Bez tona, molim lijepo!

25.01.2009.

Odmah da se razumijemo, ne patim zbog početnih lošijih igara izabranika Lina Červara, neću tajiti ostrašćeniji sam ljubitelj nogometa – patim zbog naših televizijskih sportskih reportera. Nema, naime, tog svjetskog i evropskog prvenstva, olimpijskih igara ili i raznoraznih ostalih međunarodnih utakmica naših reprezentacija i klubova, kojima ljepotu sportskih nadmetanja ne mogu pokvariti naši televizijski sportski reporteri i njihovi gosti-sukomentatori – čast iznimkama.
    Jedna je naša novinarka početkom devedesetih prošloga stoljeća javno rekla da za domovinu treba i valja lagati pa to ona i čini, a većina naših sportskih reportera, na tom ili na nekom drugom tragu, još je uvjerenija da se lagati mora i za svaku našu reprezentaciju i klub u međunarodnim susretima, a za one politički preferiranije klubove, ponajprije »Dinamo«, a sada nekako sve više i za »Hajduk«, i u domaćim prvenstvima. Zato sam najsretniji kad neki od naših reprezentativnih ili međunarodnih klupskih susreta prenosi neka inozemna televizijska. Milina Božja! Slika je u redu, a ton me ne živcira.
   
Nazovi-domoljublje, neznanje i prepotentnost
Do sada sam, nažalost, susrete naše rukometne reprezentacije na ovom Svjetskom prvenstvu pratio samo »u društvu« s našim sportskim reporterima. A u većine njih prenošenje je svedeno na koktel sastavljen od nazovi-domoljublja, neprepoznavanja većine suparničkih igrača i prepotentnosti, uvjerene da je većina televizijskih gledatelja toliko glupa da ne razlikuje radio od televizije pa im je moguće lagati i o onome što im oči vide. Transparentnost, što bi rekli konfekcijski političari, reporterskog domoljublja sastoji se ponajprije u – laganju. Naš rukometaš, u pravilu, nikada nije napravio faul iliti prekršaj pa nas suci, u skladu s tim mišljenjem, uvijek kradu. Naprotiv, čim naš igrač izgubi loptu ili ne postigne gol to je samo zbog toga što ga je suparnički igrač bezobzirno faulirao, a pokvareni suci to namjerno nisu vidjeli. Ti nas suci, dakako, ne vole iz raznoraznih urotničkih spekulacija mudrih sportskih reportera, u najkraćem – više vole i crnog vraga nego Hrvatsku. Da suparničke igrače i ne treba poznavati za naše je reportere uobičajenost, na koju se samo u najekstremnijem primjeru, makar i bojažljivo, osvrne sukomentator, rukometni veteran, ali to naše sportske reportere i ne dirne baš. Čemu? Važno je da oni svaku akciju naše reprezentacije shvate kao i njihovu, o čemu gotovo iz minute u minutu svjedoče »prvim licem množine«:»Sad moramo u kontru!... Sad ih imamo!... Moramo prijeći na obranu šest nula...«. I tome slično.
    Ponajmanje se, naravno, zabrinjavaju zbog činjenice da ih dok još govore demantira živi snimak iz dvorane, a kad nastave mudrovati – po njih još pogubniji ponovljeni ili i usporeni snimak. E, ali nisu oni od jučer! Gotovo da se i ne sjećam trenutaka u kojima bi nam se, što bi bilo u najmanju ruku pristojno, morali ispričati za lažno predstavljanje situacije na parketu. Ne! Uhvaćeni u laži, namjernoj ili slučajnoj, oni se umjesto isprici priklone čitanju statistike, roditeljskim, rodbinskim ili ljubavnim vezama nekog od naših igrača ili spasonosno pozovu mlađeg ili niže rangiranog kolegu reportera pored parketa ili među našim navijačima. U pravilu svedeni na bizarnost, gotovo suvišnost i ti mlađahniji oglase se pravim biserjem. Na jednoj od posljednjih splitskih utakmica naše reprezentacije mlada je plavokosa reporterka, usred gromoglasnog navijanja i pjevanja razgaljenih naših navijača, nalik maškaranoj fešti oko ponoći, jednog od naših navijača ozarena lica, upitala:»Kakva je atmosfera?«. Kao da ga, daleko, daleko od Splita, zarobljena u sobi bez televizora, pita – o čemu se zapravo radi. Da je bio iole duhovitiji navijač joj je trebao odgovoriti:»Komorna!«.
   
Uključen televizor, isključen ton
Budući da mi neki vrag ne da šutjeti, iživciran takvim reportiranjem, počinjem komentirati – komentiranje. I to toliko učestalo i glasno da se moja zakonita, negdašnja darovita rukometašica i osvjedočena navijačica, koja naše glasno bodri i pored malog ekrana, zna na me toliko naljutiti – da me proglasi suparničkim navijačem. Sreća je naša što u stanu imamo dva televizora pa se ja lijepo iz dnevnoga boravka povučem na rezervni položaj, u našu spavaću sobu. I, što bi rekao Gibonni, činim pravu stvar – uključim televizor, a isključim ton! Tek tada mogu uživati u igrama naših rukometaša. Nitko mi ne ometa igru, a i rukomet je ponajprije ili i isključivo igra. Iako sam rukomet igrao samo u osnovačkim crikveničkim i riječkim i gimnazijskim riječkim godinama, zavoljevši ga još u crikveničkim pionirskim rukometnim godinama, pedesetim prošloga stoljeća, na igralištu »zad Sokolane« – znam osjetiti trenutke u igri. Znam da Alilović nije svjetski as, ali obrani more neugodnih lopti, znam da je Vori je radnik i borac, neumornik, ali i znalac i topnik, znam da Čupić nema one dječački razigrane, a umjetnički rafinirane duhovitosti i atraktivnosti Džombe, ali puni mreže s krila, znam da Metličić i Lacković nisu što su bili, ali još uvijek jesu, a razorni Duvnjak već jest, ali će biti još bolji.
   
Ivano je nogometaš
A iznad svega znam da je Balić je – Balić. Jednom sam rekao i ponovit ću da je Ivano najmaštovitiji i najumniji rukometaš na svijetu možda baš samo zato što je duhom ostao – nogometaš, ljutili se rukometni odanici na mene koliko god im drago. Ivano i u katkad bezdušno grubom rukometu dribla kao Garincha, lopte dodaje kao Bobek, kojega je umni Mađar Iles Spitz na lošem našijenskom dobro učio:»Gledala levo, dala desno!«, a golove postiže poput Platinija – ponajprije umom, a tek onda tijelom. To može samo nogometaš, Ivano je nogometaš. Jedva čekam naš sljedeći susret.
    Bez tona, molim lijepo!

Povratak