 
|
Arhiva priopćenjaFotografiju ne stvara fotoaparat, nego naša glava09.02.2008.
Najviše me pogodilo kad sam snimio samoubojicu koji je skoèio s devetog kata. To je bilo nešto najpotresnije što sam ikada vidio. Šok je uslijedio i kad sam se vratio u redakciju jer je prvo pitanje urednice bilo: »A jesi li snimio onaj panettone za treæu stranicu?«, prièa Eduard Strenja, dugogodišnji fotoreporter i urednik fotografije u Glasu Istre, dajuæi nam briljantan kroki gotovo pa novinarske svakodnevice. Mora se razmišljati unaprijed Danas fotoreporter Veèernjeg lista, nekada Sportskih novosti i Vjesnika, Duško Marušiæ Èièi skoro je 30 godina u fotografiji i kaže da je biti fotograf jednom rijeèju krasno. »Nova tehnologija je omoguæila širokoj masi 'klikanje', ali oni nisu pravi fotografi. Za to treba kreativnost, senzibilitet, dobro oko. Treba prepoznati detalj koji drugi ne vide i uoèiti, pa i predvidjeti pravi trenutak.«Za njegov ulazak u svijet fotografije, kaže, kriv je njegov otac, koji se iz hobija bavio fotografijom i imao laboratorij pa je Èièi od svoje èetvrte godine vezan uz fotografiju. Prvi aparat, Kodakovu box kameru sa samo jednom ekspozicijom i jednom blendom, dobio je kao sedmogodišnjak i od tada se nije odvajao od fotoaparata. - Biti fotograf onda i sada u suštini je isto, jer se uvijek crta svjetlom. Mnogo je okorjelih neprijatelja digitalne fotografije, koji smatraju da to nije prava fotografija, no ja to ne prihvaæam. Pristalica sam novih tehnologija u svemu, jer donose boljitak i kreativnost. Velika zamka je to što postoji milijun filtera, primjerice u Photoshopu, pa svi mogu raditi ono što su nekad mogli samo majstori. Neki kažu da se digitalnom fotografijom može lako manipulirati, ali i prije su se fotografije retuširale, recimo u politièke svrhe, tako da taj argument ne stoji, smatra Marušiæ. - U meni èuèe dva fotografa. Jedan je fotoreporter s 28 godina radnog iskustva, a drugi je kreativni fotograf, èlan Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Fotoreporterski posao mi je zanimljiviji od novinarskog, jer moram osjetiti trenutak važan za fotografiju, pa ili je jesam ili nisam napravio. Za razliku od novinara, ne mogu nikoga naknadno nazvati i provjeriti informaciju. Osim toga, fotoreporterima su otvorena mjesta koja obiènim ljudima nisu, kaže Èièi, koji je sedam puta bio s Papom pa se i dva puta vozio s njim u avionu, i upoznao je puno predsjednika država. Najgori mu je dio posla, kaže, kad mora doæi nekome na vrata i reæi da mu je dijete poginulo, i potom nešto pitati i fotografirati. »S emotivne strane ti bi stao, ali te posao i urednik tjeraju do kraja. Ako sam u trenutku neke nesreæe na mjestu gdje nema nikog drugog, pomoæi æu unesreæenome, ali ako nisam sam, onda æu prije svega raditi svoj posao. Jedno je biti na licu mjesta gdje ljudi plaèu i stenju, a drugo kad je tekst na urednikovom stolu«, zakljuèuje Marušiæ. Hrvatska bez studija za fotografsku umjetnost Pulska fotografkinja Sandra Vitaljiæ kaže da je fotografiju odabrala zbog kreativnog izražavanja u kombinaciji s dinamiènim poslom koji ukljuèuje puno putovanja i upoznavanja novih ljudi.- Jako mi odgovara to što u okvirima fotografije mogu stalno raditi nešto novo, ovisno o tome kako mi se mijenjaju interesi. Na poèetku karijere bila sam fotograf u Nacionalu, zatim sam puno radila s našim estradnim zvijezdama, danas se uglavnom bavim modnom i reklamnom fotografijom, a i kazališna fotografija se uvijek provlaèila kroz moj rad, kaže Sandra. Priprema i svoje izložbe, predaje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i radi na doktoratu. Veæ je u prvom razredu srednje škole znala da želi biti fotografkinja i što želi studirati. Kako u Hrvatskoj nema studija za fotografsku umjetnost, odluèila je pokušati položiti prijemni na praškoj Akademiji, i uspjela. Ne znaèi, kaže, da fotograf nužno mora biti akademski obrazovan, jednako cijeni i samouke fotografe. - Manje lijepo u tom poslu je što nemate uvijek moguænost izražavanja, puno je kompromisa... Radite s timom ljudi i bitno je biti fleksibilan, objašnjava Vitaljiæ. Na pitanje treba li fotografija danas biti provokativna i kontroverzna da bi bila uspješna, odgovara da i danas, kao i uvijek, fotografija treba biti prije svega kvalitetna. »Provokativne fotografije izazvat æe interes javnosti, pozitivan ili negativan, ali je pitanje je li provokacija na njima sama sebi svrha ili njome upuæujete na neki društveni problem. Svojim studentima stalno skreæem pozornost na etiènost u fotografiji, bilo da se radi o fotografiranju tragiènih dogaðaja, manipulaciji fotografijom ili snimanju aktova.« Strastveni »lov« u kojem nitko ne pogiba Kad govori o svom poslu, poznati poreèki fotograf Renco Kosinožiæ voli za sebe reæi da je »strastveni lovac«: »Pripremam se za lov, pratim 'divljaè', pokušavam razmišljati unaprijed i na kraju - pucam. Što je najljepše, nitko ne pogiba, a ja uživam. I 'ulov' nikad nije isti.« Kosinožiæ je poznat po svojim turistièkim, panoramskim fotografijama Istre, putuje Istrom i Dalmacijom, i puno dalje. Prije tri godine je s prijateljima uzduž i poprijeko proputovao SAD, dok je lani sa Željkom Buriæem prošao skoro cijelu Južnu Ameriku.Fotografijom se, kaže, poèeo baviti iz hobija, kao i veæina njegovih kolega. Nakon toga je poèeo snimati svatove, svjestan da još nema iskustva, opremu i reference za neke veæe poslove. »Kad sam popunio te 'praznine' poèeo sam polako dobivati veæe i ozbiljnije poslove. Snimanje za potrebe turizma nametnulo se samo po sebi, zbog okruženja i tada slabe konkurencije na tom podruèju.« O tome je li danas teže biti fotograf nego prije 15-ak godina dok još nije bilo digitalnih fotoaparata, Kosinožiæ kaže: - Veæina ljudi misli da je pojavom digitalne tehnologije postalo jednostavnije baviti se fotografijom, što je tek donekle toèno. Pojednostavljeno bih rekao da je amaterima lakše, a profesionalcima malo kompleksnije, skuplje i zahtijeva poznavanje dodatnih tehnologija, za koje neki nisu bili pripremljeni. Zanimalo nas je ima li u svom fotostudiju danas više nego prije mušterija koje se fotografijom bave amaterski. »Upravo je tu ljepota fotografije, sada je dostupna doslovno svima. Snimaju svi, i to je jako dobro, pogotovo za mlade ljude, koji imaju moguænost 'jeftinog' likovnog poigravanja i izražavanja. Nakon prvotne igre treba ipak shvatiti da fotografiju ne stvara fotoaparat, nego naša glava.« Fotoaparat nije samo škljocalica Kako poèetnici doživljavaju fotografiju, upitali smo polaznike jedinog fototeèaja u Puli, onog koji u Rojcu organizira udruga Format. U sklopu teèaja polaznici èetiri puta izlaze na teren, a na kraju æe ono što su snimili prikazati na izložbi i dobiti diplomu. Na teèaju uèe o svemu, od toga što je fotografija, preko držanja fotoaparata, ekspozicije, osjetljivosti, blende, do prebacivanja fotografija u raèunalo, a govori se i o osnovnim pojmovima vezanim za kompoziciju, poput zlatnog reza. Na kraju se uèi obrada fotografije na raèunalu i priprema za njen ispis.- U 30 sati, koliko traje teèaj, nemoguæe je postati fotograf, realan je Ðulijano Beliæ, uz Alekseja Orela jedan od voditelja teèaja. »Cilj nam je zainteresirati ljude za fotografiju, a ovdje dobivaju osnove«, dodaje i najavljuje novi poèetnièki teèaj. Uz to, održava se i napredniji teèaj, na kojem Ðani Celija govori o svjetlosti. - Želja mi je od »nebrušene« fotografije napraviti »brušenu«. Ovdje smo nauèili principe kako da je izbrusimo da na nešto lièi. Nauèili smo da aparat nije samo škljocalica, veæ traži više pažnje, a kako to napraviti ne možemo sami nauèiti pa treba poslušati nekoga tko zna, kaže nam jedan polaznik. Osim teèajeva, postoji i struèno fotografsko obrazovanje u Strukovnoj školi u Puli, gdje se obraðuje 10-ak struènih predmeta. Uèenici postaju mladi obrtnici, fotografi, i mogu raditi kao pomoænici u fotostudijima, radnjama i ateljeima. Svake treæe godine upisuje se jedna generacija od po 10 uèenika. Ovaj program nije toliko posveæen umjetnièkoj fotografiji, veæ više samoj fotografskoj tehnici, poèevši od kemije i fizike, objašnjava nam profesor Ðani Celija. Više je naglasak na tome kako se radi sa svjetlom i fotoaparatom. I za kraj zanimljiv odgovor Eduarda Strenje na naše pitanje što fotograf treba snimati da bi se primijetio njegov rad: »Nagrade se uglavnom dobivaju za fotografije nasilja, ubojstava, nesreæa…, a ovdje u Istri nema toliko 'spektakularnih' dogaðaja, što je dobro, jer kvalitetna se fotografija može napraviti i bez toga, i na tržnici, i pod morem, svugdje, ali je problem hoæe li to netko prepoznati. Kad Zbor fotoreportera jednom godišnje izloži najbolje i nagraðene fotografije, pola njih uopæe nije bilo objavljeno u medijima.«
|
AKTUALNO
 |
|||||
