Dežurni Lacković

16.01.2009.

Gola činjenica da je novinar Mario Harapin povodom tog svetog datuma u goste pozvao hrvatskog povjesničara Ivu Goldsteina izazvala je niz antisemitskih reakcija slušalaca, što samo po sebi govori da smo još daleko od nezavisnosti, barem kada je dijalog u pitanju. Govor mržnje nije se prolomio eterom zato što je Goldstein ustvrdio, kao i neki od ostalih sugovornika, da se Hrvatska do danas nije dovoljno demokratizirala i gospodarski napredovala, već upravo stoga što je Goldstein pozvan da o novijoj hrvatskoj povijesti nešto javno kaže!
    Uvrede poput »što ste doveli čovjeka koji ne voli Hrvatsku« i »zar ne vidite što radi Izrael« anonimnih slušatelja još bi se mogle eventualno opravdati bolesnom južinom za koje se psihopati hvataju telefonske slušalice ili pak organiziranim atakom nekog protužidovskog kružoka koji je zaposjeo linije. No, da se ne radi slučajnom iživljavanju PTSP-ovaca ili usamljenih pripadnika CRO inačice Ku Klux Klana, već o nečem znatno ozbiljnijem, pokazala je ogorčena reakcija iz vrha vladajuće stranke!
    Ni manje ni više nego glavom i bradom pomoćnik glavnog tajnika Ivana Jarnjaka, osobe od golemog povjerenja premijera Ive Sanadera, Mladen Lacković latio se telefona da bi za zdravlje i tko to eterom muti i skrnavi 17. državni rođendan upitao zamjenika glavnog urednika informativnog programa Hrvatskog radija Mislava Togonala!
    – Kao slušatelj i čovjek koji je 25 godina radio na radiju nazvao sam kolegu i pitao tko je bio gost, ništa više, protumačio je svoju reakciju s pozicija vlasti Lacković, »zaboravivši« napomenuti koliko je staža nakon novinarstva u radnoj knjižici nakupio kao visokopozicionirani pripadnik Tuđmanovih tajnih i policijskih službi te ostalih sinekura vlasti.
    I kada smo se već ponadali da je cijeli eksces posljedica tek tankih živaca i loših biometeoroloških prilika, moćni radijski šef Togonal, onaj isti koji dekretom Hloverke Novak–Srzić uređuje i vodi na dalekovidnici »Otvoreno«, umjesto da stane iza svog novinara svrstao se iza Lackovića, »s kojim i osobno ima dobre odnose«! I u herc točno odredio frekvenciju na kojoj Hrvatska svira otkako je postala međunarodno priznatom državom. Svi oni koji sluganski ne pušu u nacionalne diple proglašavaju se vučjim čoporom, komunistima, Židovima, Crncima, Srbima ili nekom četvrtom apokaliptičnom silom nečistom, dok oni u »osobito dobrim odnosima« s novinarom-agentom Lackovićem i njemu nadređenim gazdama debelo kapitaliziraju svoje državno medijsko sluganstvo, kako na radiju tako i na televiziji.
    Sedamnaest godina poslije dakle, u nezavisnoj Hrvatskoj, na djelu imamo jedan narod, jednu stranku, jednog urednika. I jednog Lackovića.

Povratak