Gore nego u mračnim devedesetim - tako se na nekim portalima ocjenjuje današnja medijska situacija u Hrvatskoj. Poražavajuće tvrdnje potaknute su novim valom discipliniranja javne televizije i javnim optužbama novinara jednog dnevnika da se nad njima prakticira cenzura i zabrana. Ocjene da je situacija gora nego devedesetih, naravno, ne stoje. U tim mračnim vremenima javna se televizija - koja je najbolji indikator stanja medijskih sloboda - uređivala u Tuđmanovu kabinetu i bila je potpuno u funkciji vladajuće stranke. Na Prisavlju je provedena čistka masovnih razmjera po etničkom i političkom ključu. U to vrijeme nepoželjni Vanja Sutlić danas može biti ravnatelj HRT-a i zajedničkim snagama s nekadašnjom Tuđmanovom komesaricom kapacitira ekrane novinarstvom ograničenog suvereniteta. Vlasti uopće nije potrebno da prlja ruke. HRT sam sebe drži na uzdi.

Veliku promjenu predstavlja i nestanak govora mržnje koji je devedesetih pogubno metastazirao. Novinari koji su ga prakticirali, postali su profesionalci. Oni koji su se prometnuli u prvake hrabrog i poštenog novinarstva, opet su izloženi šikani. Oni koji su se samo presvukli, jezde bez problema. Medijska se scena u Hrvatskoj danas uvelike razlikuje od one devedesetih. Kao što se stanje mira i demokracije razlikuje od stanja rata i autoritarne vlasti. Ali situacija je daleko od dobre, u posljednje se vrijeme, zapravo, pogoršava. Evidentno je, prije svega, sužavanje pluralizma. Medija je valjda nikad više, ali, kako reče Vesna Teršelič, vlada jednoobraznost. Devedesetih je televizija i većina novina bila milom ili silom apsolutno slizana s Tuđmanovom vlašću. Ali postojali su i oni drugi, od vlasti nezavisni, pa i antituđmanovski mediji. Takve razlike danas ne postoje. Troublemakera više nema. Između vrhova vlasti i gospodara medija vladaju gotovo bez izuzetka vrlo srdačni odnosi. Prijateljstvo, ponekad partnerstvo, uzrokuju drugu vrstu problema. Za razliku od devedesetih, javnost je danas prema vlasti mnogo kritičnija od medija. Što ovima smanjuje uvjerljivost, pa onda, naravno, i tiražu.

Drugo, na medijskoj je sceni zamjetan veliki bijeg od politike. Političke se teme sustavno marginaliziraju, zbog uvjerenja ili pod izgovorom da nikoga više ne zanimaju. Na javnoj televiziji političke se emisije guraju u termine negdje oko ponoći, ozbiljnim se političkim novinarima uzima posao, samo da ih nema na ekranu. U tiskanim medijima slično: političke se teme vrlo rado estradiziraju. Hrvatska danas nema nijedan ozbiljan politički tjednik, a poslovnih nekoliko, postojeći magazini dodatno ih reduciraju. Premda je vrijeme maksimalno politizirano. Ali vladajućima odgovara da se mediji i narod više bave Severinom nego Sanaderom.Treće, premda je nekadašnje nemilosrdno bacanje nepoćudnih novinara na ulicu valjda prošlo svršeno vrijeme, isti se ciljevi danas postižu mnogo suptilnijim metodama - iznuđenim odlascima ili bunkeriranjem. Više se ne ostaje bez posla, ali se ostaje bez emisije ili bez teksta. S ekrana Hrvatske televizije nestao je cijeli niz sposobnih novinara. Šefica Informativnog programa vrijedno selektira sve koji bi nekome u vlasti mogli dići živac. Medijska je scena pacificirana, a novinari, valjda, zahvalni na humanom tretmanu.