Rat još traje

01.02.2009.

Pukla je opet bruka: Vrhovni sud Irske prihvatio je žalbu hrvatske obitelji srpske nacionalnosti, odobrivši joj azil u toj najzapadnijoj europskoj zemlji. Bračni par iskazao je brigu za potomstvo, strahujući da bi njihov sin u domovini bio maltretiran te uskraćen u obrazovanju na materinskom jeziku i pismu. Do takvih zaključaka neimenovani bračni par došao je na temelju vlastitih iskustava, jer su 2005. godine zbog nacionalističkih prijetnji izbjegli iz Hrvatske. To je sažetak male drame, premještene iz balkanske Nedođije na drugu europsku rbinu, koja je nekoć davno figurirala kao zemlja zalazećeg Sunca i kao kraj svijeta (Ultima Thule). O toj epizodi, irskoj koliko i srpskoj, ili srpskoj koliko i hrvatskoj, sramežljivo su izvijestili lokalni mediji, iskazujući usput dozu neprimjerenog navijaštva. Kao da je slučaj srpske obitelji identičan s navijačkim ludovanjem na upravo završavajućem rukometnom mundijalu. Umjesto da iznese gole činjenice o citiranom događaju, odluku irskog suda novinarka Jutarnjeg lista proglasila je skandaloznom. Što to praktički znači? Da novinarka strašno žali što se Srbi neće vratiti u Hrvatsku ili pak misli da pripadnici te obitelji nemaju pametnijeg posla nego da tamo – u bijelom svijetu – blate svoju nevinu i neokaljanu postojbinu?
   
   
Lift

    Ne volim se sporiti s novinarima, još manje s novinarkama, ali da bi derogirala odluku irskog suda, suradnica Jutarnjeg lista navodi izvješće State Departementa u kojem se spominje napredak u zaštiti ljudskih prava u našoj zemlji. Crni humor. Ako se spominje »napredak u zaštiti ljudskih prava«, onda to znači da ona nisu ni približno takva kakva bi trebala biti! Još manje su bila zadovoljavajuća 2005. godine, kad je tročlana srpska obitelj prebjegla iz Hrvatske, a nisu zadovoljavajuća ni danas. Iako pisan s ozbiljnim nakanama, prilog Jutarnjeg lista mnogo više podsjeća na humoresku. Majčinu sumnju da njen sin u slučaju povratka ne bi imao odgovarajuću naobrazbu, novinarka demantira tvrdnjom da je u Hrvatskoj zakonom zajamčeno pravo na školovanje manjina. Blagi Bože, što sve nije zajamčeno zakonom! Argumentacija zagrebačke žurnalistice krajnje je upitna; a da i nije, ne znam kako je uspjela izmjeriti osjećaj ugroženosti jedne obitelji, pa je odluku suda brže-bolje proglasila skandaloznom. Ako netko pati od klaustrofobije, ako se ne usuđuje ući u lift, pogotovo ako je transparentan, hoće li istog časa bubnuti da je taj lud i da za strah nema ama baš nikakvih razloga?
    Čak i kad bismo prihvatili tezu koju sugerira suradnica Jutarnjeg lista, da su izbjegli Srbi blatili svoju domovinu, argumenata koji potvrđuju da u Hrvatskoj nacionalizam buja kao kupus ima napretek. Izlišno je navoditi sve one tugaljive primjere u kojima su državni dužnosnici, akademici, pisci školskih udžbenika i tako dalje iskočili izvan civilizacijski zacrtanih normi, pokazujući istodobno da obitavamo u zemlji u kojoj nacija ima religijsku, a religija nacionalnu i etnički homogenizirajuću funkciju. Dok je svijet uronjen u globalizaciju, dok bioetičari vode polemike o podrijetlu svemira, kloniranju i mislećim strojevima, u Hrvatskoj se jedna nepotistička odluka kojoj je kumovala bivša ministrica brani pozivanjem na gene. I tko to čini? Ni manje ni više nego član Državnog sudbenog vijeća koji se poslije velike fertutme ipak ispričao zbog svoje izjave. Prema logici koju zastupa novinarka Jutarnjeg lista, ta izjava je (valjda) slučajna, dok je svjedočenje srpskih emigranata tendenciozno i nekorektno. Hrvati još nisu u stanju oprati svoj prljavi endehazijski veš, a na prigovore takve vrste reagiraju dvojako: prave se nemušti ili pak skaču kao da ih je dotaknuo vreli žarač.
   
   
Fetiš

    Tvrdnja da smo kao pojedinci i kao državni entitet raskrstili s povijesnim sablastima i da nacionalizam više ne stanuje u Hrvatskoj, nije ništa drugo nego tvrdnja. Ne treba ići daleko. Opservacije srpske obitelji iz Irske dovoljno je staviti u kontekst rukomentog mundijala, na kojem su pripadnici našeg naroda demonstrirali takvu vrstu homogenizacije koja je, osim u sportu, moguća samo u ratu. Uostalom, da rat još traje pokazao je zadarski gradonačelnik Živko Kolega, skidajući s Narodnog trga sve zastave zemalja koje sudjeluju na rukometnom prvenstvu. Dakako, nije bilo teško skinuti 24 zastave da bi se skinula jedna – srpska ili srbijanska. I kad se gradonačelnik na velikoj internacionalnoj smotri ne libi takvog, po svemu šovinističkog i anticivilizacijskog postupka, na što sve u anonimnosti svojih školskih godina može biti osuđeno dijete s nehrvatskim backgroundom? Službeni prosvjed protiv gradonačelnikova ispada bio je smiješan. Na Kolegu se tobože obrušio Božidar Kalmeta, ministar prometa, koji se proslavio tako što je gradonačelničku rezidenciju u svom zavičajnom Zadru ukrasio portretom Ante Gotovine, u vrijeme kad je Haaški sud potjernicu za generalom završavao verzalnim slovima WANTED.
    Ono što se dogodilo u Zadru, a isto tako reakcija na događaj, tek je jedan od dokaza da je nacionalizam u Hrvatskoj forma mentis. Štoviše, nacionalizam je fetiš, koji se podjednako brižno njeguje u školama i dječjim vrtićima, na ideologijskim i teologijskim seminarima, prerastajući u kriterij kojim se mjeri slavujev pjev i fluktuacija rijeke Save. Kad sanjam i zatvaram oči, slutim svehrvatski mirakul: konceptualni habitus mog idealnog sunarodnjaka poistovjećen je s Frangešovim spomenikom kralja Tomislava na istoimenom trgu u Zagrebu. Iluzorno je objašnjavati kakve su dimenzije Koleginog prekršaja. Ako u nekim glavama rat nije završio, ako nisu mogli jamčiti sigurnost i dostojanstvo svim sudionicima, Hrvati se nisu trebali kandidirati za domaćine svjetskog prvenstva. Mogli su organizirati prvenstvo u skidanju zastava i prodavanju magle, u čemu su, kao i u rukometu, više nego prokušani majstori. Što je najgore, u gesti zadarskog gradonačelnika ne vidim ni trunke hrabrosti. Doktor Kolega (gradonačelnik je po profesiji liječnik) dobro je znao da može računati na kolege koji će podržati njegov postupak i koji bi u svojoj kolegijalnosti bili kapaci za još junačkije pothvate.
   
   
Kronika

    Zadar ima povijest koja je iznad svakog malomišćanskog i provincijski zatucanog mentaliteta. Zadar je rotunda sv. Donata iz 9. stoljeća, crkva sv. Krševana i romanička katedrala sv. Stošije. Zadar je Kalelarga i morske orgulje. I zalazak Sunca kojem se divio Alfred Hitchcock. Ali, gle vraga, njegov mozaik čini i Vladan Desnica, hrvatski Srbin i najveći zadarski pisac novijega doba. Kronika tog pripovjedača i diplomiranog pravnika dopire mnogo dalje od dizanja i spuštanja ovih ili onih zastava. Desnica se školovao u rodnom Zadru, dok je pravo studirao u Zagrebu i u Parizu. Napisao je »Proljeća Ivana Galeba« i »Zimsko ljetovanje«, govorio pet jezika, a prevodio je s talijanskog, francuskog i ruskog. Vladanov otac, Uroš Desnica, u Beču je doktorirao pravo, zarana je pisao političke tekstove, istaknuvši se u borbi protiv lokalnih talijanaša i iredentističke politike koju je provodio zadarski gradonačelnik Luigi Ziliotto. U svom domu Vladan je u djetinjstvu mogao slušati rasprave u kojima su sudjelovali Marko Car, Josip Bersa, Jakša Čedomil, Petar Kasandrić i mnogi drugi. I Vladanov djed Vladimir vrijedan je svakog spomena.
    U Padovi je doktorirao medicinu, radio je kao poslanik Carevinskog vijeća u Beču, a njegova žena Olga bila je kći konte Ilije Jankovića, posljednjeg muškog potomka legendarnog serdara Stojana Jankovića. Vladanova majka Fani imala je isto tako slavno rodoslovlje. U Zadar je dospjela iz stare bokeljske obitelji Luković, kojoj pripada i poznati povjesničar don Niko Luković. U usporedbi s jednim fundamentalističkim skidanjem zastave, takve činjenice djeluju gotovo disonantno. Ako ništa drugo, doktor Kolega posvjedočio je da Hrvatska ide naprijed tako što ide natrag. Cirkusi sa zastavama trajat će i dalje ili barem do časa dok se ne artikulira drukčija politička volja. Dok Hrvati ne shvate da su Srbi test njihove tolerantnosti, njihov alter ego i refleks u zrcalu na način na koji su to Židovima Arapi, ili Arapima Židovi, dotle će Kolega prodavati svoju kolegijalnost. Dok nije siguran svaki Srbin u Hrvatskoj, sigurnim se u ovoj državi ne može osjećati ni bilo koji Hrvat. Gradonačelnik koji bi u nekoj europskoj zemlji poduzeo što i zadarski kapo, letio bi istog časa sa svoje funkcije. No, Hrvatska (još) nije u Europi, a prema ponašanju njenih perjanica, čini se da joj do toga nije ni stalo. Pitanje je samo: dokle?

Povratak