I tata bi, sine

28.01.2009.

Da posao nije bajan, ne bi se uz skute Vanje Sutlića i Blage Markote okupilo toliko onih koji žele pomoći i savjetovati. Nije, uostalom, šala komandirati sa 3.600 ljudi, voditi bitku s konkurencijom, pa još polagati račune Saboru i javnosti. Taman je to toliko komplicirano da Sutlića opslužuje njih 14-torica, dok je Markota krenuo tu brojku stizati, pa svaki mjesec bez javnog natječaja zaposli nekog rookyja ne bi li se i on okružio ljudima od povjerenja, poput ex zastupnika Ive Lončara, ili poslovnih prijatelja člana Programskog vijeća HRT-a Siniše Grgića. U Sutlića je situacija malo kompliciranija, on je nešto ljudstva tamo zatekao, nešto doveo sam, a nešto je jednostavno valjalo skućiti da ne remete iluziju prisavskog mira. Uvijek je bolje biti u uredu, primati za to barem 15.000 plaće i biti lojalan. Savjetnik uostalom jest čovjek od povjerenja, imenovan da ide šefu niz dlaku, čeka umirovljenje i ništa ne pita. A ako već treba fiktivno smanjivati broj zaposlenih tjerat ćemo s Prisavlja, izvan svake ekonomske pameti, one kojima je do mirovine ostala godina, dvije.
    »Suprotno onome što se misli na razini hodničkog trača, radna mjesta pomoćnika i savjetnika na HRT-u nisu položaji bez obveza i odgovornosti, nego svaki pomoćnik i savjetnik ima konkretne radne zadatke i obveze za koje odgovara«, poručit će glasnogovornik HRT-a Janos Romer. Pri tom će broj savjetnika smanjiti bar za dva imena objašnjavajući kako nije to sve isto. Pristojnije bi, međutim, bilo javnosti kazati što ti ljudi zapravo rade, dok ih pristojba hrani. Ako ništa, da oni tatini sinovi znaju što im je činiti ne bi li kad narastu bili savjetnicima.

Povratak