|
|
Arhiva priopćenja
Goran Ivaniševiæ protiv Yellow Kida 25.02.2008.
Želim preduhitriti zlobna pitanja i komentare s obzirom na trenutak objavljivanja. Da, priruènik ima i èitavo poglavlje pod naslovom “Intervju i autorizacija” i njegovim išèitavanjem vrlo se jasno mogu detektirati pogreške i propusti zbog kojih se kolegi Davoru Butkoviæu i Jutarnjem listu dogodio svima poznati skandal, baš kao i najblaže reèeno nekorektnosti nekih konkurentskih medija u tretiranju tog sluèaja i njegovim manipuliranjem.
No, povod da o tome danas pišem je sluèaj Ivaniševiæ.
Naslovi poput onog “Reket zamijenio palicom” upravo vape za tim da se definira èime je to u ovom sluèaju zamijenjeno novinarstvo. Zdrav razum, temeljna ljudska pristojnost i dobar ukus oèito nisu bili dovoljni, pa æu posegnuti za primjerom koji je u poglavlju “Privatni život” spomenutog priruènika izmišljen u svrhu pouèavanja novinara.
Navodi se hipotetska situacija u kojoj su novinari nepobitno doznali da je pobaèaj uèinila zastupnica konzervativne stranke, žestoka i militantna zagovornica zabrane abortusa. S obzirom na njezin utjecaj, položaj i politièki program, pravo javnosti da sazna za njenu neiskrenost, moralnu nedosljednost i manipulatorstvo postaje jaèe od prava dotiène na privatnost takve osobe.
| Od žutog novinarstva još je gore novinarstvo koje to ime uopæe ne zaslužuje | Uvjeren sam da nikome ovdje ne moram crtati èitavu analogiju hipotetstkog i stvarnog sluèaja da bih dokazao kako se dugotrajno i uporno èeprkanje i uhoðenje, a potom objavljivanje detalja iz privatne, štoviše, najintimnije sfere života slavnog tenisaèa, a samim tim i svih ostalih njemu na bilo koji naèin bliskih osoba, nikako ne može opravdati bilo kakvim javnim interesom. Tu se radi o najvulgarnijem traèanju i podilaženju sramotnoj voajerskoj radoznalosti koju, nažalost, mediji èesto smatraju glavnom osobinom svoje publike. Osim osoba koje postanu predmet takve znatiželje, a da to nisu tražili, na taj naèin ponižava se i èitatelje/gledatelje, a na kraju, bili oni toga svjesni ili ne, i same novinare koji u tome sudjeluju.
Naroèito je gnjusno kada se potom u tim istim medijima tobože suosjeæajno jeca nad jadom prevarene žene i njezine djece nakon što je i njihova privatnost brutalno provaljena i bezobzirno izložena javnosti. Što se fizièkog napada tièe, to se nikad ne može braniti. Ali, u prilog Gorana Ivaniševiæa, èiji smo buran temperament na teniskim terenima dobro upoznali, a èesto i obožavali, treba mu priznati prisebnost i samokontrolu kad je palicom za golf pogodio samo kameru ne ozlijedivši fotoreporteru ni nokat.
Nije loše podsjetiti da je žutilo u novinarstvo nezaustavljivo prodrlo još krajem 19. stoljeæa zahvaljujuæi beskrupuloznosti kojom je tiražu svojih novina u nebesa dizao èovjek èijim je tako zaraðenim novcem utemeljena prva škola novinarstva na Columbia University, a potom i nagrada koja je danas sinonim novinarske izvrsnosti - Joseph Pulitzer.
Štoviše, sam izraz “žuto novinarstvo” nastao je prema “Yellow Kidu”, žutom klincu iz stripa Richarda Outcaulta kojeg je iz Pulitzerovog New York Worlda, u pravom ratu žutila, za svoj New York Journal preoteo notorni William Randolph Hearst (filmski ozloglašen za sva vremena kao Wellesov “Graðanin Kane”).
Ali od žutog novinarstva postoji još gore, novinarstvo koje to ime, pa ni žute boje, uopæe ne zaslužuje. Ako sam u krivu, onda svakoj babi traèari (a to može biti i muškarac) koja bi za širenje svojih zluradih ogovaranja u ovom tehnološki tako naprednom vremenu poèela koristiti kuæno raèunalo, printer, kameru ili neki blog, treba odmah dati iskaznicu Hrvatskog novinarskog društva.
Povratak
|
 |
|
