Tko bi se tome nadao? Nakon utakmice u kojoj su se hrvatski rukometaši plasirali u polufinale Europskog prvenstva, treæe za redom, i eliminirali domaæina, norveški igraèi i izbornik bili su nasmijanih lica, dok se u hrvatskim redovima s nevjericom preprièavao televizijski istup hrvatskog izbornika Lina Èervara i njegova paljba po kolegama i upravi Sportskih novosti.
Norvežani su ispadanje prihvatili sa smiješkom dok je naše redove potresao novi skandal. Bez ikakve potrebe. Nije bilo ni mjesto ni vrijeme za takve javne obraèune. Na žalost, nije prvi put.
Lino je i lani, na Svjetskome prvenstvu u Njemaèkoj, imao slièan ispad na konferenciji za novinare, strane se kolege nisu mogle naèuditi svemu onome što je izgovorio na reèenoj presici, tada na raèun urednièke politike Veèernjeg lista.

Previše tvrdoglav

Kazali smo i tada Linu kako nije ni mjesto ni vrijeme, da “prljavo rublje”, ako ga ima, treba prati u vlastitome dvorištu, a ne pred svima drugima. No, Lino je tvrdoglav, možda i previše. Negdje je u pravu, a negdje vidi duhove i tamo gdje ih nema.
Istina je da ga neki “ne mirišu” od poèetka, otkako je preuzeo reprezentaciju u svibnju 2002. godine. Kako naši kolege novinari, tako i kolege mu treneri.
Prvi, jer imaju pravo na svoje mišljenje, a drugi jer su ljubomorni na sve što je Lino osvojio i napravio od Svjetskoga prvenstva u Portugalu naovamo.
Preuzeo je reprezentaciju nakon Milkoviæeva debakla na Europskome prvenstvu u Švedskoj (posljednje, 16. mjesto), doveo je u šest polufinala na sedam natjecanja od tada, postao svjetski i olimpijski prvak, uzeo tri medalje.
Premda se ni ja ponekad ne mogu naèuditi nekim njegovim potezima, ovdje u Norveškoj pogotovo, nitko mu, ama baš nitko, ne može osporiti sve što je napravio u zadnjih pet-šest godina.
Pogotovo ne oni koji su ovu reprezentaciju srozali na europsko dno ili u europski prosjek, oni koji su od Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine do Portugala 2003. uglavnom plutali oko desetoga mjesta.
U vrijeme kad je RK Zagreb bio reprezentacija, igraèki i strukom, kad je nacionalna momèad bila karikatura na treninzima i na utakmicama, privatna stvar uskog kruga prijatelja. Reprezentacija u kojoj Ivano Baliæ nije htio igrati jer nije želio biti dio takvih odnosa u kojima æe biti “mali iz provincije” za nositi torbe drugima...
Lino ima uspjehe koje nitko drugi u hrvatskome rukometu od trenera nema. Svjetski je i olimpijski prvak, ostalo da ne nabrajamo. I ne èudi što je osjetljiv na kritike.

Previše osjetljiv

Ali, postao je preosjetljiv. I u svemu vidi urotu protiv njega. Lani jedan dnevni list, danas drugi, sutra veæ neki treæi... zar su uistinu baš svi protiv njega?
A hrvatski narod, na kojega se u svakoj, ali baš svakoj prigodi poziva, radije bi poslije uspjeha s Norvežanima èuo koju lijepu rijeè iz usta našeg izbornika i kakvu ohrabrujuæu najavu za današnje polufinale s Francuzima, nego ono što je on “uživo” izgovorio na raèun kolega i uprave Sportskih novosti.
Bio je to klasièni autogol Lina Èervara, baš kao i njegova tvrdnja kako æe od sada izjave davati samo u kamere Hrvatske televizije jer mu pisani mediji izvræu i krivo interpretiraju njegove izjave.
Lino, Francuzi su naši protivnici, a ne novinari!

 

StruènoOko

Prednost je na strani Francuza, ali...

Piše Ivica obrvan

U drugom krugu natjecanja evidentno smo se suoèili s problemom ozljeda i netreniranja. Naroèito je to bilo vidljivo kod Ivana Baliæa, i to u utakmici protiv Danaca koji su nakon poèetnog poraza od Norveške, tijekom turnira došli u vrlo visoku formu. Pobjedu protiv Crne Gore imali smo veæ upisanu na papiru, ali trebalo se oporaviti od teškog poraza od Danaca, tek u drugom poluvremenu smo se digli i riješili pitanje pobjednika.
U utakmici protiv Norveške, koja je bila odluèujuæa i za nas i za domaæine, nismo pružili blistavu igru, inaèe je to rukometno bila slaba utakmica, pravi rat u kojem je nama jako olakšalo posao to što su Norvežani bili bez svog najboljeg igraèa, pivota Franka Lokea na kojemu se bazira njihova igra. Taj rat živaca smo dobili, bili smo mirniji, mlaða smo ekipa, a Baliæ je smogao snage da momèad odvede do boda koji nam je znaèio prolaz u polufinale.
I Blaženko Lackoviæ se probudio u presudnim trenucima, zahvaljujuæi njegovim pogocima nije se na poluvrijeme otišlo s veæim zaostatkom što je bilo vrlo važno za otvaranje drugog dijela utakmice. Nismo dopustili domaæinu da dugim napadima na silu stvori razliku, na kraju smo kontrolirali utakmicu i zasluženo prošli dalje jer smo bolja momèad.
U polufinalu smo izvukli najnezgodnijeg moguæeg protivnika, ali nismo ni bili u situaciji da možemo birati. Francuzi su vrlo nezgodni, gotovo do savršenstva su doveli obranu koja najkvalitetnije može zaustaviti Baliæa, u dobroj su formi, bekovi su im pri šutu, dobro razbijaju protivnièku 3-2-1 i 5-1 obranu... Uz sve to, Francuzi su praktièki imali dva dana odmora jer su se u posljednjoj utakmici protiv Maðara njihovi najbolji igraèi štedili. U važnim utakmicama igraju s malim brojem igraèa i u stanju su to izdržati.
Francuzi su favoriti u ovoj utakmici, bliži su prolazu, ali Hrvatska ima kvalitetu da jednu utakmicu odigra iznad svojih moguænosti, dnevna forma može odluèiti. Kljuè je Ivano Baliæ, ali protiv francuskih branièa treba dosta rada, trebat æe mu podrška ostalih, pa i bolji dan naših vratara.
U drugom polufinalu prednost imaju Danci, igraju zbilja dobro, puni su samopouzdanja, kad im dobro krene, melju protivnika, ali ako imaju loš dan, uvuèe se u njih strah. Njemaèka je pokazala da je maèka sa devet života, progurali su se u polufinale, ali zbog zaleta i kvalitetnije igre prednost ipak dajem danskoj momèadi.
Ako treba ponuditi nekakve objektivne, neutralne brojèane omjere za prolazak u finale, dajem 60 posto izgleda Francuzima i Dancima.
Naravno, srce govori nešto sasvim drugo...