popušila duboka grla

07.02.2009.

Nije moguća sloboda izražavanja i sloboda medija bez zaštite novinarskog izvora informiranja. Novi hrvatski Zakon o kaznenom postupku u nekoliko članaka novinare dovodi u nepovoljniju situaciju no dosad. Osim nedovoljno jasnog članka 231. koji govori o tajnosti istrage iz kojeg nije posve jasno da se on na novinare ne odnosi (o njemu se dosta pisalo), odredba u članku 285. nalaže novinarima obvezu svjedočenja u slučajevima klevete i u svakom slučaju u kojem je posrijedi kazneno djelo zbog kojeg prijeti 12 godina zatvora, ili više. Još dva članka istog zakona omogućuju i pretres stana i poslovnih prostorija novinara, oduzimanje bilježaka, snimaka računala ili bilo kojeg medija na kojem su pohranjeni podaci zanimljivi tužiteljima ili policiji.
    Te su nove odredbe Zakona o kaznenom postupku i u izravnoj suprotnosti sa Zakonom o medijima. Jer, prema Zakonu o medijima (članak 28.), za novinare je liberalnije rješena zaštita izvora informacije, uz prihvatljivija ograničenja. Općenito, novinar nije dužan davati podatke o izvoru ali Državno odvjetništvo može podnijeti zahtjev sudu da novinar otkrije izvor kad je to »nužno radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja«. Sud onda traži od novinara otkrivanje samo u naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i onda kad ne postoji razumna alternativna mjera kojom bi te podatke sud saznao na drugi način i usto – kad na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvoru informiranja jasno prevladava nad interesom zaštite izvora informiranja.
   
   
ugroženo istraživačko novinarstvo
– Odredbe o obvezi svjedočenja novinara vrlo su sporne. Odredba Zakona o medijima o zaštiti izvora informiranja mnogo je liberalnija od ovih iz ZKP-a, kaže nam odvjetnik Veljko Miljević. – Na neki način, zakonodavac može se braniti da na ovaj način ide na najosjetljivija djela – ona koja se tiču časti i ugleda – i najteža djela, preko 12 godina. To je narušavanje načela a nisam čuo argumentirana objašnjenja zašto su se te odredbe kao i odredba o mogućnosti pretresa novinarskih stanova trebale uvoditi. Postavlja se i pitanje narušava li se time i pravo na rad novinara, na pravo da informiraju jer postoji za to javni interes a time se, jasno, narušavaju, i privatne slobode novinara, kaže Miljević.
    – To je možda trebalo riješiti s nekom generalnom odredbom a precizno riješiti ili u Zakonu o medijima ili u nekom podzakonskom propisu. Ovo je potpuno nomotehnički pogrešno, kaže on.
    Slično misli i odvjetnik Branko Šerić.
    – Pooštravanje okolnosti u kojima bi novinar pozvan od suda morao svjedočiti i u kojima se očekuje da on oda svoj izvor informiranja ugrožava slobodu medija, osobito slobodu istraživačkog novinarstva, kaže nam odvjetnik Branko Šerić.
    – Ne samo da je posao novinara da informira nego javnost ima pravo biti informirana. Rekao bih da je sudski pritisak na novinare da odaju izvore u onim procesima u kojima je zapriječena kazna više od 12 godina zatvora i protuustavan jer Ustav jamči slobodu informiranja i medija i dobro bi 'legla' ustavna tužba protiv ovakvog ZKP-a, ne samo zbog potrebe otkrivanja izvora informiranja nego i zbog članka tog zakona o tajnosti istrage. Jer okrivljenici i osumnjičenici u postupku se mogu zaštititi na brojne druge načine a ne jedino odredbom o tajnosti istrage, kaže Šerić.
    Odredbe o zaštiti izvora u zakonodavstvima europskih zemalja uglavnom su onoliko liberalne koliko je takva i odredba o zaštiti izvora informiranja u našem Zakonu o medijima. Stotinjak zemlja širom svijeta ima odredbe o zaštiti izvora informiranja u svojim zakonima, uz tek neka razumna ograničenja te zaštite u kojima sud može zatražiti od novinara i urednika da otkriju izvor.
   
   
izvori zaštićeni ustavom

    Dvadesetak zemalja je zaštitu izvora informiranja unijelo i u ustave, primjerice, takva ustavna zaštita postoji u Švedskoj, u Makedoniji, Portugalu, Španjolskoj.
    Iako čak i u Švedskoj postoji izuzetak pa novinar može biti ispitivan zbog ugrožene nacionalne sigurnosti, zakon o slobodi tiska novinarima i urednicima i u Švedskoj i u Letoniji čak zakonski zabranjuje odavanje izvora.
    Ustavni sud u Njemačkoj još je 1966. zaključio da su za slobodu medija bitni povjerljivi odnosi novinara i privatnih izvora infromiranja jer samo tako je moguće dobiti podatke koji su medijima važni. Prije dvije godine, isti je ustavni sud jasno zaštitio sve novinarske redakcije od mogućih pretresa u istragama.
    Prema francuskom Zakonu o kaznenom postupku, novinari ne moraju odavati izvor informiranja ali je policija ipak svojedobno pretresala dvije redakcije – Le Canard Enchaine (Okovani patak) i L'Equipe te ispitivala i pojedine novinare.
    Belgijski zakoni jamče općenitu zaštitu izvora no ipak ta zaštita može biti sudski ugrožena u slučajevima ozbiljnih fizičkih prijetnji i terorizma, ako bitne informacije ne mogu biti prikupljene na drugi način, nego baš od novinara.
    U kaznenom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine te Kosova nema takvih iznimki u kojima bi novinari mogli biti prinuđeni da odaju izvor informiranja.
   
na snazi tek od 2011.
Specijalne zakonske zaštite izvora informiranja ne postoje u Irskoj, Nizozemskoj, Slovačkoj, Grčkoj i Andori. Prema podacima koje je prikupila Europska federacija novinara, u mađarskom kaznenom zakonodavstvu postoji čak vrlo restriktivna odredba o tome da kad izvor oda državnu tajnu, novinar bi ga morao prijaviti policiji, inače će i sam biti podvrgnut kaznenom progonu!
    Naravno da je uz zaštitu novinara da ne oda svoj izvor, najuže vezana zaštita osobe koja daje informaciju novinaru. Kad bi novinari počeli otkrivati »zviždače«, tih bi zviždača nestalo a na veliku štetu prava da budemo obaviješteni o svemu važnom što se događa. »Duboka grla« informiranja dala su neprocjenjiv doprinos novinarstvu, bez njih bi i demokracija još uvijek bila nekakva zaplotnjačka rabota.
    A, ono što je osobito važno to je da stanovi novinara i redakcije moraju biti zaštićeni od pretresa u istragama u kojima bi novinarski tragovi trebali poslužiti kao dokazi u svjedočenju protiv drugih osoba i da tako pribavljeni dokazi ne vrijede. Izuzeci u svjedočenju novinara trebali bi postojati samo za najteža djela ugrožavanja života, ali samo onda kad sud potrebne podatke ne može doznati na neki drugi način – to proizlazi i iz sudbenih iskustava Europskog suda za ljudska prava.
    Spomenute donesene odredbe Zakona o kaznenom postupku trebale bi stupiti na snagu tek 2011. godine pa imamo razloga vjerovati da će dotad biti izmijenjene.

Povratak