Novinarsko vijeće časti izvještaj i statistika za 2010. godinu

11.10.2012.

 Među najčešće kršenje Kodeksa mogu se ubrojiti objavljivanje neprovjerenih informacija, informacija koje ulaze u privatnost osobe, kao i informacija kojima se narušava zaštita djece i malodobnih osoba, te povreda ugleda i časti.

U velikom broju slučajeva zbog kojih su se pojedinci i institucije obratili Novinarskom vijeću časti, a koje se odnose na objavljivanje neprovjerenih informacija, vrlo često novinari se nisu potrudili čuti i drugu stranu. Time ne samo što je prekršeno jedno od temeljnih načela novinarstva (ali i Kodeks) - da i uvjetno nazvano „drugoj strani“ uvijek treba dati priliku da iznese svoje mišljenje/stav/sud - već je i potpuno isključena objektivnost i nepristranost. U takvim slučajevima NVČ redovito je izricao stegovnu mjeru, smatrajući da se takvi propusti ničim ne mogu opravdati.

Na sjednicama NVČ-a bilo je i mnoštvo pritužbi na tekstove kojima se ulazi u privatnu sferu. U nekoliko navrata radilo se uistinu o drastičnom kršenju prava na privatnost. Ulaženje u privatni život osoba i iznošenje osjetljivih podataka, nažalost, postalo je sve učestalije u hrvatskom medijskom prostoru, naročito u medijima specijaliziranim za priče iz tzv. jet seta, estrade, sporta i općenito javnog života. U borbi za čitanost, gledanost i slušanost neki su mediji prešli granicu dobrog ukusa. To novinare stavlja u situaciju da često rade i protiv vlastitih uvjerenja. Jedan urednik svojedobno je novinarima dao pisani naputak koje su teme iz privatnog života poželjne, te kako ih treba obraditi, na što staviti naglasak. Novinari koji su radili za taj medij bili su jasno upućeni da bez okolišanja valja pisati o privatnom životu, pri čemu se ne treba libiti ni najprivatnijih detalja i najpikantnijih pojedinosti. Naprotiv. Na taj su način novinari stavljeni pred jedini mogući izbor – ili prihvatiti takav način pisanja, ili napustiti redakciju. U teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi velika većina medija, što je rezultiralo velikim brojem otkaza, pa posao nije lako naći u drugim medijima, novinari se zbog toga, bez vlastite krivice, znaju naći u nezavidnim prilikama.

Posebnu osjetljivost NVČ pokazivao je za slučajeva u kojima se otkrivalo - posredno ili neposredno – identitet djece ili maloljetnih osoba. Takvih slučajeva, nažalost, bilo je prilično, čak i kad su u pitanju vrlo osjetljive stvari kakve su suicidi ili pokušaji suicida, seksualno nasilje nad djecom, pedofilija i slično. Iako novinari obično nisu naveli ime i prezime djeteta ili malodobne osobe, nego su koristili inicijale ili druge podatke, u malim sredinama lako je prepoznati o kome je riječ. Jednako je neprihvatljivo kada se u tekstovima navode inicijali (ili, što je još drastičnije, puno ime i prezime) punoljetnih osoba koje su u rodbinskoj vezi s djetetom ili malodobnikom o kojem se piše. To neizravno – ali s jednakim posljedicama – otkriva identitet zakonom zaštićenih kategorija. NVČ je reagirao i upozoravao na neprimjereno pisanje o suicidima odraslih osoba. Nažalost, neki medij nisu se libili ni objavljivanja eksplicitnih fotografija s mjesta nesreća, a jedino upozorenje bilo je ono namijenjeno čitateljima/gledateljima: „uznemirujuće fotografije“. Pri tome se uopće nije vodilo računa o obitelji stradale osobe i kako će ona reagirati na objavljivanje detalja stradanja ili čak fotografije događaja.

Zamjerke na novinske tekstove odnosile su se i na iznošenje detalja koji vrijeđaju čast i ugled osoba o kojima se piše. Takvih detalja uistinu je bilo i, kad je bila riječ o stvarnom nasrtaju na ugled osobe, NVČ je izricao mjere predviđene Kodeksom. No, bilo je i situacija kada su pritužbe stizale na iznesene vrijednosne sudove autora, istinite informacije koje ne idu u prilog onima o kojima se piše, ili pak komentiranjE pojedinih događaja u kojima se stavovi komentatora ne slažu s percepcijama osoba koje se u komentaru spominje. NVČ se vodio stavom da osobe iz javnog života, prije svega politike, moraju imati veći prag tolerancije na javnu, u nekim slučajevima i žestoku kritiku svoga djelovanja, nego kada je riječ o tzv. običnim građanima. U takvim slučajevima, NVČ je stajao na stranu novinara na čije su tekstove stizale primjedbe, štiteći pravo na slobodu izražavanja.

Poseban problem u radu NVČ-a bile su pritužbe koje su se odnosile na tekstove u kojima je problematična bila oprema – naslov, nadnaslov, podnaslov, potpisi pod slike… – u kojima je često stajalo ono čega u tekstu nema. U želji da „nabriju“ tekstove i učine ih atraktivnijima i tržišno primamljivijima kod dijela čitatelja koji traže takvu vrstU tekstova, urednici posežu za „alatima“ koji izobličuju sadržaj i smisao teksta. Primjedbe i zamjerke, međutim, najčešće su adresirane na novinara, mada on za opremu ne snosi nikakvu odgovornost. U tom je smislu NVČ u više navrata uputio primjedbe na rad urednika i upozorio ih na posljedice i činjenicu da konzekvence zbog toga, u javnom mnijenju, uglavnom snose novinari.

Na kraju, NVČ se susreo i sa sve učestalijim primjedbama novinara koji se žale na plagiranje, neovlašteno korištenje podataka i informacija iz njihovih originalnih tekstova, iza čega često soji mukotrpan i dugotrajan rad. Njihove informacije koriste se bez navođenja izvora, bez naznake da su citirani, bez ikakvog spominjanja da su informacije preuzete iz originalnog novinarskog priloga, pa čitatelj sječe dojam da su preuzete informacije rezultat novinarskog istraživanja, rada i napora autora koji je, zapravo, plagirao nečiji tekst. Ova praksa naročito se uvriježila na pojedinim portalima koji preuzimaju tuđe informacije i plasiraju ih kao vlastite. Autorska prava novinara, nažalost, nezaštićena su ne samo u takvim situacijama, nego ih se krši i na druge načine To je, međutim, problem koji izlazi iz nadležnosti NVČ-a i oko kojeg bi se naša novinarska organizacija morala više angažirati.

za Novinarsko vijeće časti

Dragutin Hedl, predsjednik

Statistika Novinarskog vijeća časti u 2010. godini

Vijeće časti održalo je  2010. godini 9 sjednica, riješilo 80 slučajeva dok ih je 10 još u postupku.

Uz to,  nakon što je odlučilo da neće razmatrati zahtjeve što dolaze od Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, stiglo je u godini 127 prijava.

Izrečene mjere

Opomene                                20

Teže opomene                         5

Bez mjere                                51

Vijeće nije nadležno                 4

Vijeće uzelo na znanje  2

Vijeće izreklo upozorenje         5

Žalbe

Na odluke Vijeća časti stiglo je 78 žalbi. 69 žalbi stiglo je od Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava i Središnji odbor na svoje tri ovogodišnje sjednice sve je njih odbacio odnosno potvrdio odluke Vijeća.

Od pojedinaca ili institucija stiglo je 9 žalbi. Središnji odbor uvažio je 2 žalbe dok je 7 odbacio.

Napomena

 Zbrojevi iz tabela ne poklapaju se jer je u nekim slučajevima prijavljeno više novinara ili novinari i urednici i slično, a izrečene mjere nisu izrečene svima ili nisu bile iste

Zagreb, 3. prosinca 2010.

Povratak