Ima tu mnogo toga kriptoteološkog, kvazireligijskog za išèitavanje. Borba i prijepori oko slike kao medija u bitnome su odredili i religije te njihovu moæ, kao što danas odreðuju politiku. Židovi su branili figurativno prikazivanje Boga i nebeskih stvarnosti u strahu od idolatrije, od sindroma "zlatnog teleta", strahujuæi kako bi se tako došlo u opasnost da se štuje sama slika, a ne onaj kojeg ona simbolizira, što je zapadanje u idolatriju. Islam je u odnosu prema slici i prikazivanju svetih stvarnosti i osoba bio još eksplicitniji, premda nam je ostavio predivne minijature, no izvan mjesta za kult, za bogoštovlje. Tek s kršæanstvom uoèava se bitnost moæi slike za vladanje masama. Za razliku od Bizanta i njegovih kampanja protiv slika, latinska, rimska Crkva nije dvojila niti se odrekla vizualnih predstavljanja vlastitih vjerovanja. Sa sloganom "pictura est laicorum literatura", Rim je uoèio kako se obiènoj raji mnogo lakše objašnjavaju komplicirane teološke dogme ili biblijski spasenjski dogaðaji od stotinu homilija ili predavanja. Zapadna Crkva time je prihvatila i rizik, kritika koja èesto i danas dolazi iz protestantskih krugova posebno u pitanjima puèke pobožnosti, u kojem priprost narod, namjesto da se klanja Bogu i svecima, klanja se njihovim èudotvornim slikovnim predstavama, pri èemo se božansko gubi u svom likovnom predstavljanju, pretvarajuæi vjeru u religiju ili idolatriju.

Televizija - “kæi kršæanstva”
No, unatoè tom "riziku" kojim se poèesto kroz povijest i danas stubokom deformiralo samo kršæansko vjerovanje, latinska se Crkva ni u jednom trenutku nije odricala fascinantne moæi slike, jer je ona u nekom smislu bila i sredstvo vladanja nad masama, nad dušama, jednako kao i sredstvo evangelizacije ili katehizacije. Kada je kanadski sociolog McLuhan ustvrdio kako je televizija "kæi kršæanstva", onda je upravo mislio na èinjenicu da su jedino u kršæanskoj vjeri/religiji prevladali zagovornici tvorbe slika (ikonoklastiène borbe), što je omoguæilo svu kasniju kulturu slike, pa i televiziju. Jer da je slika kao medij bila zabranjena i u kršæanstvu, pitanje je kako bi se razvijala zapadna kultura po tom pitanju. Derrida stoga masmedijalizaciju svijeta naziva "masmedilatinizacijom", smjerajuæi upravo na ulogu koju je slika odigrala u kršæanstvu.

Moæ proizvoðaèa slika
Èini se da se po tom pitanju od vremena srednjovjekovlja do danas ništa bitno nije promijenilo, samo ono što je nekoæ vrijedilo za sakralno podruèje danas vrijedi za profano, svjetovno: tko ima moæ i kontrolu nad proizvodnjom slika tomu je moæ nad indoktrinacijom masa zagarantirana. Taj donosi istine i "dogme", taj kreira mentalitete i kolektivna stremljenja. Mase i danas, unatoè iskorijenjenoj alfabetskoj nepismenosti, jaèe se daju uvjeriti od slike no od rijeèi i tumaèenja, to više što slika kao "topli medij" zahtijeva manje osobne participacije i napora nego èitanje, pa je samim tim ljudi lakše i nekritièkije gutaju. Svakoj je politici stoga od krucijalne važnosti imati "svog èovjeka" na èelu ove moæne slikotvorbene institucije uz pomoæ koje narodu bivaju podastirani novi bogovi i "sveci", anðeli ili demoni. Zato je televizija neka vrsta fetišistièke religije, njoj se, kao i Bogu, vjeruje ili ne vjeruje, njenim se "zvijezdama" i slikama, "ikonama" klanja. Malnarova "Noæna mora" kao antitelevizija stoga je najbolji raskrinkavaè ovog procesa jer je on samim èinom dovoðenja na TV "totalnih kretena i idiota" (njegove rijeèi) od njih napravio zvijezde od kojih se po ulici žicaju autogrami, a do juèer su bili "ološ", margina društva. Nije bitno što Malnarovi junaci govore, bitno je da je njihova slika na televiziji. "Pictura est laicurom literatura", slogan skovan od teologa, na isti naèin vrijedi kako za srednjovjekovne tako i za postmoderne mase. Ispražnjena stolica glavnog ravnatelja stoga je "sveta stolica", a konklave su u tijeku. Traži se "slikar", aparatèik, koji æe što ljepše risati likove novih "bogova" u lovu na ljudske duše.

Ivica Šola