Biti istodobno žongler i kritièar to je mogao samo Tenžera

20.02.2007.

Reæi da je pisao književne i likovne kritike, da je bio esejist i feljtonist koji se isto tako iskušavao u radiodramskom žanru, istodobno je mnogo i malo.
Mnogo ako uzmemo u obzir razmjere njegova vijeka, malo ako znamo èemu je u svojoj obuhvatnosti stremio. Kao novinar bio je sveden na fragment, kao pisac težio je cjelini koju je dohvaæao svojom intelektualnom i intuitivnom snagom. Ili dalje: zakoni žurnalistièkog metjea sužavali su ga na trenutak, iako je svojim potencijalima smjerao mnogo dalje.
Da je tomu tako, potvrðuje èinjenica da je za života objavio samo dvije knjige i da je ta suma poslije njegove smrti dosegnula desetak samostalnih naslova (ne ukljuèujuæi likovne monografije o Lovrenèiæu, Šebalju i Dimitriju Popoviæu).
Kad se glasovita ruska balerina Maja Pliseckaja odluèila na memoare, u pisanju se koristila iskljuèivo sadašnjim vremenom. Balerina, progunðat æe poluglasno oni zakleti cinici koji su poznavali maèistièki gard Veselka Tenžere. Ipak, ostajem pri svome: ne samo zato što se iza njegove naizgled rigidne maske krio senzibilitet za Drugoga i za Druge, nego i zbog toga što je u smišljanju svojih tekstova demonstrirao istu suptilnost koju u baratanju tijelom iskazuje baletan.
Pas de grâce i dvostruki obrtaj, izveden tako da ne tresne na parket ili ne zaglavi u retorièkim zavrzlamama fiksiranim tastaturom pisaæeg stroja, ustrajati u brzini koju su pretpostavljali zakoni medija, ali i u dalekosežnosti koju je shvaæao kako vlastiti imperativ, biti istodobno žongler i kritièar, kaskader i kronièar, takvo što mogao je u svojoj raskošnosti samo Tenžera.
Teška su vremena, govorilo se u danima u kojima su iza svakog grma èuèali komunistièki žbiri, teška su i ova današnja u kojima iza svakog kantuna vrebaju kapitalistièki vampiri. Ne biste vjerovali, ali i velika Maja Pliseckaja sjeæa se kako je njena majka svagda iznova ponavljala frazu o teškim vremenima.
Razlika izmeðu Tenžere i njegovih suvremenika bila je u tome što za svoje žurnalistièke i ine pothvate, kako god ih imenovali, nije tražio izgovor u tim proskribiranim vremenima koja su bila takva kakva su bila. Gora od onih koja su se obeæavala i bolja od onih kojima se prijetilo. Tenžera je bio je nepopravljiv individualist i samo naivci ili vazda budni karijeristi mogu vjerovati da bi se prema današnjim stereotipima (što je puki eufemizam) odnosio dobrohotnije nego što se odnosio prema boljševièkim utvarama.
Pisao je o književnosti, ne samo hrvatskoj, zanimali su ga fenomeni masovne kulture, sport i televizija, spektakli i kolektivni debakli, ali više od ièeg opèinjavala ga je sloboda. Ne sloboda koja u svom primitivizmu ne dospijeva dalje od susjedskog dvorišta, ne sloboda koja raèuna s glamuroznošæu i jeftinom deklarativnošæu nego sloboda koja se u svojoj punoæi izjednaèava s apsolutnim stanjem. Takvim koje je zazivala Simone Weil, objašnjavajuæi da zlonamjerne individue ionako ne mogu biti slobodne ni u kakvom društvu!
Potreba da piše u sadašnjem vremenu, da se iskaže kao svjedok suvremenosti, a ne neke fiktivne i u maglu projicirane buduænosti (ili prošlosti), vezuje ga izravno za Matoša, njegova najveæeg i najvažnijeg mentora. Obraæajuæi se svom prethodniku, zakljuèio je da je »bio do te mjere dobar pisac da ga nisu ogranièavali ni doba, ni uzori, ni izvori, ni politièka opredjeljenja«.
Poslije svega, pokazalo se da ono što je konstatirao za Matoša, podjednako vrijedi i za njega samoga. Matoš se sustavnije poèeo baviti pisanjem u dvadesetitreæoj godini, a u istim ili još ranijim godinama zaèela se Tenžerina karijera. Prvi se ogledao u Vijencu, Savremeniku i Obzoru, drugi je startao u Studentskom listu i Slobodnoj Dalmaciji, dosežuæi svojevrsni zenit i punu afirmaciju u Vjesnikovim izdanjima.
Koliko god se razmjeri Tenžerine kreativnosti razaznaju u njegovim tekstovima, toliko je teško zaobiæi èinjenicu da je bio jedan od posljednjih velikih kozera, baštinik onog doba u kojem književnost nije bila samo pitanje vlastitog izbora, nego isto tako pitanje ukusa i elementarne kulture. Bio je pisac i zoon politikon koji je trijumfirao u konverzaciji, nalazeæi da su kavane kao forma ostentativne društvenosti važne koliko i biblioteke. Ne treba se igrati proroka, ali za èovjeka koji je iznad svega volio život i èiji je svjetonazor bio na granici boemije i nonšalancije, teško je pretpostaviti da bi uživao u internetskoj galaksiji i virtualnoj stvarnosti kojima tako perfidno manipulira jedan mali miš, ergonomski prilagoðen za korištenje u lijevoj ili desnoj ruci.
Šezdesetipeta obljetnica Tenžerina roðenja koincidirala je s objavljivanjem Eliasove knjige o Mozartu (koju je pohrvatio Boris Periæ). Kad se govori o salcburškom geniju, svagda iznova ponavlja se naizgled logièno a zapravo besmisleno pitanje: što bi bilo da je poživio dulje?
Pitanje je besmisleno zato što su ta dužina, ili kratkoæa, bile uvjetovane naèinom egzistencije. Može se živjeti intenzivno i kratko ili polako i dugo. Muzièki majstor izabrao je ono prvo, a teško bi se nešto drugo moglo zakljuèiti za našeg literarnog majstora.
A u opetovanom zazivanju Tenžere, Matoš je prvi i zakljuèni refren. Od Rabbija je baštinio osjeæaj za jezik, britkost i ljeporjeèivost, tretirajuæi književnost kao kritiku, a kritiku kao književnost, svjestan da èovjek svakom gestom, koliko god banalnom, posvjedoèuje svoj kritièarski stav.
Matoš je bio stekliš i frankofil ili, drugim rijeèima, nacionalist i kozmopolit, što je za Tenžeru bio sine qua non svakog iniciranja književnošæu. Tko to ne razumije, taj ne razumije Tenžeru, ni razloge koji ga poslije toliko godina èine podjednako provokativnim i bliskim.

Vandrokaš i rijetki putnik
Matoš je bio putnik i roðeni vandrokaš koji je bez kulturnih i geografskih punktova kao što su Beograd, Ženeva i Pariz praktièki teško zamisliv, dok je Tenžera, osim u mašti, rijetko putovao; najveæi dio svoga kratkog vijeka proveo je u Zagrebu, a kao gost United States International Communication Agency, boravio je kraæe vrijeme u Sjedinjenim Državama.
Matoša je temperament uvijek tjerao nekamo drugdje, dok se Tenžera najkomotnije osjeæao u Zagrebu, gradu u kojem je trinaest puta mijenjao adresu.
Prvoga je, osobito za pariških godina, muèila teška oskudica, a i drugi je jedva sastavljao kraj s krajem, slijedeæi kob onih hrvatskih duhova koji su kulturnu i spisateljsku misiju pretpostavili materijalnim probicima.

Zdravko Zima

 

Povratak