Prijetnja novinaru Gordanu Maliæu sudskim progonom novi je i, na žalost, ne usamljen pokušaj zastrašivanja hrvatskih novinara da ne bi, po vragu (ili po Vijeæu Evrope, nekima sve isto), argumentirano komentirali postupke vlasti. Ta se prijetnja sluèajno podudarila s ostavkom suca talijanskoga Ustavnog suda Romana Vaccarelle, pa možda nije na odmet prisjetiti se i jednoga i drugog sluèaja.
Vaccarella, poznati pravnik i odvjetnik, izabran je u Ustavni sud 2002, kao kandidat koga je istaknula Berlusconijeva stranka Forza Italia u svojoj kvoti. Odradio je pet godina svoga osmogodišnjeg mandata a sada je odstupio indigniran, veli, pritiscima nekih ministara koji se paèaju u domenu Ustavnog suda.
Što su rekli ti ministri? Da smatraju da je referendumsko pitanje o izbornom zakonu, koje predlažu potpisnici, u suprotnosti s Ustavom, dakle neprihvatljivo. Upravo o tome se, po ustaljenom obrascu, mora izjasniti Ustavni sud, koji za svaki predloženi referendum ispituje ustavnost, a time i prihvatljivost referendumskog pitanja. Dakle, ustavotvorac je unaprijed pretpostavio da ta pitanju mogu, a ne moraju, biti i u neskladu s Ustavom. Nema li graðanin pravo imati i izraziti mišljenje o tom pitanju? Nema li to pravo i politièar? Je li ustavni sudac takva mimoza da svako mišljenje osjeæa kao nepodnošljiv pritisak? Je li i ostavka suca naèin pritiska na preostale kolege?
Kako god odgovorili na ta pitanja, ostaje èinjenica da je Ustavni sud odbio ostavku svog èlana, ali je sudac pri njoj ustrajao.
Ni sudac u ostavci Vaccarella, niti Ustavni sud kao cjelina, a ni nadležni tužilac pri Ministarskom sudištu (posebnome i nadležnome za ministre) nije našao za shodno da ustane tužbenim prijedlogom protiv ministara na koje se uvrijedio Vaccarella. Ta je raspra zasad razriješena ostavkom kao javnim èinom indignacije suca.
U Zagrebu meðutim, kako èitamo u našim novinama, Županijski sud zahtijeva od Državnog odvjetništva da tuži novinara Gordana Maliæa koji je komentirao tri veæ donesene presude nekog suca tog suda. Sud - kako novine prenose rijeèi sudskog glasonoše - smatra da je time novinar poèinio kazneno djelo “prisile prema pravosudnom dužnosniku”.
Potpisanome novinaru, koji nije dovršio studij prava pa mu ostaje samo logika, nije baš jasno kako to novinar utjeèe na suca koji je presudu veæ donio, te èime mu je on to “uèinio silu”: uperio u nj oštra slova, pa mu ih zarinuo do balèaka?
Vjerojatno zakon daje osnove za takvu prosudbu, a zakoni, kao što smo veæ pisali, miomirišu od zakonodavca, kao i riba od glave. U Italiji postoji izreka da se prijateljima zakoni interpretiraju, a na ostale se primjenjuju. O Hrvatskoj je možda bolje se ne izjašnjavati: nije li svrha tih postupaka sudbene vlasti baš da se zaèepe usta novinaru, da se ganja jednoga a uplaši stotine?
Vlasti je imanentno da se šaca kritike: kritika dovodi u pitanje aureolu svemoæi kojom vlast sebe prikazuje kao boga na zemlji. Kada Papin entourage ovih dana izjednaèuje kritiku nekog komièara s terorizmom - pokazuje koliko je komièna veæ sama ta poza nedodirljivosti, ali koliko može biti i opasna (hvala Bogu da je Crkvi oduzeo državu i s njome moguænost da zatvara i smièe, ukoliko je to bio On). Županijski sud meðutim jest državna vlast, ona sudbena.
Vlast korumpira, zakljuèio je Saint-Just (koga je vlastita vlast potom skratila za glavu), apsolutna vlast apsolutno korumpira - dopunio je revolucionara konzervativni Lord Acton. Ta se maksima odnosi na svaku vlast, dakle i na sudbenu.
Prezajuæi od kritike, vlast priznaje koliko je nesigurna u sebe. Autoritet koji se mora braniti silom pokazuje da mu snaga nije u argumentu nego “u topuzu”; crimen laese maiestatis i danas ostaje jednom od najodioznijih pravnih dosjetki, koja se, uostalom, na dulju stazu vazda vraæala kao bumerang (tko iz povijesti nije nauèio koliko je djelotvorno bilo proganjanje kršæana zbog “uvrede velièanstva” “božanskog cara”, zaista je zaslužio da mu se povijest ponovi). Koliko vlast osionije reprimira pravo na kritiku sebe, toliko je ta vlast bliža diktatorskoj, svodeæi graðanina više na podanika.
Ilustrativno je, baš u tom sklopu, da hrvatsku sudbenu vlast - u konkretnom sluèaju zagrebaèki Županijski sud - iritiraju komentari koji se odnose na konkretne sudske presude, i koji su potkrijepljeni argumentima, a ne paušalno i neargumentirano pljuvanje po sudstvu u cjelini, kojega zaista, na žalost, ne manjka u hrvatskim glasilima, ne uvijek iz novinarskih pera, ali ne i bez odgovornosti urednika. Uostalom, sve više presuda je dovoljno citirati, zajedno s obrazloženjima, jer im nikakva komentara ne treba. Novinar, napokon, ne komentira radi sebe, nego da bi podastro temu za razmišljanje publici, graðaninu koji bi morao biti temelj vlasti.
Èini li se logiènim da se na kritike ministara reagira ostavkom, a na kritike novinara sudskim gonjenjem? Nemaju li izabrani narodni zastupnici pravo više? Baš naprotiv.
Naèelo trodiobe vlasti može biti razlog da se dužnosnici neke od vlasti suzdrže od komentiranja odluka one druge vlasti pa je s te strane uvijek upitno koliko je umjesno kad politièari komentiraju sudske odluke ili postupke, ali i kada suci (pojedinaèno ili kroz udrugu) komentiraju odluke inih vlasti, izvan gabarita sudskog postupka. Ta ogranièenja ne vrijede za graðane izvan krugova vlasti, a za novinare - nota bene - i ne smiju vrijediti. Naime, Vijeæe Evrope je na èetvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja (u Pragu 7-8 prosinca1994), dogovorilo i naèelo da “novinstvo (...) podvrgava djelovanje razlièitih tipova vlasti stalnome kritièkom preispitivanju”. To naèelo obavezuje i Hrvatsku, pa bi možda zakonodavcu dobro bilo da malo razmisli koliko je hrvatski zakon, kako ga interpretira Županijski sud u Zagrebu, usklaðen s tim ratificiranim meðunarodnim aktom.
Nije potreban proroèki dar da se predvidi kako æe ova akcija protiv novinara Maliæa biti interpretirana u Vijeæu Evrope, i u drugim meðunarodnim tijelima. Hrvatska iz godine u godinu niže kotira na rangovnim ljestvicama medijskih sloboda, a možemo se kladiti da æe ovaj primjer biti citiran dogodine, kada ta tema opet stigne na dnevni red.
Inoslav Bešker
