|
|
Arhiva priopćenja
Tko æe ukrotiti podivljalu prièu 22.03.2008.
Kaže se da do-voljno èesto po-navljana laž prije ili poslije postaje istinom. Ponavljanje bilo kakve tvrdnje, bez obzira je li ona istinita ili lažna, u ljudskoj psihi stvara dojam vjerodostojnosti. Tvrdnja koju ju je ljudski um zabilježio u memoriju u nekoliko navrata, zbog samog mehanizma našeg pamæenja, uskoro æe biti doživljena kao èinjenica. Postat æe aksiom, bez obzira što dokazivanje niti ima smisla niti je uopæe u tom sluèaju zaista i provedeno.
Novinarstvo je tijekom cijele svoje povijesti èuvalo društvo od tog psihološkog efekta koji tvrdnju pretvara u èinjenicu, pa tako i laž može pretvoriti u istinu. Utvrðivanjem istine samo onim èinjenicama koje su doista dokazane, objektivno može biti pretpostavljeno subjektivnom, što je oduvijek bio temeljni postulat novinarstva, a koje se danas naziva tradicionalnim ili profesionalnim novinarstvom.
Civilizacijski dosezi koje donosi dostupnost suvremene tehnologije, a ponajviše interneta, takvu sliku novinarske profesije, meðutim, uvelike su izmijenili. Zbog èinjenice da je web sam za sebe medij, no za razliku od onih tradicionalnih poput radija, televizije i tiska, prema svojoj prirodi neureðen i anarhièan, novinarstvo koje produkte svoje profesije distribuira pojedincima upravo preko medija, jednako je tako postalo neureðeno i anarhièno.
Na internetu je eter na raspolaganju svakome, pa i onome tko za objektivnost i istinu nimalo ne mari ili ih namjerno izigrava, a širenjem dostupnosti pristupa internetu proporcionalno se širila i raspoloživost etera tradicionalnih medija za one kojima temeljni novinarski zavjeti ne predstavljaju nikakvu profesionalnu smjernicu.
Banaliziranje
Kako se dostupnost interneta najbrže proširila Sjedinjenim Državama, trend nadvladavanja amaterskog novinarstva u odnosu na profesionalno, pogodio je najprije medije upravo tog podneblja. Prva faza banaliziranja novinarstva zapoèela je popularizacijom korisnièki generiranih sadržaja na internetu u kojima si je svojih “pet minuta slave” pokušao priskrbiti doslovce svatko.
Zahvaljujuæi blogovima, bilo je tko mogao postati kolumnist, komentator društva, sociolog i psiholog u jednom tijelu. Bez obzira na stupanj obrazovanja, inteligencije ili životnog iskustva, blog se iskristalizirao kao brutalno izravna prilika da svatko provjeri koliko njegovo mišljenje može biti uvažavano.
Slièno tome, Wikipedija, enciklopedija koju pišu sami njezini korisnici, svakome je postala brutalno izravna prilika da provjeri koliko uvažavano može biti njegovo znanje, a servisi poput YouTubea ili Flickra da na isti naèin svekolikom auditoriju na procjenu stavi svoju kreativnost. Ubrzo su meðu bezbrojnim novonastalim online-piscima iskoèili oni koji su postali zvijezde: najèitaniji blogeri, najcjenjeniji enciklopedisti, najgledaniji fotografi, režiseri, reporteri…
Kako se paralelno kao dovoljno smislen poslovni model razvio i koncept internetskih novinskih portala (kojima je prednost bila da u donošenju vijesti budu brži od tradicionalnih medija), posve je logièno bilo da upravo oni angažiraju internetske zvijezde, iznikle meðu vještijim generatorima sadržaja, kao udarne “novinarske” snage. Zaboravili su pritom primijetiti - ili im to jednostavno nije bilo važno - da bloger može biti dobar pisac, no da dobar pisac nije nužno i dobar novinar. U tom trenutku amaterizam se penetrirao u profesionalno novinarstvo, èime je zapoèela druga faza degradacije te profesije.
Graðani novinari
U toj su fazi mediji, osim novinara-amatera, prigrlili i novinare-hobiste zvane “graðani-novinari”, kroz koncept sitnog honoriranja èitatelja za tekst, sliku ili videoprilog koji je dovoljno interesantan da bi bio objavljen.
Dok je profesionalnom novinaru zadatak istražiti te objektivno i istinito izvijestiti, graðaninu-novinaru misija je zainteresirati, nasmijati ili šokirati.
Širenjem amaterskog i hobistièkog novinarstva nehotice je proveden i proces tabloidizacije medija - umjesto istine, kriterij za objavu postao je intenzitet žutila. Dok su na internetu žutilo i show model koji uspijeva, tradicionalne medije on je stajao skupo - gledanost i naklade poèeli su neumoljivo padati, no èinilo se kako bi tek ignoriranje koncepata koje je izrodio internet bilo pogubno jer bi, osim publike, poèeli nestajati i oglašivaèi, sve redom skloni “modernijoj” ureðivaèkoj politici.
 Razlog zbog kojeg su traè i šok postali dominantna medijska forma upravo je u tome što o svakoj prièi iz te domene svatko ima svoj stav i spreman ga je podijeliti s drugima. Na internetu to doista može uèiniti lako, diskutirajuæi na forumima ili objavljivanjem komentara na novinskim portalima, pa èak i pisanjem bloga, no iznijeti mišljenje preko novina ili televizije je kudikamo teže.
“Eter” tih medija ipak je vremenom i formatom, za razliku od weba, ogranièen. Internet je stoga doista sjajna podloga za djelovanje hobi-novinara i privlaèenje publike i oglašivaèa spektaklima, no - pokazalo se nedavno - recept za opstanak medija koje otprije znamo jest staro, dobro, profesionalno novinarstvo. I to su najprije shvatili upravo u Americi, tržištu koje redovito najavljuje svaki medijski trend i koje je kroz sve faze utjecaja graðana-novinara prolazilo prvo.
Dok su SAD u treæoj fazi, odnosno novom, takozvanom “post-fact society” intervalu krivulje trivijalizacije medija, u nas se upravo posljednjih dana dogaða kulminacija tog procesa. Protekla dva vikenda tako smo mogli svjedoèiti najžešæem ratu za gledanost nacionalnih televizija, u kojem su glavno oružje bili reality-programi. Udarne emisije koje obaraju rekorde gledanosti postala su natjecanja u nièemu, kod kojih upravo gledatelji odreðuju kako æe izgledati show u sljedeæim epizodama.
Utjecaj korisnièki generiranog sadržaja manifestirao se kroz bigbrotherizaciju televizije u kojoj je, telefonskim glasovanjem, publika postala graðanin-urednik. S druge strane, stupce tiskanih medija koji još uvijek donekle odolijevaju amaterizmu i naslovnice onih koji se to ni ne trude, popunjavaju najjeftiniji estradni traèevi s internetskih foruma.
Baš zato što je netko dovoljan broj puta u bespuæima blogovskih komentara i forumskih diskusija ponovio da je poznatog pjevaèa perolakih kajdi i njegovog kuma, svjetski proslavljenog košarkaša, supruga potonjeg zatekla u homoseksualnom orgijanju, èitava je stvar percipirana kao istina te je samim time i plasirana kao vrhunski novinarski materijal.
Recept opstanka
Ta prièa, kao i bezbroj sliènih u kojima su umjesto pjevaèa i košarkaša u glavnim ulogama tenisaè i televizijska voditeljica ili poduzetnik i bivša pjevaèica ili manekenka i njezina “managerica” ili reper i pobjednica talent-showa ili bilo tko, dakako, nemaju veze s profesionalnim novinarstvom. Naprosto su inkriminirajuæe tvrdnje o ekscesima tih eksponiranih likova dovoljno puta ponavljane da postanu doživljene kao fakat, a njihovim objavljivanjem u tisku taj je subjektivni psihološki efekt pobijedio bilo kakvu objektivnost. Na medijski je tron tako stupio posvemašnji novinarski amaterizam, lišen svake istinoljubivosti i karizme.
Vraæanje te dvije komponente u novinarstvo, ono je što je u SAD-u spasilo tradicionalne medije od daljnjeg potonuæa uslijed migracije graðana-novinara s interneta. Kada se to tržište veæ pomirilo s time da novine nikada neæe vratiti nekadašnje naklade, èitateljstvo se taman zasitilo vijesti “na zahtjev” i osjetila se potreba da ponovno netko kompetentan poène ureðivati sadržaje.
Èak su i na internetu naglo iskoèili oni iz sredine, portali iza kojih su stajale ozbiljne redakcije, ne nužno vezane uz tiskana izdanja. Recept opstanka profesionalnog novinarstva, koje slabi zbog utjecaja amaterskog novinarstva, u kojem je svakom graðaninu dana prilika da bude novinar i urednik i kod nas je oèuvanje vjerodostojnosti i njegovanje posebnosti. Samo medij koji ima imena kojima se vjeruje i koja su stilom i osebujnošæu jedinstvena, ima ono što internet, odnosno blogovi, forumi i Wikipedia ne mogu imati.
Blog postaje sudnica
Simptom prema kojem se s potpunom pouzdanošæu može dijagnosticirati vrhunac krize profesionalnog novinarstva na bilo kojem medijskom tržištu, izmeðu ostalih je i detektiranje trenutaka u kojem se istinom umjesto novinara poèinju baviti internetski forumaši i blogeri, preteèe graðanina-novinara, bilo da je istražuju ili formiraju prema individualnim interesima.
Upravo takav trenutak dogodio se poèetkom proteklog tjedna i na našoj medijskoj sceni, neposredno nakon tragiènog ubojstva Frane Despiæa u zagrebaèkom parku Ribnjak. Ubijen je u tuènjavi dviju tinejdžerskih skupina, jedne koja je prozvana “radikalnim Bad Blue Boysima”, kojoj je i sam pripadao, te druge, poklonika heavy-metala. Od Frane se, preko svojeg bloga na adresi wtf0ttf.blog.hr oprostila njegova prijateljica, nakon èega se kroz komentare tog bloga u pokušajima za dokazivanjem “prave istine” razvio verbalni rat pripadnika obiju skupina, kasnije nastavljen i na forumima.
U komentarima se mogu proèitati jednako ekstremno pozitivni, kao i negativni napisi o žrtvi, a oni koji su ih napisali njihovu autentiènost dokazuju tvrdnjom da su u trenucima sukoba na licu mjesta osobno bili, pa èak i u njemu sudjelovali. Gotovo je nevjerojatno da su i tu vrstu dokaza “novinari” prihvatili kao valjane, prenoseæi napise s foruma i komentara dotiènog bloga, navodeæi da su “sudionici tuènjave napisali to-i-to”.
Nitko, dakako, nije provjerio niti jesu li doista istinu o tuènjavi napisali pravi svjedoci, niti je li uopæe rijeè o istini ili ne.
Prièa je jednostavno plasirana u medije, èime je za njihove konzumente automatski postalo neupitno da su internetski komentatori, baš kao i njihovi komentari autentièni.
Blog koji je u ovom delikatnom sluèaju postao prvostupanjski sud, ne samo Franinom ubojici, veæ i Frani, kroz medije je tako dobio i svoju drugostupanjsku legitimaciju.
|
Povratak
|
 |
|
