Profesija novinar

17.02.2008.

Tuða nevolja dovoljan je razlog da im se lica ozare od sreæe, kao što je tuði uspjeh trajan izvor vlastite rezignacije. Novinarstvo se po tome razlikuje od mnogih drugih profesija, primjerice lijeènièke ili odvjetnièke, koje poštuju cehovsku solidarnost pa kad je gusto zbiju redove i zajednièkim se snagama brane od javnog linèa. Najnovija medijska afera, intervju s “lažnim Sanaderom”, prava je poslastica za medijske gastroenterologe, jer je njezin protagonist Davor Butkoviæ, jedan od vodeæih hrvatskih politièkih komentatora i opinion makera. A takve se s užitkom doèekuje “na nož”. Butkoviæ je napravio pogrešku, veliku pogrešku, za koju je odmah preuzeo punu odgovornost, jasno istaknuvši kako za nju nitko osim njega ne snosi krivnju. Posve je jasno da u Butkoviæevoj pogrešci nije bilo nikakvih skrivenih ili zlih namjera, da je posrijedi samo krupan previd, ali da u tom previdu, u sadržajnom pogledu, nije bilo nièeg uvredljivog ili štetnog ni za premijera ni za javnost. U tijeku je procedura analiziranja popratnih okolnosti kojima je inicirana ova afera, a nakon toga slijede i neizbježne sankcije. No, i prije toga u medijskim je krugovima veæ poèeo linè Davora Butkoviæa koji svojim pisanjem veæ èetvrt stoljeæa snažno obilježava medijski prostor.
U vrijeme kad je Butkoviæ poèinjao pisati, sadašnji glavni urednik “Slobodne” i ja radili smo u “Startu”, najutjecanijem magazinu u bivšoj državi, èija je naklada dosezala 200.000 primjeraka. Sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev u to je doba boravio u Francuskoj, francuske tajne službe hvatale su njegova govna i nakon analize utvrdile da je bolestan, a Maroje Mihoviloviæ odmah je “prepjevao” francuske izvore i o tome napisao tekst u “Startu”. Reakcija je bila munjevita: najprije iz Moskve, a slijedom toga iz Beograda, odakle se, iz CK SKJ, oglasio partijski egzekutor Stane Dolanc, rjeènikom iz kojeg se moglo razabrati da “Startu” prijeti giljotina. Predvoðeni urednikom Seadom Saraèeviæem, homogeniji nego ikad, strahujuæi za sudbinu novina kojima smo bili strastveno privrženi, èekali smo “presudu u ime naroda”. Preživjeli smo jer je Saraèeviæ, uz pomoæ prijatelja Jože Vrhovca, nekako popeglao stvar, ali ponajviše zbog cehovske solidarnosti: veæina novinara bila je uz nas i nastojala nam pomoæi.
Danas je drukèije. Butkoviæ je sa svih strana okružen zluradošæu. Mnogi kolege likuju nad njegovom nesreæom. Medijski mališan Matija Babiæ, èije su jedine profesionalne referencije distribucija jednog privatnog porniæa, iz neznanih razloga gostuje u “Otvorenom” i pljuca po novinaru koji je napisao više tekstova nego što ih je Babiæ proèitao. Viktor Zahtila, balavac zavidnog obiteljskog ugleda, èiji otac na sceni prireðuje oralne performanse, odluèio se na najveæi iskorak u svom životu definiranom filozofijom “kako ga nekome uvaliti”. I “uvalio ga je”, uz malu pomoæ prijatelja i instruktora, jednom iskusnom novinaru, lažno se predstavljajuæi kao premijer Sanader.
Svi koji od ove aferice i jednog nesretnog novinarskog propusta pokušavaju napraviti megaaferu, kojoj je krajnji cilj odstrel Davora Butkoviæa, trebali bi se zapitati: bi li hrvatski medijski prostor njegovim eliminiranjem bio bolji i demokratièniji ili siromašniji i sterilniji? I je li hrvatskoj politici uopæe potreban politièki analitièar Butkoviæeva ranga? Ili su dovoljni Babiæi i Zahtile?
Verbalni i pisani delikti ne bi se trebali smatrati najtežim kaznenim djelom. Butkoviæ nije u pijanom stanju pilotirao zrakoplovom i stotine putnika odveo u smrt, nije nikoga zamlatio sjekirom, nije opljaèkao banku i usput pobio zaštitare, nije korumpirao državne dužnosnike i nije bespravno sagradio vilu na metar od mora. Jednostavno je rukom uhvatio loptu u kaznenom prostoru i skrivio penal, što ipak nije razlog da ga suigraèi i publika linèuju.
O tome je rijeè, dragi kolege! No, kako vaša kravica? Nekako se jutros loše drži, ne daj Bog...

Povratak