Novinari nisu ni Barbika ni Ken

04.02.2009.

O političarkama se počesto piše kao o Barbikama, a o političarima nikad kao o Kenu.

Primjer je to kojim je jedna političarka ilustrirala diskriminaciju u medijima, a baš bi ti isti mediji trebali odigrati jednu od glavnih uloga u zaživljavanju Zakona o suzbijanju diskriminacije. Rečeno je to na nedavnoj konferenciji pod nazivom “Pučki pravobranitelj kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije”.

Podsjetili su nas sudionici konferencije i da je proklamirana politika naše vlade nulta točka tolerancije prema bilo kojem obliku diskriminacije. Tome, dakako, nitko ne može ni riječprigovoriti, ali se ipak možemo zapitati, a što to sami političari, ili u ovom slučaju političarke, čine da suzbiju diskriminaciju.

Mediji su, dakle, odgovorni i krivi što političarke prikazuju kao Barbike, a nigdje se nije moglo pročitati da je saborska zastupnica tužila svojega kolegu jer joj je na sjednici pred svim zastupnicima i pred javnošću, ne slažući se s njezinim mišljenjem, rekao: “Bog vas je stvorio za madraca, a ne za mudraca.” Istina, tada nismo imali Zakon o suzbijanju diskriminacije, ali smo imali cijeli niz antidiskriminacijskih odredaba razbacanih u brojnim zakonima, što je napadnuta zastupnica sigurno znala.

Mediji su krivi jer je Arno Vičić, član Državnoga sudbenog vijeća, rekao kako je pri izboru sudaca glasovao za Ivanu Lovrin, kćer bivše ministrice Ane Lovrin, zbog njezinih dobrih gena. Točnije, rekao je da je tu riječ o “prvoklasnom genetskom materijalu” (ovdje žena nije ni Barbika, nego materijal). Sudac Vičić ispričao se DSV-u objasnivši da je bio naivan i sudjelovao u razgovoru o genetskoj teoriji kojem su prisustvovali i novinari.

Takvu ispriku DSV je prihvatio, a njegov je predsjednik Ivan Mikšić, opravdavajući Vičića, izrekao drugi biser: “Iva Lovrin je prilikom izbora već bila sudska savjetnica u Općinskom sudu i ona nije bila lošija od drugih kandidata”, što su novinari opet prenijeli javnosti. Dakle, Iva Lovrin nije izabrana jer je bolja od drugih, nego jer je jednako loša kao i drugi kandidati. Umjesto da optužuju novinare, javne osobe moraju voditi računa o tome da je sve što govore i rade pod povećalom javnosti. Ipak, da im malo pomognemo. Sve što se izgovori pred novinarima u formalnoj ili neformalnoj situaciji može biti objavljeno. Pretpostavka je da govornik zna da je pred njim novinar. Ako ne zna, znači da se novinar nije predstavio i time se ogriješio o etička pravila novinarske struke. S novinarom se može razgovarati i tako da se na početku razgovora glasno kaže da to o čemu pričaju nije za javnost ili, popularno rečeno, da je to “off the record”. Ta ograda ne vrijedi ako se naglasi na kraju razgovora. Tada je sve za javnost, odnosno, “on the record”. Moguć je i dogovor s novinarom o nespominjanju imena i prezimena sugovornika, o neimenovanju izvora, ali taj se dogovor primjenjuje u puno ozbiljnijim situacijama negoli je razgovor o “prvoklasnom genetskom materijalu” pri izboru sudaca.

Povratak