Jeziènom šumom, drumom i stranputicom

31.12.2007.

Lep pozdrau, "brand", Palágruža i sl. nisu slengovi kao što su mrak, kul (cool) i drugi. Lep pozdrau je preuzet iz slovenskog i glasi lijep pozdrav. Taj je izraz gotovo u potpunosti izbacio iz uporabe hrvatski izraz - srdaèan pozdrav, ili jednostavnije zdravi bili, dobro se imajte, sretno itd. No bez obzira na to odakle smo preuzeli lijep pozdrav, on lijepo zvuèi, ali ni s èim nema veze. Lijep može biti neki èovjek, neki predmet, pejzaž, most... ali ne i virtualna imenica što je rijeè pozdrav. Dakle to je opæenito pojam, koji zamjenjuje konkretnu poruku. Osim toga za sve navedeno da može biti lijepo, postoji i opozit ružno. A kako bi zvuèalo, ružan pozdrav! Uostalom koju poruku upuæuje lijep pozdrav? Koju želju? On je filistarski dodvoran i prazan.
Za srdaèni pozdrav, koji je u nas bio udomaæen, takoðer nema opozita kao nesrdaèan, ali je ipak nešto drugo (ne samo zato što je naš). Pojmovi vezani uz srce su srèanost, ljubav, meko srce, tvrdo srce i slièno što znaèi, da je taj organ koji pumpa krv, pojmovno uvriježen kao središte osjeæajnosti. To znaèi da i srdaèan pozdrav ima veze sa zamišljenim središtem, sa staništem emocija. Prema tome on pojmovno i sadržajno ima drukèije znaèenje od izraza lijep pozdrav, koji nema nikakvu potku. I zašto onda tako masovno (i u medijima) preuzimamo najprije nama strani izraz, a zaboravljamo naš, koji je smisleniji i bolji. Zato jer ne mislimo. E, kad samo u tome ne bi mislili! Nadalje, èuje se i sa službenih mjesta da u hrvatskom jeziku ne postoji pandan za rijeè - "brand"! A to je zapravo tržišni biljeg. Dopuštam da u trgovaèkoj terminologiji postoje nametnuti izrazi koji služe boljem razumijevanju, ali kako æe se u EU prevoditi i na hrvatski jezik, zašto da se rijeè "brand" ne prevodi za nas kao tržišni biljeg, a u zagradu stavi i rijeè "brand". I u jeziku se mora vidjeti da i mi »konja za trku imamo«. Možemo se mi i globalizirati, europeizirati, natoizirati i amerikanizirati, ali ako izgubimo svoj jezik onda smo se asimilirali u leguru kakvu gospodari svijeta žele postiæi. Nadalje, nije li grozno slušati naše radijske i televizijske spikere (zašto ne izvjestitelje), koji ne znaju naglaske naših rijeèi u književnom govoru, veæ rabe naglaske sredina iz kojih dolaze ili ih jednostavno stavljaju prema svojem nahoðenju. Za naš otok Palagrúžu èuju se i Pàlagruža i Palàgruža, dakle naglasci na prvom ili drugom slogu, umjesto na treæem. U pjesmi i inaèe taj se otoèiæ èesto spominje pa to nije rijeè koju rijetko èuju. Primjera ima previše da bi ih nabrajao. Èast onima koji ispravno naglašavaju. Još je gore sa stranim rijeèima. Nitko ne traži da spikeri znadu engleski, francuski, španjolski, talijanski, njemaèki i druge veæe jezike, nego samo jedan ili dva. Ali to ne znaèi da se izvjestitelji ne moraju pripremiti prije èitanja vijesti i upitati nekog u studiju tko zna izgovor i naglasak. Nije to nimalo cjepidlaèenje kad neka rijeè pogrešnim naglaskom dobiva sasvim razlièit smisao. Na primjer, rijeè dessért s naglaskom na prvom slogu (kako to naši Bosanci i Hercegovci, Dalmatinci iz Zagore kažu), u engleskom govornom podruèju znaèi - pustinja! Ako je naglasak tamo gdje i spada za ono što se traži, slatko nakon objeda, onda je naglasak na drugom slogu. Prema tome za objed u dvoje nemojte tražiti dvije pustinje na kraju. Najèešæe se griješi s izgovorom francuskih rijeèi, ali onda prije èitanja za javnost treba nekog pitati kako se to èita. To je osnovno pravilo koje se nekad poštivalo. Nikad nisam èuo od Margarete Pejar, nenadmašne radio spikerice i jednu jedinu pogrešku, a o dikciji da i ne govorim. Zamjetno je i kad televizijski spiker s istom vibracijom govori o stoènom sajmu i nekoj tragediji. Ta modulacija koja je potrebna mora se osjetiti, jer spiker nije stroj koji samo toèno reproducira napisano. Naravno da se to ne odnosi na sve, ali ima ih nažalost sve više. Da o zapinjanju na nekim rijeèima u tekstu i ne govorimo. To se uglavnom odnosi na radio, a znak je da ga spiker pred mikrofonom èita prvi put. Smatram da bi prvenstveno lektori morali bolje sudjelovati u tome, a opomena je i urednicima.
Nisam jezikoslovac i ograðujem se i od eventualnih svojih pogrešaka u tumaèenjima jeziène zbilje u nas, ali umišljam si da imam osjeæaj za jezik, a još važnijim smatram da mi je do hrvatskog izrièaja stalo. Ako propustimo da voda odnese jezik, odnijet æe i nas. Jezik je znak opstojnosti svakog naroda, pa i našeg.
Duško Milièiæ
Autor je doktor znanosti, redoviti sveuèilišni profesor u mirovini

Povratak