Fotoreporteri: Nismo grobari ni lešinari

01.06.2007.

Potpisi fotoreportera uglavnom su ispisani sitnim slovima, negdje uz rub same fotografije koja u novinama nema zadaæu biti lijepa sa skladnim bojama i lijepim licima koja se smiješe objektivu. Novinska fotografija mora isprièati prièu, osnažiti tekst uz koji je objavljena, a neke novine imaju rubrike u kojima je fotografija toliko jaka da se tekst stvara tek nakon što je snimljena. Osim toga, fotografije objavljene u novinama publiku æe zainteresirati i nakon što proðe nekoliko godina otkako su snimljene, dok su tekstovi iskljuèivo dnevna roba.

Najbolje fotke
Upravo zbog toga Zbor fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva veæ nekoliko godina izlaže fotografije koje su bile objavljene ili su snimljene s tom namjerom, ali zbog spleta okolnosti, loše urednièke procjene, manjka prostora u novinama ili tko zna èega sve - nisu bile objavljene. Za razliku od dosadašnjih godina, kada je izložba "Hrvatska novinska fotografija" otvarana u Splitu, ove godine otvorena je u Zagrebu, u Galeriji Badrov na Trgu žrtava fašizma. "Gotovo sve izložene fotografije su objavljene tijekom prošle godine, ima ih nekoliko koje su snimljene s namjerom da budu objavljene, ali iz nekog razloga to nije uèinjeno. Stara je prièa da fotoreporteri uvijek misle da im se najbolje fotografije ne objavljuju, a uvijek krivimo urednike. Kada spremamo fotografije u sistem iz kojeg ih urednici onda vade i stavljaju na stranice, uvijek odabiremo najboljih èetiri ili pet, ali i meðu njima imamo svoje favorite. Vrlo èesto se dogaða da se urednici ipak odluèe za neku drugu, pa tako ponekad najbolje nikada ne ugledaju svjetlo dana, osim možda na nekoj ovakvoj izložbi", kaže Nenad Reberšak, predsjednik Zbora fotoreportera HND-a. Fotoreporteri ne samo da rijetko beru slavu kakva zna dostiæi pokojeg njihovog kolegu novinara, veæ su puno èešæe na meti raznoraznih kritièara osjetljivih na pojavu objektiva u njihovoj blizini, a nerijetko su žrtve i fizièkih napada samo zbog toga što rade svoj posao. "Doista je teško kada moraš snimiti neku tešku nesreæu ili neku javnu osobu koja je trenutno u središtu zanimanja javnosti u negativnom kontekstu. Èesto nam obièni prolaznici vièu da smo 'lešinari', 'grobari' i slièno, ali onda isti ti ljudi iduæeg dana otvaraju novine i najprije traže upravo takve fotografije. Ljudi žele vidjeti ima li u novinama fotografija nekog politièara na samrti, kakve krvave prometne nesreæe i slièno, ali ne vole vidjeti nas kada to snimamo. Ne mogu shvatiti da nam je to, jednostavno, posao, da nas taj dogaðaj niti zanima niti to volimo raditi, ali nam urednik to naruèi i moramo snimiti", kaže Reberšak koji se ovim poslom bavi veæ dugi niz godina snimajuæi za rijeèki Novi list. Dok s jedne strane hrvatski fotoreporteri imaju velikih problema s "obiènim" ljudima, politièari i javne osobe u posljednje vrijeme daleko su im skloniji. Još nedavno je upravo Zbor fotoreportera HND-a poslao otvoreno pismo Vladi zbog teškoæa koje im stvaraju ljudi iz osiguranja štiæenih osoba, koji su ih èesto odgurivali i prijetili. Nakon toga su se, èini se, stvari ponešto promijenile.

Primirje s policijom
"Naš rad cijeni se sve više, a sve nam manje službeni organi prave probleme. Prije smo s policijom imali puno više problema, no sada je suradnja sasvim dobra, pa i sa samim ministrom unutarnjih poslova Ivicom Kirinom. Veæ dugo mi se nije dogodilo da policajac vièe i prijeti da nešto ne smijem jer sad se znaju pravila, kojih se pridržavaju obje strane", kaže Reberšak, dodajuæi kako danas daleko više problema imaju s graðanima. Svaki fotograf ima omiljene motive koje voli snimati, a veæina za neku rubriku u novinama radi s veæim žarom, a za drugu manje. No gotovo svi bez iznimke ne vole raditi za crnu kroniku jer se na takvim zadatcima susreæu najteže ljudske sudbine. Svejedno radi li se o prometnoj nesreæi, ubojstvu ili samoubojstvu, utapanju ili neèemu sliènome što završava na stranicama crnih kronika, fotoreporteri moraju iziæi na snimanje. "To je definitivno najneugodniji zadatak. Ljudi koji se naðu na mjestu dogaðaja, bilo da su sluèajni prolaznici ili rodbina stradalih, uvijek su vrlo emotivni, svašta nam vièu, tjeraju nas i nasræu na nas", kaže Reberšak dodajuæi da je i veæina današnjih fotoreportera radila taj posao u ratu što je takoðer bilo vrlo teško raditi. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj raste trend graðana-fotoreportera, odnosno mnogi mediji potièu svoje èitatelje da im šalju zanimljive snimke, što stvara dodatnu zbrku. Graðani s mobitelima i fotoaparatima ne znaju pravila kojih se fotoreporteri moraju držati prilikom odraðivanja posla, pa se natjeèu tko æe snimiti "krvaviju" fotografiju. Jedan od posljednjih primjera je stradavanje mlade djevojke koja je neko vrijeme ostala zarobljena pod tramvajem na središnjem gradskom trgu. "U trenu se oko nje našlo sto mobitela i fotoaparata kojima su je snimali graðani boreæi se za dobru poziciju kao skupljaèi boca", kaže Reberšak. Iako danas svaki puèkoškolac ima mobitel s fotoaparatom, potreba za iskusnim profesionalcima nije manja jer su meðu njima velike razlike. Ako je suditi po primjedbama na njihov rad, današnji profesionalni fotoreporteri više paze na etiku nego prije desetak godina, a èini se da su tako poèeli razmišljati i urednici u novinama. Iako je novinarstvo danas opæenito agresivnije nego prije, pa se èesto i od fotoreportera traži da "dublje" uðu u prièu, oni otprilike znaju gdje je granica onoga što smiju raditi. "Mi znamo mjeru. Nikada ne snimamo ljude dok piju i jedu, bilo da su nepoznati ili su pak politièari i neke druge javne osobe. To je neki naš prešutni dogovor kojeg se držimo, dok se ulièni snimatelji takvim stvarima ne zamaraju, niti ih zanimaju pravila igre. Oni to odrade sada i možda više nikad neæe, a ja sam na poslu svaki dan i izlažem se ako prekršim pravila. Politièari nas èesto mole i da ih ne snimamo dok izlaze iz automobila, što smo takoðer prihvatili jer zaista može biti nezgodnih trenutaka, posebno za žene. Mi im to ne zamjeramo jer nama zaista takva fotografija nema veliku težinu", kaže Reberšak.

Profesionalci i amateri
Velika razlika izmeðu profesionalaca i graðana-fotoreportera je i u opremi koju nose. Dok ulièni snimaèi "posao" naprave s aparatom vrijednim tisuæu-dvije kuna, profesionalci u svojim torbama nose daleko vrjedniju opremu. Danas u Hrvatskoj gotovo da nema profesionalca koji u torbi ne nosi manje od 20-30 tisuæa kuna vrijednu opremu, no ima i onih èija torba vrijedi i do sto tisuæa kuna. "Fotografija se može snimiti sa svime što slika, ako si na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ali fotoreporteri æe uvijek raditi s vrhunskom opremom koja garantira brzinu, oštrinu i sve ostalo. Fotiæi vole dobru opremu i redakcije su toga svjesne pa ne štede novac", objašnjava Reberšak dodajuæi da unatoè vrhunskoj opremi njihov posao nije lagan. Bez obzira na težinu, probleme u svakodnevnom poslu, kritike i ljutnje, "konkurenciju" uliènih snimatelja, profesionalni fotoreporteri i dalje æe samozatajno raditi svoj posao i puniti stranice novina, a njihovi najbolji radovi moæi æe se naæi u galerijama veæih hrvatskih gradova.

                                                                               Saša Vejnoviæ

 

Božo Vukièeviæ, Otvoreno more

Anto Magzan, Veèernji list

Povratak