Jureæi svakodnevno okomicom koja spaja sjeverni i južni dio grada ili, drugim rijeèima, stari i prekosavski Zagreb, za oko mi je zapeo jumbo plakat. Nije ga krasila nikakva starleta, nije reklamirao novu vrstu deterdženta, niti je isijavao spretno upakiranim optimizmom koji se narodima u ovom dijelu svijeta podmeæe poput droge. Golemim brojkama na plakatu je ispisana šesteroznamenkasta cifra koja podsjeæa na dobro poznatu èinjenicu da je u Hrvatskoj oko 400 tisuæa umirovljenika osuðeno na gladovanje. Sreæa je što ljudi ipak umiru, pa se ta brojka od vremena do vremena smanjuje, iako novi umirovljenici nadiru kao gljive poslije kiše. Dodamo li tome impresivnu kolièinu onih koji su uspjeli dokazati da su na ovaj ili onaj naèin sudjelovali u Domovinskom ratu, bit æe da je Hrvatska svjetski rekorder u broju umirovljenih graðana. Kao što bi zakljuèio moj uvijek nasmijani susjed: zato smo se i borili! Ne znam mnogo o svom susjedu, iako ga poznajem više od deset godina i iako se viðamo svakodnevno. Ne znam jer nikome ne zavirujem u intimu i jer naša konverzacija, ako se i zaène, završava na opæenitostima koje ne škode nikome, a još manje ikog na išta obvezuju.

Farsa

Ipak, susjed me nièim toliko ne fascinira koliko svojom vjeèno (p)održavanom vedrinom. Nije mi jasno je li to pitanje treninga, ludosti ili dosegnute mudrosti, ali osmijeh mu ne silazi s lica kao ni onom klaunu koji je navukao masku, a onda ostao njenim vjeèitim zatoèenikom. Koliko se moj susjed smješka, toliko sam ja namrgoðen: i, ako to zbrojimo, mi smo utjelovljenje prosjeènog hrvatskog graðanina koji se ustao na lijevu nogu, poslije podne pospano meditira, dok mu je naveèer svijet ružièast kao majmunska stražnjica. Moj susjed! Nije da ga traèam, ali pivo je njegovo omiljeno piæe koje je izjednaèio sa svakodnevnim obrocima i koje, kao stari Agramer, zove pivicom. Nisam siguran da se tako nježno obraæa svojoj boljoj polovici, ali to je njegov problem. Ni u ovim jesenskim danima, dok je dio naših sugraðana okupiran pitanjem pitke vode, mog susjeda glava ne boli. On pije pivo, a voda mu dospijeva u usta samo ako kojim sluèajem pere zube. Zbilja, prateæi farsu koju su èlanovi Gradskog poglavarstva režirali kad se ispostavilo da voda u jednom zagrebaèkom kvartu nije pitka, èovjeku ne preostaje ništa više od (gorkog) smijeha.
Isprva se podržavao privid kao da je sve u najboljem redu, onda je pokrenut alarm, voda se u Vrbanima toèila na kapaljku, analize provedene u Austriji pokazale su nedopustivu koncentraciju mineralnih ulja, a sad opet ispada da nitko ne pije tako bistru vodu kao Zagrepèani. Takav se zakljuèak nameæe poslije izjave birgermajstera Milana Bandiæa, koji tvrdi da bolju vodu od ove - kojom se tako hrabro i teatralno natakao pred grupom novinara - nikada nije kušao. Ne znam koliko se može vjerovati njegovim rijeèima. Ne samo zato što Bandiæ nije hidrolog, nego tek jedan od u Hrvatskoj tako dobro plivajuæih politièara. Njegovo testiranje vode ne može biti mjerodavno zato što se proèuo ispijanjem jedne drukèije tekuæine zbog koje je pred policijskim službenicima odbio alkotest. Ali Hrvatska je dosegnula tako visoku razinu prakticirane slobode da gradonaèelniku zbog toga nije pala ni vlas s glave. I, kao što to najèešæe biva, umjesto da se pospe pepelom, da èinjenicama pogleda u oèi i javnosti ponudi suvislo objašnjenje, Bandiæ se obrušio na novinare. Dakako, novinari su krivi što je voda zagaðena, a krivi su i zbog toga što su objavili dokument iz kojeg je bjelodano da je gradski Ured za zdravstvo o tome obaviješten još u listopadu 2006. godine!

Budžet

Sve je to toliko logièno da logiènije ne može biti. Ako je u Hrvatskoj 400 tisuæa umirovljenika osuðeno na gladovanje, onda nema potrebe ni da piju. A ako su žedni, bit æe im dobra i zagrebaèka voda: ona bi mogla ubrzati procese koji æe njihov brojku svesti u razumne i za državni budžet podnošljivije granice. Lako je mom susjedu. On se smješka i nataèe pivom dok se prazne boèice u njegovu stanu poveæavaju poput gomile umorenih štakora. U Zagrebu se provodi deratizacija i, koliko god su te èetveronožne beštije gadljive, sva je prilika da se u gradu nakotilo toliko svakojakih štetoèina da æemo ih se riješiti teže nego podrumskih glodavaca ili leteæih štakora o kojima je nekoæ pjevao Ivo Robiæ. Nama koji pripadamo nekim drugim generacijama ne preostaje ništa više nego kopanje po sjeæanjima koja su ponekad traumatska, ali pouzdana. Bilo je to poèetkom mojih studentskih godina kad je filmsku publiku u Jugoslaviji fascinirao i šokirao Živojin Pavloviæ. Èinio je to podjednako svojim knjigama i filmovima. Od onih prvih zapamtio sam »Cigansko groblje« i »Zadah tela«, meðu drugima izdvajaju se »Kad budem mrtav i beo«, »Crveno klasje« i »Nasvidenje v prihodni vojni« (po romanu Vitomila Zupana).
Pavloviæu se u ovom sluèaju vraæam zbog »Buðenja pacova«, koji su puritanci doživljavali kao pljusku svom kilavom i ideologijski imprimiranom ukusu. To je film o èovjeku koji želi promijeniti vlastiti život, iako se za njim kao avet vuèe rep njegove politièki zagaðene prošlosti. Kao da smo se ikad udaljili od takvih i sliènih opsesija! Obraèunavali se mi s pacovima ili sa štakorima, problem se svodi na isto. U nekim povijesnim razdobljima, obraèuni s glodavcima, ali isto tako razlièitim vrstama insekata i termita, poprimali su obilježja pravih ratova. Plakatima kojima su oblijepljene zgrade u mom kvartu graðani se pozivaju na suradnju te na poveæanu brigu za djecu i kuæne ljubimce da bi deratizacija imala èim poželjnije efekte. Kao da bi štakori èeznuli za našim društvom da tolike šume, tolike travnate površine, polja i moèvare nisu zagaðeni ili pretvoreni u svojevrsna stratišta na kojima, umjesto života, nièu bezliène zgradurine koje u svojoj utrobi umnažaju otrove do nesluæenih razmjera. Kao da je štakore lako istjerati iz labirinta kanalizacijskih cijevi, iz nepreglednih urbanih smetlišta i kontejnera u kojima se osjeæaju kao bikovi na gmajni.

Studenti

Mogu sanitarne službe provoditi svoje programe i podmetati kojekakve otrove. Ako uzmemo u obzir inteligenciju i prilagodljivost tih èetveronožnih glodavaca, ako ženke raðaju nekoliko puta godišnje i ako je toèno da su mladi fertilni veæ nakon tri mjeseca, onda borba sa štakorima podsjeæa na onog tko lovi vlastitu sjenu. U multimilijunskom New Yorku ima ih tri puta više nego Njujorèana, ali kakvim su stazama krenuli stanari Bijele kuæe, u bližoj ili daljoj buduænosti moglo bi se dogoditi da u neboderu Ujedinjenih Nacija na East Riveru, umjesto ljudskih biæa, zasjedaju štakori. Ne zvuèi veselo. Ali štakori su, uz ljude, najbrojniji sisavci na kugli zemaljskoj, a njihov imunitet na sve moguæe otrove, pa i radijacije, takve pretpostavke ne èini više objektom znanstvene fantastike. I dok žitelji našega glavnog grada muku muèe s pitkom vodom, koja je toliko èista da izaziva proljev, dok se sanitarne ekipe spremaju za nemilosrdni obraèun sa štakorskim (na)rodom, u prosvjedne pohode dali su se opet studenti. Prve analize i statistike sa zagrebaèkih fakulteta otkrile su da je studiranje po bolonjskom modelu potpuno zatajilo.
Prema postojeæim pokazateljima, ispada da je tek svaki drugi student položio sve ispite i tako prikupio onoliko bodova koliko je propisano za jednu godinu. Èini se da su stvarni podaci još alarmantniji, pa su se u srijedu ispred proèelja Prirodoslovno-matematièkog fakulteta na Bijenièkoj cesti okupili studenti, buneæi se protiv loše provedbe bolonjskih naputaka. Èuli su se uzvici na raèun visokih školarina, a nije se osobito proveo ni ministar znanosti i prosvjete Dragan Primorac. Apeli za njegovom ostavkom, u zemlji u kojoj se svaki ministar grèevito drži fotelje, unaprijed su osuðeni na propast. I èinjenica da se Primorac redovito pojavljuje na koncertima osvjedoèenog ustaškog nostalgièara Marka Perkoviæa Thompsona dovoljno ga kompromitira da bi njegov resor trebao preuzeti netko drugi. Ali studenti, kao i umirovljenici, najmanje su važni. Važan je Dinamo koji je opet zakazao, unatoè svim novcima koji su u njega upumpavani kao u kakav balon za reklamiranje praznine. Ipak, nogometni ili neki drugi rivali nisu ono što nas najviše muèi. Problem je u nama, u našoj sitnièavosti, bahatosti i nesposobnosti da odbacimo naèin razmišljanja koji traje od danas do sutra. Dok to ne skopèamo, Europa æe biti daleko. A i mi æemo biti tamo gdje jesmo: na Balkanu.