je ta ploèa naš posljednji tekst, a onaj prvi, isto sam tako uvjeren, nije uopæe napisan. Ja, znate, ne mogu pisati povijest za vjeènost kao moji kolege Krešimir Nemec ili Miroslav Šicel, ne mogu takve knjige pisati prepun opreza i straha da se baš nikom ne zamjerim, pa èak ni predrasudama.

 

Nerijetko se èuje mišljenje da ste tim svojim izdanjima zapravo uvelike pomogli da mnogi domaæi pisci postanu zanimljivo štivo najširoj publici i da je od tada uvelike poraslo zanimanje za domaæu literaturu. Ta vaša zasluga nije mala... ali je oèigledno bila lakše izvediva s drugog kontinenta…

 

— Èuo sam da se tako govori, a èak sam nešto o tome i proèitao. Ali mislim da su to pretjerivanja. Samo sam ubrzao proces da se u jednoj knjizi, pa onda i u jednoj prosudbi i u istom retorièkom okružju, naðu Baretiæ i Maruliæ, Jergoviæ i Aralica, Krleža i Simo Mraoviæ, Matoš i Jagna Pogaènik, Ljudevit Gaj i Milana Vukoviæ... e sad, što su ti srazovi nekom bili odiozni, nekomu nepodnošljivi, a nekom više nego potrebni... ja svima njima ne mogu pomoæi, niti želim. Ti su srazovi realnost književnoga života, a što se tièe neke interkontinentalnosti mojih Povijesti, mislim da to baš ne drži vodu. Volim pisati daleko od domovine i ondje završavati rukopise i to samo zato jer kad sam u Hrvatskoj dekoncentriraju me stotine stvari koje vam negdje u daljini jasno nisu teret. Inaèe, koliko naši povjesnièari nisu spremni riskirati, vidi se iz dvaju primjera koje æu isprièati. Kad je izišla moja Povijest hrvatske književnosti u Golden Marketingu 2003, doživjela je niz pohvala, ali i vrlo oštrih kritika. Neki nabrušeni kritièar zamjerio mi je što sam u Povijesti rekao da je barunica Castelli zgazila onu sirotu ženu koèijom, a to je zapravo bio automobil. Ja sam se pokunjio na toliko neznanje o prometalima i bio sam pokunjen sve dok mi prije neki dan nije došla u ruke knjiga koju je taj kritièar napisao sa skupinom autora i tamo, isto kao i kod mene u Povijesti, stoji da je siroticu zgazila koèija! Èini se da bi bilo najbolje da zamolimo Velimira Viskoviæa da tu stvar službeno promijeni pa da više ne bude problema da li je rijeè o koèiji ili automobilu. Ili drugi primjer: iz razorne kritike èovjeka koji je inaèe èlan svih komisija i žirija, svih redakcija i odbora za odlikovanja. Taj mi je, izmeðu ostaloga, oštro zamjerio što se usuðujem ljeta Gospodnjega 2003. spomenuti nekoga nikom poznata, osim meni jasno, Renata Baretiæa i to sve u tako prevažnoj knjizi kad je taj anonimni Baretiæ objavio samo neki knjižuljak s pjesmicama. I meni je bilo neugodno zbog Baretiæa, jer znam da je èovjek dobar pisac, znam da sprema roman, znam da je veæ objavio odliène proze. Meni neugodno... kad eto ti: Baretiæ samo koji mjesec poslije objavi roman Osmi povjerenik. E, sad se onaj moj kritièar, koji je u svim žirijima i komisijama, razmahao. Da je dodjeljivao Nobelovu nagradu, ne bi Elfride Jelinek nikako došla na red. Bio bi je dodijelio Baretiæu. Bio je taj tipièni hrvatski književni muž u svih osam žirija koji su Baretiæu dodijelili najviše nagrade...! I. Ništa. Stvar je, naime, jednostavna jer izmeðu mene i toga gospodina iz svih komisija razlika je samo u tome što se ja ne bojim vlastite intuicije, što se ne bojim pogriješiti, ali se ne bojim ni predvidjeti.

Povratak