Pred istražnim povjerenstvom je veæ svjedoèio i šef tajne službe BND-a Ernst Uhrlau

 

 

 

 

 

 

 

Tu je prije svega sluèaj Nijemca libanonskog porijekla Khaleda al-Masrija, kojega je CIA otela u Makedoniji 2003., tajnim ga letom transportirala u Afganistan i ondje držala pet mjeseci u zatvoru pod sumnjom za terorizam. Nijemac turskog porijekla Murat Kurnaz proveo je èak èetiri i pol godine u amerièkom zatvoru u Guantánamu, nakon èega je 2006. pušten, a da protiv njega nije podignuta optužnica. Kurnaz je po povratku u Njemaèku više puta teško optužio ne samo amerièke, nego i njemaèke vlasti, navodeæi da su u njegovu saslušavanju i muèenju u Afganistanu sudjelovali i njemaèki agenti, što isto tvrdi i al-Masri. K tome dolazi i manje poznat sluèaj Nijemca egipatskog porijekla Abdul-Halima Khafagija, kojega je takoðer otela amerièka vojska te sluèaj Nijemca sirijskog porijekla Mohameda Haidara Zamara, kojeg je CIA najvjerojatnije otela u Maroku 2001., nakon èega je predan sirijskim vlastima, a navodno su ga takoðer ispitivali njemaèki specijalci.

Pred povjerenstvom je iskaz dao niz politièara, od bivšeg ministra unutarnjih poslova Otta Schilyja, preko bivšeg ministra vanjskih poslova Joschke Fischera do sadašnjeg Frank-Waltera Steinmeiera, koji je u prošloj vladi bio šef kancelarskog ureda. Iz medija se ovi èlanovi bivše vlade sumnjièe da su za otmice znali, ali nisu ništa uèinili da se ti ljudi oslobode, nego su èak aktivno spreèavali njihov povratak u Njemaèku. Pred povjerenstvom su bili i predsjednik BND-a Ernst Uhrlau i njegov prethodnik August Hanning.

Novinarima koji su o radu povjerenstva izvještavali predbacuje se sada kršenje paragrafa 353b kaznenog zakonika, koji se odnosi na “povredu službene tajne”, a koji je i u prošlosti vodio do kontroverzi oko slobode tiska. Njemaèka opozicija veæ dulje traži promjenu ovog èlanka, kako bi se zakon promijenio u smislu da novinari ubuduæe ne djeluju protuzakonito ako tijekom svog posla sudjeluju u ili potièu na kršenje službene tajne.

Savez novinara akciju tužiteljstva naziva “sveobuhvatnim napadom na slobodu tiska”, ali to nije prvi put da su njemaèki novinari pod optužbom za izdaju službene tajne. Najpoznatiji noviji sluèaj dogodio se mjeseèniku Cicero. U rujnu 2005. tužiteljstvo je pretražilo redakcijske prostorije kao i stan novinara Brune Schirre. Povod je bio Schirrin tekst u kojemu je citirao tajni izvještaj Saveznog kriminalistièkog ureda o teroristu Abu Musabu al-Zarkaviju.

I ove godine novinari su bili na udaru paragrafa 353b, kad je tužiteljstvo u Hamburgu povelo istragu protiv urednika tjednika Stern i dnevnika Financial Times Deutschland u vezi s tekstovima o otmici el-Masrija, takoðer s citatima iz tajnih dokumenata.

Kako æe završiti najnoviji napad na tisak, još se ne zna. Sudstvo je u svojoj posljednjoj odluci potvrdilo presudu iz sluèaja Spiegel, dakle ojaèalo pozicije slobode tiska i zaštite izvora informacija. Ona je donesena u sluèaju Cicero, kojemu je Ustavni sud takoðer dao za pravo, proglasivši redakcijsku premetaèinu neustavnom. Iako, kao što je naglasio sud u Karlsruheu, ni novinari nisu izuzeti iz paragrafa o odavanju tajne, takve su akcije tužiteljstva neustavne ako im je krajnji cilj zapravo otkrivanje izvora koji je informaciju medijima “procurio”.

No, unatoè “presudi Cicero”, i ovaj put igra se na istu kartu. Prijavljeni novinari zapravo su kolateralne žrtve preko èijih leða tužiteljstvo želi do politièara, èlanova povjerenstva, koji su dokumente dostavljali medijima. Prava potraga usmjerena je prema rupama u državnom aparatu. Jer u pitanju je i poroznost istražnog povjerenstva, èiji bi rad trebao biti tajan do konaènog izvještaja, a veæ je mjesecima na meti kritika. Dok se povjerenstvo od osnutka polako, i putem ciljanog dostavljanja podataka tisku, pretvaralo u mjesto meðustranaèkog obraèuna, mnogi njegovi èlanovi tvrdili su kako u novinama dolaze do više podataka nego u samom povjerenstvu. Kako tvrdi Kauder, ono je postalo “rupièasto poput švicarskog sira”.

No, teško da æe ovim putem Bundestag doæi do krivaca. S jedne strane, tu je presuda u sluèaju Cicero, koja može biti primijenjena i ovdje. Još važnije, postupak izaziva otpor, a novinari i njihove udruge smatraju da ih se ne može kazneno progoniti ako obavljaju svoj posao. Tako istraga vjerojatno nikamo neæe dovesti.

- Nitko od nas neæe izdati informante - podsjeæa Giovanni di Lorenzo, glavni urednik tjednika Zeit, dodajuæi da je najvažnije doznati tko snosi politièku odgovornost za “pokušaje zastrašivanja” i spreèavanja glavne funkcije tiska, a to je da otkriva ono što je skriveno.

Niti Franz Josef Strauß nije uspio pokoriti Spiegel Najpoznatiji sluèaj kaznenog progona novinara leži èetiri desetljeæa unatrag, a to je ujedno i sluèaj koji je tjednik «Spiegel¾ etablirao kao vodeæi istrazivaèki medij u zemlji. Skandal je bio kulminacija sukoba izmeðu Franza Josefa Straußa, tada ministra obrane, i Rudolfa Augsteina, glavnog urednika tjednika «Spiegel¾. Politièki sukob je eskalirao 1962. godine nakon «Spiegelovog¾ teksta u kojem je otkriveno mizerno stanje njemaèke vojske i nedovoljna spremnost u sluèaju vojnog sukoba s komunistièkim istokom. Nedugo nakon objavljivanja, policija je izvršila premetaèinu u hamburškoj redakciji tjednika, koja je na više tjedana zatvorena, konfiscirano je tisuæe dokumenata, Augstein i još dvojica urednika su uhiæeni, a nakon njih i autor èlanka, koji je u to vrijeme bio u Španjolskoj. Augstein je u zatvoreu proveo 103 dana pod sumnjom za izdaju službene tajne, zbog citiranja dokumenata. Sluèaj je diljem zemlje doveo do prosvjeda i teške krize vlade kancelara Konrada Adenauera. Strauß je na koncu prisiljen na ostavku, a sluèaj je dogurao do Ustavnog suda koji je 1965. godine presudom u korist Augsteina i «Spiegela¾ postavio temelje njemaèke slobode tiska.