Novinari se vraæaju profesiji

13.02.2008.

S koliko æe nelagode novinar iduæih dana odlaziti na razgovore i intervjue sa sugovornicima? Hoæe li ljudi vjerovati da æe biti objavljeno baš ono što su rekli? Koliko æe snage biti potrošeno na uvjeravanja i dokazivanja da on nije “taj tip” novinara?

A kako je svako zlo za neko dobro, to æe se novinari svakako morati vratiti profesiji i prisjetiti se profesionalnih i etièkih naèela svoje struke.
Novinarski posao nije lagan, radno je vrijeme sedam dana u tjednu i 24 sata na dan, mobitel ne smije biti iskljuèen, a u glavi stalno kuca sat koji tjera na utrku s vremenom. Zar nije dovoljno rjeèit podatak da je njihov životni vijek u prosjeku pedeset i koja godina. Tek rijetki dožive mirovinu, a još rjeði u njoj i uživaju.

Istina, snažan tehnološki razvoj s jedne je strane novinarima velika pomoæ (mobiteli, kompjutori, internet, fotoaparati, kamere...). Doznati željeni podatak može se u svakom trenutku, potrebni sugovornici dostupniji su nego ikad, javiti se u redakciju moguæe je odasvud. S druge pak strane, sve te moguænosti tjeraju novinara da bude brz, po moguænosti brži od drugih, što istodobno ukljuèuje dozu površnosti, a onda se i pogriješi.

Neumjerenost, èak ovisnost o modernoj tehnologiji, takoðer nije dobra, štoviše, za novinarstvo je pogubna. Neprofesionalno je raditi intervju i s kim dopisujuæi se elektronièkom poštom iz uredske ili kuæne fotelje. Novinar mora vidjeti sugovornikove reakcije na pitanja i mora biti spreman na potpitanja. Novinar ne smije vjerovati onome što je èuo, mora to provjeriti, novinar ne može izvijestiti o dogaðaju ako nije bio na poprištu, itd., itd.

Napokon, taštinu treba staviti u drugi plan, bahatost zamijeniti susretljivošæu, a kalkulantstvo poštenjem. Stalno treba imati na pameti da radimo za svojeg èitatelja, gledatelja ili slušatelja, a njih se ne  smije podcjenjivati.

Novinarima ovih dana, ma gdje radili, zaista nije lako.

Povratak