Mizerija »reality showa«

29.05.2007.

Novo je samo to što su se pojavili mobiteli-fotoaparati i cijela je prièa dovedena do krajnjih konzekvenci. Spoj ljudske pomame za »mirisom krvi« i senzacijama s novim tehnologijama razgoliæuje nas kao nesposobne za istinsko ljudsko suosjeæanje.
    Dobrim su dijelom za to krivi i mediji, željni ekskluzivnih informacija i snimaka. Nude se novci, stimulira »graðanska produkcija« raznoraznih senzacija, kako bi se »oživio« vlastiti program ili novinske stranice. U zemlji u kojoj se za jednu snimku ili informaciju može dobiti èetvrtina trgovaèke ili osmina prosjeène plaæe, a možda èak i više, sve je manje onih koji neæe biti spremni prihvatiti takav izazov.
    Objavljivanje mobitel-snimki djeèjih tuènjava i porno seansi gotovo pa je postala »normalna stvar«. I neki dan je jedna televizijska postaja emitirala graðansko snimanje vaðenja utopljenika iz zagrebaèkog Jaruna, a da se nitko nije zapitao, ni onaj koji je snimao ni oni koji su to objavili, bi li u tom trenutku bilo ljudskije pokušati pomoæi nesretnom èovjeku nego snimati. Da mu se nije moglo pomoæi saznalo se tek puno kasnije, svakako ne u trenutku »snimanja«. Zašto bi onda bilo »èudno« naguravanje oko tramvaja i ugrožavanje života zgnjeèene djevojke?
    No, prevarili bi se kada bi ustvrdili da su mediji iskljuèivi krivci za pomamu amaterskog snimanja nesreæa. Doduše, rijetki još odolijevaju prelasku one fine granice koja razdvaja profesionalnu snimku odnosno informaciju, koja brine o dignitetu žrtve, budi suæut te istovremeno pouèava, od lešinarenja bez ikakvih obzira. Ali i oni mediji koji imaju sve manje skrupula, vabeæi novcima graðane na suradnju, bili bi nemoæni da nije tog ljudskog poriva za posrednim »sudjelovanjem« u tuðim sudbinama. Nije ovdje samo rijeè o jagmi za šaku kuna. Nesreæe i zavirivanje u tuðu intimu su ljudima najintrigantniji. Zato je drukèijeg materijala, za koji takoðer stoji »poziv na suradnju«, tako malo.
    Tehnologija je samo »oslobodila« ovaj ljudski nagon. I da nema medija, koji ga potièu, svejedno bi se nastojao zadovoljiti. Vrijedilo bi se stoga kladiti da je meðu onima koji su juèer u Zagrebu snimali prometnu nesreæu bilo i onih koji nisu prvenstveno razmišljali o utrživanju vlastitog uratka u nekom od medija. Dovoljno æe im biti da u kuæi ili u susjedstvu pokažu snimljeno »svjedoèanstvo«, pa da uz kavu ili bez nje bar nakratko postanu »heroji ulice«.
    Solidarnost, pomoæ bližnjima, suosjeæanje... ti temelji društva - danas su devalvirani pojmovi. Proizvodnja raznovrsnih »reality showa«, poput juèerašnjeg, u kojima æemo živjeti živote drugih, po moguænosti nesretnijih, glupljih ili obiènijih od nas samih, postaje nam nadomjestak za vlastiti isprazni i od emocija cijepljeni život. Bar na trenutak, gledajuæi televiziju ili snimajuæi djevojku T. M., postajemo važni. Je li se T.M. pritom muèila, što je bilo s njom poslije, zanima nas kao i lanjski snijeg.

Povratak